À plein temps – puno radno vrijeme samohrane majke

“Ti nikada ne staješ.”

Ako bih kroz samo jednu rečenicu trebao opisati film “Puno radno vrijeme” ( A plein temps), redatelja Erica Gavela, onda bi to bila upravo ova gore navedena, jer ovaj film uistinu i jest poput pete (životne) brzine. Film je svoju premijeru imao na filmskom festivalu u Veneciji, dok ga je splitska publika imala prilike vidjeti u sklopu ovogodišnjeg FMFS-a. Socijalna pitanja kroz prikaz pojedinca nisu novost za Gavela, što je dokazao i svojim debitantskim filmom “Crash Test Aglae”, ali i sa svoja dva kratkometražna filma u kojima je suptilno prikazivao stvaranje karaktera osobe kroz utjecaj društva i nametnutih društvenih normi. “Puno radno vrijeme” definitivno je njegov najzreliji film, prvenstveno jer je kroz njega prikazao trenutak, odnosno realnost koju mnogi, nažalost, žive.

U centru same radnje nalazi se Julie, samohrana majka dvoje djece koja živi u okolici Pariza, a radi u pariškom luksuznom hotelu. Uz iznimne napore i duge svakodnevne tranzite na relaciji selo-grad, jedva izdržava iscrpljujući životni ritam. Kroz ovaj kratki sinopsis filma, vjerojatno ste mogli zaključiti kako je ovo film o životnoj rutini jedne majke. Da, mogli ste, ali to bi onda bilo pogrešno. Jer, kako sam već naglasio, ovo nije film o rutini, već film trenutka u kojem se nalazi glavna protagonistica. Vrijeme u kojem sam doživio ovaj film nije moglo biti bolje, posebice jer i svi mi na neki način živimo u svijetu gdje se sve raspada, tako da je prikaz trenutka jedne majke koja se bori za preživljavanje i gdje se sve čini nemoguće, zapravo najviše i stvorio taj osjećaj realnosti životnog stanja.

Julie je u filmu portretirana istovremeno kroz osobnost privatnog i profesionalnog života. Na taj način redatelj stvara dojam kako ništa nije crno-bijelo, te kako njene odluke nikada ne bi smjele biti predmetom osude, već ih jednostavno kao gledatelji moramo prihvatiti. Ona samo želi dovesti u red svoj život, ali joj to nikako ne uspijeva, što redatelj i kroz njenu nemogućnost sastavljanja običnih predmeta koristi kao savršenu simboliku. Iako nam nije potrebno previše vremena da se povežemo s Julie, nekako mi se čini kako je ta nit još snažnija upravo zahvaljujući suptilnosti redatelja da taj stres jednog životnog trenutka prikaže kroz neku vrstu slagalice. U toj slagalici mi vidimo i osjećamo razne događaje, ali oni nisu nametljivi i nabacani bez ikakvog smisla i svrhe, već su pametno povezani u jednu cjelinu, i to s posebnim naglaskom na detalje, kada taj dobro poznati životni stres djeluje itekako realno i stvarno.

Socijalno-politička pozadina nekog trenutka, itekako utječe na život svakog pojedinca, pa u tom smislu ni Julie nije izmimka. Dapače, čini se kako ona nju u mnogočemu  definira, posebice u tom osjećaju nemoći kada se želja za napredovanjem pretvara u tugu zbog svih neispunjenih životnih potencijala. Ono što ovdje treba posebno naglasiti, svakako je uspješnost redatelja da nam prikaže utjecaj štrajka radnika upravo na one koje taj štrajk i pogađa – a to su upravo sami radnici. Utjecaj je još važniji posebice što Julie nije aktivni dio tog trenutnog problema, ali taj problem postaje i njen problem, i to na način da utječe na njeno funcioniranje – u privatnom i profesionalnom smislu.

