Hoće li istina o Vukovaru ikad biti poznata? Imamo li hrabrosti saznati je? Otkrivanje ili privid? U svijetu gdje je istina jednog čovjeka laž drugog. U svijetu u kojem se postavlja mnogo pitanja, u svijetu koji nije onakav kakav se čini… Potraga za istinom, film o buđenju, film o slobodi. Film dubokih osjećaja. Film koji morate pogledati. “Šesti autobus” je film o mladoj ženi koja pokušava saznati gdje, kako i zašto je muškarac iz njezine prošlosti umro tijekom rata koji je zaprepastio Europu i svijet, rata u Vukovaru. Film je to o ljudima čija je sudbina i dalje nepoznata. Riječ je o potrazi za identitetom, potrazi za vjerom, povezivanju i otkupu. “Šesti autobus” je potraga za istinom na mjestu gdje je istina selektivna, neuhvatljiva pa čak i zastrašujuća. Na kraju “Šesti autobus” je film o buđenju i slobodi, film koji se temelji na izvorima prikupljanim više od 10 godina.
Ova potresna drama o padu Vukovara svoje uporište ima u istinitoj priči o tzv. šestom autobusu kojim su zarobljeni branitelji i ranjenici odvezeni iz Vukovarske bolnice, a čija sudbina nije poznata ni nakon više od 30 godina. Glumačku ekipu filma “Šesti autobus” predvode Marko Petrić i Zala Đuric, uz Radu Vulina, Živka Anočića, Pavla Matuškog i Ozrena Grabarića, a tu su i Arnaud Humbert, Goran Vrbanić, Josipa Anković, Ivica Lučić, Ermin Sijamija, Muhamed Hadžović, Toni Gojanović, Dušan Kovačević, Matija Prskalo, Aleksandra Balmazović, Alban Ukay, Radoslav Milenković te Borko Perić. Upravo je ovakva miješana hrvatsko regionalna ekipa ono što filmu daje dodatnu vrijednost, emotivno ga čineći još snažnijim, a pojedine njegove scene daleko upečatljivijim i dubljim.
Snimanje dugometražnog igranog filma “Šesti autobus” počelo je 18. listopada u blizini Đakova, a tijekom proteklog razdoblja set se ‘selio’ u Vukovar, Zagreb, Glinu i Beograd. Specijalni efekti, eksplozije i kaskaderi, često su bili korišteni na setu u prvom dijelu snimanja, dok su snimanja u Vukovaru, u hangaru pokraj Spomen-doma Ovčara, jednom od najpoznatijih simbola stradanja grada, obilježena velikim brojem statista. Osim u vukovarskoj bolnici, filmska ekipa imala je priliku snimati i u hangarima Veleprometa. Drugi dio snimanja dominirao je noćnim scenama koje su pratile priču zarobljenika iz vukovarske ratne bolnice nakon sloma obrane grada i potom put na Ovčaru te još uvijek nepoznatu sudbinu “Šestog autobusa”.
U ovom filmu, baš kao i u životu, ništa nije crno-bijelo pa tako ni rat u Vukovaru, a ono što jest posebno interesantno i gdje treba tražiti pravu istinu je siva međuzona, ono na prvu percepciju možda nevidljivo ili neshvatljivo u čemu zapravo leže trajne i prave vrijednosti. Npr. podrazumijeva se da će vojno educirana osoba uništiti tenk, no kad to učini profesor ili ratar ili radnik iz Borova naselja, koji se slučajno našao u ulozi da brani svoj dom, to istini daje potpuno drugu perspektivu.
Vukovar je jedan posebni mikrokozmos, mjesto je to gdje ne postoje univerzalne istine, mjesto na kojem nisu krivi jedni, a ispravni drugi. U ratu je jedina istina ona koja se dogodi taj dan. Što više vremena prođe, sve je teže doći do prave istine: sve manje ljudi od nje ima koristi i sve je manje onih kojima je ona zanimljiva. Upravo to je bio dodatan izazov snimanja ovog filma, gledajući više od 30 godina unatrag, pokušavajući dokučiti istinu. Beogradski transkripti sa suđenja za zločine na Ovčari integralni su dio scenarija prilagođen filmu.
