Koja je vaša prva asocijacija na spomen glumice Sharon Tate? Da, znam, ne trebate mi uopće davati odgovor, jer svi znamo kako se ovu prekrasnu glumicu uglavnom veže uz smrt, odnosno tragičnu sudbinu koja je šokirala svijet u ljeto 1969. godine. Pa ipak, postoji jedan film koji je tu prvotnu misao ipak malo promijenio. Radi se, naravno, o filmu redatelja Quentina Tarantina – Once Upon a Time…In Hollywood. Sharon Tate u očima tog filma predstavlja ljubav, sreću, optimizam, vjeru u ljude, ljepšu budućnost, ili jednom riječju – život. Upravo zato je scena kada filmska Margot gleda životnu Sharon u kinu toliko moćna i na više načina magična. Bajka koju nam je kroz ‘Once upon a time…in Hollywood” ispričao Quentin, tako za mene itekako živi, baš kao i Sharon, jer želim vjerovati kako život, uz sve negativnosti, i dalje može biti lijep i vrijedan življenja.
Život Sharon Tate bio je i više nego zanimljiv, posebice ako se vratimo u vrijeme prije braka s Romanom Polanskim, kada se ova ljepotica polako ali sigurno etablirala kao talentirana glumica, od B-filmova i gostujućih tv spotova, pa sve do uloge u njenom najpoznatijem filmu – “Dolina lutkica”, redatelja Marka Robsona. Tate nije bila samo simbol ljepote, već je, nažalost, njena smrt označila i kraj optimističnih, hipijevskih 60-ih. Može se slobodno reći kako je lice i naličje jednog naizgled bezbrižnog vremena naprasno prekinuto upravo sa smrću Sharon Tate.
Sharon Marie Tate rođena je u Dallasu 24. siječnja 1943. u obitelji pukovnika Paula Tatea i njegove supruge Doris Gwendolyn. Doslovno od malih nogu, bilo je vidljivo kako su za Sharon suđena svjetla pozornice. Sa samo šest mjeseci bila je okrunjena titulom Miss Tiny Tot, i to nakon što je njena baka poslala fotografije na natjecanje. U teenagerskoj dobi, također joj nisu bile strane titute misice, pa je tako sa šesnaest godina bila proglašena za kraljicu “Autorame”, odnosno najljepšom djevojkom Richlanda. Godine 1960. cijela obitelj Tate – uključujući njene mlađe sestre Debru i Patriciu – preselila se u Veronu. Nažalost, ni njene tinejdžerske godine nisu prošle bez tragičnih događaja. Naime, sa samo 17 godina Sharon je bila silovana od strane jednog vojnika, što je priznala Romanu Polanskom na prvom spoju.
Unatoč tom događaju, koji je sasvim sigurno obilježio mladu djevojku poput nje, nije sprečavao Sharon u njenim ambicijama i ostvarenju snova. Tate je tako dobila svoj prvi filmski angažman 1961.godine, i to kao statist u filmu “Baraba” s Anthonyjem Quinnom u glavnoj ulozi. Tada je i upoznala glumca Richarda Beymera s kojim je jedno kratko vrijeme bila u vezi. Ljeto 1961. bilo je posljednje za Sharon Tate u Veroni. Zvijezde su se, izgleda, u potpunosti posložile za Sharon, obzirom da je njen otac tada dobio posao u Los Angelesu, tako da se cijela obitelj, nakon vremena provedenog u Italiji, preselila u sunčanu Kaliforniju. Sharon nije skrivala svoje ambicije, pa je tako često isticala kako želi biti filmska zvijezda. Iako je bila svjesna kako taj put prema slavi neće biti lagan, nekako se čini kako je upravo to i bio izazov koji je mlada Sharon itekako prihvatila.
Njena prva audicija na koju je došla autostopom, pošto nije imala novca za prijevoz, bila je poprilično zanimljiva. Naime, kako nikada nije pušila jer je odrasla u strogoj obitelji, Sharon se u potpunosti nespremna pojavila na audiciji za reklamiranje cigareta. Toliko je bila zbunjena da čak nije ni znala što i kako raditi, a kada je prvi put zapalila cigaretu, doslovno se onesvijestila. Stopiranje u Kaliforniji 60-tih godina bila je i više nego uobičajena pojava, iako je to iz današnje perspektive gledanja teško za shvatiti. To je, inače, bilo i vrijeme kada je društvo disalo optimizam, posebice potaknuto hipi pokretom. Nažalost, sve to će prestati upravo onog kobnog ljeta 1969. godine.