Film vizualno djeluje u savršenom skladu sa samom radnjom, posebice kroz osjet buke užurbanosti života, koji se u tom trenutku čine kao zrak koji Julie mora disati. Prolaznost automobila stvara još jači osjećaj prolaznosti života, posebno vidljiv u kadrovima putovanja, gdje se sve čini kao izvan kontrole. Sličan dojam imamo i u onim rijetkim trenucima kada nas redatelj počasti s nekim predivni kadrovima, ali u kojima teško možemo uživati, barem ne na duže vrijeme, jednako kao i Julie. Jer, užurbanost trenutka nas tjera dalje, dok vrijeme za uživanje, pa makar u jednom (životnom) kadru, gotovo pa da i ne postoji.

Kamera filma je u stalnom pokretu, jednako kao i Julie. Taj dojam se još više pojačava upravo kroz zvuk ulice, jednako kao i kroz tišinu trenutka. Zanimljivo, dok sam gledao Julie kako kroz ulice neumorno trči da bi stigla na vrijeme na posao, baš kao i u momentima njene intimne tišine, osjećaj  je bio gotovo isti. Naime, bez obzira na taj kontrast između tišine i buke, kod mene je uvijek bio priusutan taj osjet tenzije koji me nikako nije puštao, pa čak ni u tim “mirnim” trenucima. Jednostavno, ovaj film to ne dozvoljava gledatelju, bez obzira na kadrove koje gledamo, naprosto zato jer je atmosfera toliko napeta, da jednostavno ni na sekundu ne možeš misliti na bilo što drugo. Ono pozitivno i životno lijepo.

Laure Calamy apsolutna je zvijezda filma. Kroz njenu izvedbu vidjeli smo savršeni portret jedne samohrane majke, i to kroz trenutak u kojem ona sve više, snažnije i jače mora balansirati između posla i obitelji, bez snažne podrške bilo koga, a posebice ne bivšeg supruga koji je veliku većinu vremena za nju i djecu nedostupan. Laure je u tom pogledu slika i prilika mnogih samohranih majki koje se bore sa sličnim problemima, tako da je njena izvedba posveta upravo svim tim snažnim i hrabrim ženama. Nažalost, nerazumijevanje koje doživljavaju, zapravo je najveći udarac za njih, posebice kada uz to nerazumijevanje dolazi i osuda. To je jasno vidljivo i kroz neke postupke koje Julie radi u filmu, posebice kroz odnos prema kolegicama i prijateljima. Mnogi će u njima vidjeti sebičnost, ali nitko zapravo neće zagrebati malo dublje ispod površine, gdje će se umjesto sebičnosti nalaziti prije svega podrška, kako u filmu tako i u stvarnom životu, bez obzira što ni ona sama nije savršena osoba, ali ona takva ni ne treba biti.

Glazba u filmu je također jako zanimljiva, posebice što u samom početku imamo osjećaj kao da ne postoji. Zvuk filma je ulica, vijesti na radiju i televiziji, dok je tempo njena užurbanost. No kasnije ipak dobijemo i njenu savršenu pratnju, i to kroz elektronske taktove koji su agresivni, baš poput ritma života. Ta agresivnost glazbe postaje sve jača i snažnija kako vrijeme prolazi. Tada se uistinu i osjećamo kao da smo i sami sjeli u automobil koji vozi van svih propisa, te u kojem samo čekamo trenutak kada ćemo se zabiti u prvi zid. A taj zid upravo i jest glazba čija agresivnost rađa, suprotno svim očekivanjima, tišinu i najbolju scenu filma koja se čini kao savršeni komadić života.

“Puno radno vrijeme” je film koji uspješno spaja dramu i triler, stvarajući tako tenziju koja će vas cijelo vrijeme držati na rubu sjedala. Iako se u centru radnje nalazi samohrana majka, vrlo je lako u njenom liku i djelu vidjeti bilo koju osobu koja živi borbu životnog trenutka. Uz odličnu izvedbu glavne glumice, te režiju koja stvara realnost svega onoga što pratimo na velikom ekranu, imati ćete osjećaj kao da gledate život u pokretu. I da, taj osjećaj vas neće prevariti. Upravo zato jer je stvaran.