Napustio nas je još jedan filmski velikan. Jean – Luc Godard, jedan od najvažnijih filmaša u povijesti, čiji je rad itekako utjecao ne samo na sedmu umjetnost, već i način na koji se gledaju i osjećaju filmovi, preminuo je u 91. godini života.
Godard nije bio samo veliki filmaš, već i uvaženi filmski kritičar. Svoje kritike je pisao za kultni “Cahires du Cinema” tijekom njegove najveće popularnosti 50-ih godina prošlog stoljeća. To je sve bilo idealno zagrijavanje za ono što će uslijediti kasnije, točnije 1960.godine, kada snima svoj prvi dugometražni film u karijeri. “Breathless”, njegov redateljski prvijenac, u kojem su glavne uloge imali Jean Seberg i Jean – Paul Belmondo, nagrađen je prestižnim “Srebrnim medvjedom” na filmskom festivalu u Berlinu. Bio je to film koji nije samo promijenio smjer francuske kinematografije, već i općenito filma kao umjetnosti.
Tijekom karijere koja je trajala više od pola stoljeća, Godardov opus je bio toliko veliki da i ne čudi što su njegovi filmovi prešli put od pop – art posveta hollywoodskim filmovima, preko političkih poruka pa sve do onih autobiografskih. Godard je do samog kraja ostao žustri polemičar ali i inovator, što je potvrdio sa svojim kasnijim filmovima kao što su „Socialisme“ i “Goodbye to Language”. Upravo su ta dva filma osvojila i nagradu žirija na festivalu u Cannesu, gdje je Godard uvijek bio rado viđen gost. Pa iako nikada nikada nije osvojio “Zlatnu palmu”, jednu od najprestižnijih nagrada u svijetu filma, za svoj rad je ipak dobio, i to više nego zasluženo, počasnog Oscara 2010. godine.
Godard je rođen u Parizu 3. prosinca 1930. godine u protestantskoj obitelji. Njegov otac, Paul Godard, bio je liječnik, dok je majka, Odile Godard, bila unuka poznatog bogatog bankara koji je bio blizak s francuskim pjesnikom Paulom Valeryjem, čiji će spise kasnije iskoristiti Godard u svojim filmovima. Godard, od ranog djetinjstva, međutim, nije samo pokazivao sklonost prema umjetnosti, već je bio izrazito sportski tip. Poznata je njegova strast prema nogometu, skijanju i košarci. Nakon što je tek iz trećeg pokušaja uspio položiti maturu, upisuje prestižnu Sorbonu u Parizu. Pa ipak, ubrzo napušta školovanje i to upravo zbog ljubavi prema filmu, odnosno bilo bi bolje reći prema kinu i filmskim klubovima, gdje je provodio većinu svog vremena. Tamo se upoznao i povezao zajedno s Francois Truffautom, Jacquese Rivetteom, Claudeom Chabrolom i Mauriceom Schererom.
Godard je ubrzo počeo pisati i recenzije u časopisu Cahires du Cinema. Njegova prva filmska recenzija bila je za film „Stangers on a Train“, redatelja Alfreda Hitchcocka. No, ubrzo je njegov buntovni duh došao do izražaja, pa je tako izbačen iz redakcije, i to zato što je opljačkao blagajnu časopisa. Godardu to nije bila prva krađa jer je već prije imao zavidnu karijeru kleptomana, pa je tako često krao po kafićima, domovima prijatelja i poznanika. Nakon izbacivanja iz časopisa, Godard seli u Švicarsku gdje snima kratki dokumentarni film „Operation Beton“. Godinu dana poslije, točnije 1956., nakon rada na švicarskoj televiziji, ali i boravka u psihijatrijskoj bolnici u Lausanni, Godard se vraća u Pariz gdje piše novinske članke za 20th Century Fox koji su izlazili na francuskom jeziku. Paralelno je nastavio ponovno pisati kritike za Cahires du Cinema, ali i režirati nova tri kratka filma – “All the Boys Are Called Patrick” (1957); “A Story of Water” (1958), zajedno s Truffautom, te “Charlotte and Her Boyfriend” (1958.). U ovom potonjem, glavnu ulogu je imao Jean – Paul Belmodno.