Osim igrane komponente, namjera je da film potakne govor o nestalima, s obzirom na poražavajuću brojku od preko 1000 nestalih osoba na području Vukovara, a uporište za što su, osim općih podataka, višegodišnja istraživanja i činjenice otkrivene tijekom snimanja „Heroja Vukovara“ te, ne manje važno, osobne ljudske priče, neke u potpunosti tragične i neke malo sretnije, ali duboke i još uvijek stvarne. Film vukovarsku bitku prikazuje u cijelom obujmu ne zapostavljajući zločine koji su se dogodili poslije i o kojima se u našoj javnosti daleko premalo priča, dok u međunarodnoj javnosti gotovo uopće o tome nema govora. Jesmo li ovom pričom dobili prvi pravi igrani ratni film o Vukovaru ostaje za pogledati, dok zajedno pišemo novo poglavlje hrvatskog filma.
EKIPA FILMA
Eduard Galić, redatelj
Eduard Galić, rođen je 11. 8. 1936. godine u Trogiru, 1954. godine maturirao Klasičnu gimnaziju u Splitu. Diplomirao je 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na studiju arheologije i do 1965. godine radio je kao asistent na odsjeku srednjevjekovne arheologije. Filmski i tv redatelj Eduard Galić vjerojatno je najproduktivniji hrvatski redatelj. U svom stvaralačkom životu koji traje preko 60 godina režirao je više od 30 tv-drama, 10 televizijskih serija, oko 40 dokumentarnih filmova, pet igranih filmova i preko 100 raznih televizijskih formi. Prvu dramu “Propali dvori” režirao je za TV Zagreb 1964. godine i od tada neprekidno režira TV drame, TV filmove, dokumentarne filmove, TV serije. Njegovo stvaralaštvo devedesetih vezano je najvećim dijelom uz stradanje Vukovara. Iz opusa filmova o Vukovaru izdvajaju se: dokumentarni filmovi „Naše vatrene godine“ i „Vukovarska pasija i križni put“, dokumentarna serija “Heroji Vukovara” koja otkriva tko su ljudi koji su branili Vukovar, dokumentarni film o životu blaženog Augustina Kažotića (1260- 1323) biskupa u Zagrebu i Lucera, „Obnova Stepinčeve katedrale“ i „Bitka za Vukovar“. 2010. godine na festivalu SFF (Subversive film festival), svojevrsnoj reviji najboljih filmskih proizvoda bivše države, Crne Ptice, film Eduarda Galića iz 1967, proglašen je vjerojatno najjačim filmskim ostvarenjem s područja bivše države odnosno njene kinematografije od strane Sergija Grmeka Germanija, jednog od najboljih i najobjektivnijih poznavatelja jugoslavenske kinematografije. 2011. godine na Zagrebdoxu Eduard Galić uvršten je u majstore dokumentarne forme zajedno s najpoznatijim svjetskim dokumentaristima, dobitnicima Oskara…
Dominik Galić, scenarist i producent
Rođen je 1975. godine. Uz iznimno bogatu producentsku karijeru, do nedavno je držao hrvatski rekord na 200 m delfin u 25 m i u 50 m. Najveći uspjesi: osvajanje 6. mjesta na Europskom prvenstvu u plivanju u Lisabonu 1999., 3. mjesto na svjetskim vojnim igrama, 21. mjesto na Olimpijskim igrama u Atlanti (s hrvatskim rekordom) te 11. mjesto na Američkom sveučilišnom prvenstvu 1997. (najkvalitetnijem svjetskom natjecanju u malim bazenima).
2000. godine – scenarist dokumentarnog filma “Ma ne dolazi u obzir, to nas uopće ne zanima” o trojici splitskih plivača Milošu Miloševiću, Tomislavu Karlu i Miri Žeravici. Film je rađen za HTV, a redatelj je Eduard Galić.
2003. godine – producent spektakl predstave “Idemo na more” na jarunskom jezeru u koprodukciji s HNK Zagreb. Glavne uloge: Špiro Guberina, Boris Dvornik i Marija Kohn; predstavu u 8 izvedbi vidjelo je preko 15 000 ljudi, a cjelokupni produkcijski tim brojio je oko 200 ljudi.
2004. godine – producent filma “Naše vatrene godine”, dokumentarca o prvih deset godina hrvatske nogometne reprezentacije koji je uz Večernji list postigao izuzetno dobru prodaju – više od 40 000 primjeraka, najprodavaniji hrvatski film uopće.