Svoj prvi značajniji proboj u industriji, Sharon je kao 20-godišnjakinja dobila u sitcomu “Petticoat Junction”, kada ju je prvi primijetio producent Martin Ransohoff, koji je naprosto bio zapanjen njenom ljepotom. Sharon je tada dobila i svoj prvi ugovor, uz zajamčenih 750 dolara mjesečno i smještaj u Hollywood Studio Clubu, rezidenciju koja je bila dom velikim filmskim zvijezdama poput Marilyn Monroe, Rite Moreno i Kim Novak. Tate je u međuvremenu bila u vezi s francuskim glumcem Philippeom Forquetom s kojim se kasnije čak i zaručila. Jedno kratko vrijeme su zajedno živjeli u New Yorku, gdje je ona pohađala satove glume kod glumačke legende Leeja Strasberga. U to vrijeme, mediji su sumnjali u tu vezu, ponajviše zato jer su smatrali kako je ona više marketinški trik, a manje neka iskrena ljubavna veza. Te sumnje su se pokazale opravdane kada je Forquet završio u bolnici, tvrdeći kako mu je Sharon prerezala prsa s razbijenom bocom vina. To je, ujedno, bio i kraj njihove “ljubavne” veze.
Tate je kroz taj period vrlo brzo naučila kako uspjeh ne dolazi preko noći. Iako je pohađala satove glume, i to nerijetko po cijeli dan, nikako nije uspjevala dobiti neku važnu ulogu. Osim par reklama, te filmova i serija u kojima nije bila čak ni potpisana poput sitcoma “The Beverly Hillbillies”, serije “The Man from U.N.C.L.E.”, te filma “Amerikanizacija Emily”, Sharon nije uspjela dobiti neku važnu i bitnu ulogu. Zapravo, jedini glumački angažman koji je bio vrijedan spomena u to vrijeme za Sharon, bilo je snimanje filma “Ljubav u pijesku” s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom. Ali ni u tom filmu nije imala neku važnu ulogu, već je više bila sretna što je dobila priliku da glumi u istome filmu s glumačkim veličinima kao što su bili Taylor i Burton. Tate se za vrijeme snimanja tog filma sprijateljila s poznatim piscem Hunterom Thompsonom, kojeg je obožavala i posebno cijenila.
Iako se poprilično mučila s dobivanjem bitnih i važnih uloga, tijekom 1967. godine Sharon je napokon dobila pravu priliku, ili bi bilo bolje reći prilike s obzirom da je tijekom tog perioda, za nju itekako radne godine, glumila u četiri filma : “Eye of the devil”, “Ne stvaraj valove”, “Bal vampira” i “Dolina lutkica”. Upravo joj je ovaj potonji i donio slavu o kojoj je toliko dugo maštala i sanjala. Filmska adaptacija bestselera Jacqueline Susann iz 1966. bio je veliki kino hit, dok je Sharon postala filmska zvijezda koju su naprosto svi obožavali. Za ulogu u tom filmu bila je i nominirana za Zlatni Globus, i to u kategoriji najbolje glumice koja obećava. Nakon toga je snimila dva filma u kojima je glumila s dvije glumačke gromade – The Wrecking Crew gdje joj je partner bio Dean Martin, te 12+1 u kojem je imala čast surađivati s velikim Orsonom Wellesom.
Međutim, koliko god joj je na glumačkom planu napokon sve krenulo u smjeru kakvim je zamišljala, ništa se to nije moglo mjeriti s odnosom koji je imala s redateljem Romanom Polanskim. Taj odnos obilježiti će njen život, ali i smrt. Sharon je Romana upoznala na jednoj zabavi u vrijeme kada je Polanski doživio uspjeh sa svojim prvim filmom na engleskom jeziku – Repulsion s Catherine Deneuve u glavnoj ulozi. Dvije godine kasnije, za vrijeme snimanja filma “Bal Vampira”, Roman se još više udvarao Sharon, iako je ona tada bila u vezi s frizerom Jayem Sebringom. Par dana prije nego je snimanje filma bilo gotovo, Sharon je prekinula vezu sa Sebringom nakon što mu je priznala da se zaljubila u Polanskog.
Iduće godine, točnije 20.siječnja 1968., par se vjenčao u Londonu. Iako njihova veza nije bila monogamna, barem ne s Romanove strane, što on nije ni krio, dok Sharon to nije ni najmanje smetalo. Opisivala ga je kao jedinstvenog lika s kojim se nitko nije mogao usporediti, i jednostavno ga je prihvatila kao takvog. Roman je s druge strane bio očaran njezinom ljepotom i zadivljen njenom iskrenošću i potporom koju mu je davala, na poslovnom i privatnom planu.
U isto to vrijeme, Polanski je završavao snimanje svog najpoznatijeg filma – Rosemaryna beba. Sharon i Roman bili su jako dobri prijatelji s Miom Farrow, glavnom zvijezdom filma. Ovaj trojac se intenzivno družio tijekom promocije filma koji je stekao vojsku obožavatelja odmah nakon premijere. Nažalost, tragični događaji koji će uslijediti, stvoriti će od tog filma savršenu poveznicu, odnosno most koji je spojio realnost i fikciju. Paralele između sudbine Sharon Tate i radnje filma Rosemaryna beba, bila je savršena podloga za teoretičare zavjera. Naime, u filmu također nevina, mlada i lijepa žena bude iskorištena od strane sotonističkog kulta, dok njen muž ne samo da joj ne pomaže, već upravo suprotno – ona postaje njegova žrtva. Inače, glavni sotonist u filmu se zove Roman, tako da je to također bio argument više za razne teorije oko događaja koji će se dogoditi u ljeto iduće godine.