Belmondo će samo dvije godine kasnije postati zvijezda Godardovog prvog dugometražnog filma – „Do posljednjeg daha“, za čiji je scenarij bio zaslužan Francouis Truffaut. Priča oko samog snimanja filma itekako je zanimljiva, a najviše se tiče upravo Godardovog buntovnog duha i stalnih promjena raspoloženja. Svi koji su bili na setu strahovali su da film zbog njega uopće neće biti dovršen. Srećom, bili su u krivu jer je film postao pravi hit, stvorivši od Godarda pravu redateljsku senzaciju. Film koji je hvalila kritika i publika tako se pridružio uspješnim naslovima tog vremena kao što su bili „400 udaraca“ redatelja Truffauta, te Chabrolovog „Le Beau Serge“. Bio je to pravi trijumf „francuskog novog vala“ koji su činili redatelji čiji su filmovi bili puno slobodniji i stilski drugačiji od onoga što je publika do tada navikla gledati.
Nakon uspjeha filma „Do posljednjeg daha“, Godard je dobio poziv iz Hollwooda s ponudom da režira film „Bonnie i Clyde“, ali je ipak nije prihvatio. U 60-tim godinama, Godard je nastavio eksperimentirati s različitim žanrovima, stilovima i oblicima pripovijedanja. Njegovi najbolji filmovi iz tog perioda svakako su “Vivre Sa Vie” (1962.), „A Woman is a Woman“ (1961.), „Contempt (1963.), Alphaville (1965.), „Pierrot le Fou (1965.), Masculin Feminin (1966.), te kultni film ceste „Week-end“ (1967). U mnogim Godardovim remek djelima, njegova filmska, ali i životna muza bila je predivna glumica – Anna Karina. Godard i Karina postali su 1961. godine i bračni partneri. Njihova veza bila je izrazito burna, što je donekle Godard prenio i na veliki ekran, i to kroz film „Contempt“ u kojem je Brigitte Bardot imala glavnu ulogu. Par se rastao četiri godine kasnije, da bi Godard ušao u novi brak, i to s francuskom glumicom Anne Wiazemski, koji je potrajao sve do 1979. godine.
“La Chionise”, film iz 1967, bio je prvi film u kojem je Godard prvi put angažirao svoju tadašnju suprugu, ali i koji je označio prekretnicu u redateljevom stvaralaštvu. Tijekom tog razdoblja, Godard se pridružio skupini ljevičarskih aktivista i filmaša, uključujući i redatelja Jean – Pierra Gorina, i s kojima je osnovao grupu Dziga Vertrov. Dva filma iz tog perioda koja svakako treba izdvojiti su „Tout va bien“ (1972.) i „Letter to Jane (1972.), u kojima je glavnu ulogu imala Jane Fonda, koja tada nije bila slavna samo zbog glumačkog talenta, već i svog aktivizma protiv rata u Vijetnamu. Godard je i u drugoj polovici 70-ih nastavio snimati filmove, ali se ipak više okrenuo dokumentarcima, od kojih svakako treba spomenuti Six fois deux (1976.) i France/tour/detour/ deux/enfants (1979.). Pa ipak, ono što je obilježilo Godarda u onom privatnom smislu krajem 70-ih, svakako je razilazak sa svojim „novovalnim“ prijateljem Truffautom, za koga je u jednom intervjuu rekao da „nema pojma kako se snimaju filmovi“. Truffaut mu, naravno, nije ostao dužan pa mu je odgovorio otvorenim pismom u kojem ga savjetuje da svoj idući autobiografski film nazove „Sranje je sranje“. Tada je bilo i više nego jasno kako su dani slave „Novog vala“ stvar prošlosti.