2007. godine – producent prvog dijela dokumentarnog serijala “Heroji Vukovara”, najgledanijeg hrvatskog dokumentarnog serijala. Serija je emitirana 2008. godine na HRT-u uz rekordnu gledanost. Jedini dokumentarni serijal koji je dvije godine za redom emitiran u elitnom terminu.
2008. godine – producent dokumentarnog filma “Vukovar 1991” koji je podijeljen čitaocima uz Večernji list dva puta u 200 000 primjeraka
2009. godine – producent dokumentarnog filma o blaženom Augustinu Kažotiću, 2010. godine završava produkciju dokumentarnog film “Obnova Stepinčeve katedrale” po narudžbi Odbora za obnovu zagrebačke katedrale.
2011. godine producira dokumentarni film „Priče heroja Vukovara“ i “Bitka za Vukovar”
2012. godine završava produkciju drugog dijela serijala “Heroji Vukovara”
2017. godine – producent serije „Hrvatski premijeri“
2018. godine – producent „Trst – Yugoslavia“, producent i scenarist igranih filmova „ Za ona dobra stara vremena“ i prvog ratnog filma o vukovarskoj epopeji „Šesti autobus“
2021. godine – producent filmova „ Prije svih – akcija Miljevci“
Dominikov rad je nagrađivan važnim svjetskim nagradama. Dvd “Vukovar 1991” koji je nastao kao plod rada na seriji “Heroji Vukovara” proglašen je od strane najveće svjetske udruge novinskih izdavača INMA najboljim svjetskim DVD proizvodom odnosno izdavačkim pothvatom godine.
Bojan Kanjera, producent
Robert Pirsl, producent
Dario Domitrović (Embrio Production), koproducent
Ana Bulajić Črček, majstor maske
Miljenko Sekulić, scenograf
Filip Starešinić, direktor fotografije
Ivana Fumić, montažer
Ante Gelo, kompozitor
Glumačka ekipa
“Pristupio sam radu na filmu, s ogromnim poštovanjem i suosjećanjem jer je priča temeljena na istinitim događajima. Što sam više ulazio u tematiku, samo sam potvrdio da je rat = gubitak. Tumačim lik Josipa, koji je iz glumačke perspektive izrazito zanimljiv karakter. Pomalo introvert. Čovjek koji je proživio traumu, u potrazi je za mirom, kojem život i evociranje uspomena koje želi zaboraviti krene dolaskom Olivie, američke novinarke. Film je smješten u dvije vremenske linije. U 1991. i 2008.”
“Snimanje je trajalo gotovo 3 godine s velikim pauzama između pa je najveći izazov bio održavati liniju karaktera i narječja. Najteže scene su mi bile u periodu 1991., iz više razloga. S nama na setu su bili ljudi koji su to preživjeli.
Same scene su bile fizički zahtjeve. Prolazio sam kroz vodu od 10 stupnjeva, nosio “ranjene suborce” dok su nam tenkovi prolazili iznad glave. Sretan sam i zahvalan do neba što mi je Edo Galić ponovno dao ovako veliku glumačku priliku.”
Marko Petrić, glavna muška uloga
“Još uvijek pamtim audiciju za Šesti autobus koju sam snimila u svojoj praznoj brooklynskoj sobi, s prijateljem iz režije. Već tada sam se osjećala jako povezanom s likom Olivie i imala sam sreću da je i redatelj to prepoznao.
Neopisiva čast i veselje mi je bila jer mi je legendarni Edo Galić dao priliku da i moja ljubav ili moja umjetnost (po meni to su istoznačnice) budu dio tog mozaika. Film smo snimali dvije godine. U međuvremenu sam radila i na drugim projektima, no Olivia je imala svoj hod, svoj parfem i playlistu, što mi je pomoglo, da se instantno vratim u lik kojeg sam izgradila prije početka snimanja. Filmu sam pristupila s velikim poštovanjem, empatijom i malim strahom jer priča se, nažalost, bazira na istinitim događajima. Da bih ostali mentalno zdravi, služili smo se humorom i muzikom, a radovala nas je i činjenica da se u Vukovaru može pronaći dobra klopa i veseli ljudi. Beskrajno sam zahvalna ekipi filma na ovom nezaboravnom iskustvu.”
Zala Đuric, glavna ženska uloga
Film “Šesti autobus” u redovnu kino distribuciju stiže u studenom.