Sharon je zatrudnjela krajem 1968. godine, a njeni prijatelji su kasnije izjavili kako je Romanu otkrila tu vijest dosta kasno, jer je mislila da će je u suprotnom natjerati na pobačaj. U veljači 1969. par se uselio na adresu 10050 Cielo Drive. Kuća se nalazila u blizini kanjona Benedict u planinama Santa Monica, s pogledom na Beverly Hills i Bel Air. Iznajmili su ga od talent menadžera Rudyja Altobellija. Prethodni stanar, Terry Melcher, bio je poznati diskograf, dok će se kasnije saznati da je upravo kod njega dolazio Charles Manson, ali Terry nije bio nimalo impresioniran njegovim glazbenim (ne)sposobnostima.
Dok su Sharon i Polanski bili u Europi u ožujku 1969., Romanov prijatelj Wojciech Frykowski i njegova djevojka Abigail Folger, nasljednica bogatstva Folgerove kave, uselili su se u kuću. Sharon se vratila doma u srpnju, tako da je plan bio da njih dvoje žive s njom, dok se Polanski ne vrati u Ameriku točno na termin poroda djeteta. Upravo su njih troje, te vruće ljetne večeri u kolovozu, zajedno s Jayom Sebringom, otišli u El Coyote Caffe na Beverly Boulevardu na večeru. Nakon večere, svi su otišli doma na dobro poznatu adresu, i dok su se spremali na spavanje dogodilo se nešto što nitko, ni u najgorim noćnim morama nije mogao zamisliti.
“Pobijte sve u kući, učinite to na jedan jako gadan način kakav još nikad nije viđen, i nemojte imati milosti prema nikome.”
Ovim je riječima Charles Manson na sotonsko putovanje poslao Charlesa “Tex” Watsona, Susan Atkins, Patriciu Krenwinkel i Lindu Kasabian.
“Ja sam vrag i ovdje sam da uradim đavolji posao.”
I zaista, bilo je to djelo samog sotone, tako da je teško uopće zamisliti izraz lica domaćice Winifred Chapman koja je prva ugledala šokantan prizor idućeg jutra. Osim trudne Tate i njezina tri prijatelja, obitelj Manson ubila je 18-godišnjeg Stevena Parenta koji je bio zadužen za održavanje kuće. Njega je Tex Watson upucao čak četiri puta, i to nakon što ga je izbo nožem.
Jay Sebring je izboden sedam, Fogler dvadeset osam, dok je njezin dečko Frykowski zadobio zastrašujućih pedeset uboda nožem. Sharon Tate je također izbodena na smrt, ali to bolesnom kultu nije bilo dosta, pa su tako uzeli njenu krv koju su pomiješali s krvlju njenog tek nerođenog djeteta, te su na ulaznim vratima napisali – svinja. Potez koji je nakon toga napravio Roman Polanski, teško da se može opisati kao normalan. Naime, vjerovali ili ne, pristao je na fotografiranje za časopis Life, i to upravo na mjestu zločina. Na jednoj od tih fotografija se i vidi taj natpis, koji je još uvijek bio uprljan krvlju.
U početku su se pojavile teorije kako je za sve bila kriva droga, pa je kao posljedica toga došlo do halucinacija i paranoje. Ta teorija je, naravno, vrlo brzo odbačena. Kada se saznala prava istina, odnosno počinitelji ovog strašnog zločina, svijet je bio u šoku. Manson je iskoristio “medijsku popularnost” da promovira svoje bolesne ideje o preporodu društva, dok su s druge strane mediji krivnju prebacivali i na Polanskog, optužujući ga da su sotonske teme u njegovim filmovima imale veze s tragičnim događajima. Sharon je pokopana 13. kolovoza, dok su svi sudionici zločina dobili smrtne kazne, koje su kasnije, zbog izmjene zakona, preimenovane u doživotne.
Nema nikakve sumnje kako je život Sharon Tate obilježen tragedijom uz koju će je i mnogi danas pamtiti. Nekako mislim kako je to pogrešno, jer Sharon je bila osoba koja je živjela život, onako nevino i neiskvareno, i mislim kako bismo je upravo na taj način trebali pamtiti. Što se mene osobno tiče, kraj filma Once Upon aTime…In Hollywood upravo se onako i dogodio, barem u mojim mislima kada je u pitanju Sharon. Za mene će ona zato uvijek ostati ona prekrasnoća koja je vjerovala u snove, koja je uživala u sitnicama, poput čitanja neke nove knjige ili gledanja filma u kinu. To je moja slika Sharon Tate.