Godard se nakon tog turbulentnog razdoblja vraća u Švicarsku, gdje živi zajedno s redateljicom Anne – Marie Mieville koja mu je u međuvremenu postala životna partnerica, i s kojom će ostati do kraja svog života. Nakon što mu je propalo snimanje filma „The Story“ u kojem je Diane Keaton trebala imati glavnu ulogu, Godard 1980. godine, nakon niza dokumentaraca, snima film “Every Man for Himself”. Glavne uloge u tom filmu ostvarili su Isabelle Hupert i Nathalie Baye, dok je premijera održana na filmskom festivalu u Cannesu. Film je kritika i publika proglasila velikim Godardovim povratkom, a sam film je bio iznimno gledan u Francuskoj. Film je prikazao živote tri različita lika koji su međusobno povezani, a sam stil režije u tom filmu nastavio je njegovati i u svojim idućim filmovima – Pasija (1982), “First Name: Carmen” (1983), “Detective” (1985), “Hail Mary” (1985) i “Kralj Lear” (1987).
Početkom 90-ih Godard radi suradnju s nekim velikim glumačkim imenima, poput Alaina Delona u filmu “Nouvelle Vague” i Gerarda Depardieua u filmu “Helas pour moi”. Tijekom tog razdobolja, Godard je dovršio i film Historie(s) du cinema, u trajanju od 266 minuta, koji je prvi put prikazan u Cannesu. Film se sastoji od intervjua, isječaka iz klasičnih filmova i arhivskih snimaka, i koji na jedan filmičan način prikazuje filmsku povijest. Godard je film opisao kao osobni foto album s kojim bi se trebale povezati sve generacije filmofila, odnosno svi oni kojima su filmovi, a posebice kino bliski srcu.
U svojim poznim godinama, Godard je postao samotnjak, pa je tako odbijao davati intervjue, ali i primati nagrade, baš kao i putovanja na velike svjetske festivale. Kada je 2010. godine trebao primiti svog počasnog Oscara, odbio je putovati u Ameriku uz obrazloženje – „Prestar sam ja za takve stvari. Uostalom, biste li vi prešli taj cijeli put samo za komad metala?“ Počasni Godardov Oscar ipak nije prošao bez kontroverzi. Naime, Godarda su neki novinari dovodili u vezu s antisemitizmom, što se i spominje u njegovoj odličnoj knjizi “Godard: biografija”, koju vam od srca preporučujem za čitanje.
No, što god netko mislio o njemu privatno, Godardova filmska ostavština, ma koliko god to zvučalo kao floskula, jednostavno je nemjerljiva. Za razumijevanje njegovog utjecaja, koji je vječan, dovoljno je samo pogledati film „Bez posljednjeg daha“, ali i listu redatelja koji su upravo u Godardu pronašli svoju inspiraciju, poput Scorsesa i De Palme. Uostalom, veliki Quentin Tarantino je nazvao svoju producentsku tvrtku “Bande a Part”, baš Godardu u čast. Međutim, nije Godard imao utjecaj samo na film, već i na glazbene spotove, ali i televizijske reklame. Sve to, ali puno više, Godard je predivno opisao u autobiografskom filmu JLG/JLG iz 1995. godine.
„I am film addict, absolutely crazy about cinema.“
Ako bih trebao izdvojiti omiljenu izjavu velikog Godarda, onda bi to bila upravo ova u kojoj se nalazi srce, ljubav i strast, odnosno sve ono što je Godard imao prema kinu i filmovima. Godard je svoju opsesiju umjetnošću živio upravo kroz filmove u kojima je portretirao samog sebe. Privatno povučen od svijeta, skrivajući onog mladog buntovnika iza zatamnjenih naočala i dima cigarete, svoj puni sjaj je pokazao upravo kroz taj prikaz života, i to kroz najljepše moguće pokretne slike – one filmske. Godard je disao sedmu umjetnost, i to u doslovnom smislu, do svog posljednjeg daha, jednako kao što ćemo to i svi mi činiti upravo kroz njegove filmove.
