Profile

Ovaj citat, nažalost, nije filmski, već životni. Izgovorila ga je je Aqsa Mahmood, jedna od stotine žena koje su se preobratile na Islam i koje je ISIL kroz društvene mreže regrutirao u svoje redove. Kada sam prvi put vidio trailer za film ‘Profil’, a koji upravo govori o ovoj temi, prvo što sam osjetio bio je golemi respekt prema novinarki koja je pokrenula čitavu priču. Zašto respekt? Zato što živimo u vremenu u kojem si svatko uzima za pravo da se naziva novinarom. Dovoljno je samo pogledati neke članke po portalima, a koji su zaista uvreda za one prave predstavnike ‘sedme sile’, a kojih je nažalost danas sve manje. Isto tako, neovisnost novinara danas gotovo da ne postoji. Velika većina ovisi o nekome, najčešće o samim urednicima, tako da uopće ne mogu iznijeti javnosti ono sto žele, već ono što moraju. To se, nažalost, odnosi na sve društvene teme, počevši od politike, sporta, kulture itd.

Osobno, obožavam tiskane medije, uz neke sam odrastao, baš kao uz neke novinare koje i dan danas volim čitati. Nažalost, ta forma se izgubila i to ne samo radi pojave interneta i raznih portala, već radi toga što su ljudi izgubili vjeru u ono što čitaju. Počeli su se okretati alternativnim izvorima, što je opet na neki način dvosjekli mač. Sa jedne strane to u konačnici nije uopće loše, ali samo kad bi se tim plemenitim zanimanjem bavile osobe koje vole taj posao i koje žive za njega.

Nažalost, to u velikoj mjeri nije slučaj, jer se danas većinom igra na kartu jeftinog žutila i senzacionalizma, a manje na onu koja bi značila boljitak i napredak društva. Kada su Timura Bekmabetova, redatelja filma ‘Profil’, upitali što je želio poručiti sa ovim filmom, onda je bio upravo na tom tragu. Po njegovim riječima, slobodno novinarstvo izumire, i to je glavni razlog zašto su ljudi izgubili povjerenje. Otkrivajući ovu priču, odnosno ekranizirajući predanost i neustrašivost jedne novinarke, želio je pokazati kako izgleda prava posvećenost tom poslu, i zašto se novinarstvo sa razlogom naziva ‘sedmom silom’.

Profil je film koji se cijelo vrijeme odvija na ekranu laptopa, pa ako ste voljeli filmove kao što je Searching ili Unfriended, onda sam siguran da će vam i ovaj biti baš po guštu. Inače, taj podžanr je nekako sve prisutniji u mnogim filmovima, počevši od horora pa sve do ovako napetih trilera koji vas drže na rubu sjedala, tako da se slobodno može reći kako je Profil u punom smislu te riječi sinonim za napetost. Inače, film sam već pogledao dva puta u kinu i što je posebno zanimljivo – bez obzira što sam znao kako će se radnja završiti, bio mi je jednako tako napet kao za vrijeme prvog gledanja. Iako film diše triler, moram reći kako sam ja osjećao nešto puno gore i puno snažnije. Bio je to onaj osjećaj životnog horora koji netko živi, a koji ja promatram u fotelji kino dvorane. Sam taj koncept u kojem mi kao gledatelji kroz laptop i društvene mreže gledamo nečiju sudbinu, toliko je efektivan i moćan iz više razloga.

Naime, živimo u vremenu u kojem ne možemo zamisliti život bez mobitela, laptopa i(li) tableta. Isto tako, svi mi koristimo neku od društvenih mreža za komuniciranje sa svojim prijateljima ili ljudima koji nas prate ponajviše radi zajedničkih interesa i hobija. Posao nam je gotovo nemoguće zamislit bez interneta, posebice u vrijeme korone kada su mnogi bili i prisiljeni raditi od kuće. Ukratko, živimo vrijeme u kojem se zaljubljujemo, rastajemo, tražimo i nalazimo posao, te u kojem doslovno stvaramo i gubimo prijateljstva. Da, jebeno čudan svijet, ali to je nažalost realnost, željeli mi to priznat ili ne.

Upravo radi svega toga, vidjeti novinarku kako ostvaruje kontakt sa Isilovcem, i to kroz sve one platforme koje i mi sami svakodnevno koristimo, u nama se rađa neki čudan miks osjećaja. Iako se malo tko od nas može zamislit kako chatamo uz colu i kokice sa nekim od Isilovaca, ovaj film nam je kroz zrcalo našeg svijeta, a kojeg svakodnevno živimo, učinio da se i na taj nezamisliv način povezemo sa cijelom pričom. Osjećaj realnosti glavni je razlog te naše povezanosti. U tom smislu moram posebno pohvaliti montažu filma koja je naprosto briljantno napravljena. Najviše mi se svidjelo što ništa ne izgleda savršeno, a to je posebno efektivno u trenucima kada glavni lik napravi pogrešku koja se svima nama znala ponekad dogoditi, poput slanja poruke krivoj osobi ili pogrešno napisanog statusa na fejs profilu.

Glavne uloge u filmu tumače Velene Kane kao novinarka i Shazad Latif kao regruter za Isil. Oboje su jako dobri u svojim ulogama, posebice Velene čiju priču u suštini i pratimo. Velene u ulozi novinarke briljira u svakom smislu, posebice u trenucima kada se muči i bori sa svojim osobnostima koje se mijenjaju, bez da je ona toga u potpunosti svjesna. Gledajući njenu pozadinu priče, odnosno putovanje u kojem joj posao postaje stvarni život, jednostavno ne možeš a da se ne povezeš sa njom. U trenucima kada nam postane stalo, u nama se rađa određena doza frustracije i ljutnje nekim njenim odlukama.

Nekako to počinjemo doživljavati puno intimnije, posebice što znamo da dosta toga može krenuti loše, a od tog lošeg smo udaljeni u doslovnom smislu samo jednim (krivim) klikom mišem. Melody, lažno ime koje je koristila prilikom otvaranja fejs profila, zapravo se tijekom cijelog filma stalno preispituje. U tom pogledu smo i mi na toj granici samootkrivanja, jer želimo znati što će se iduće dogoditi, tako da pronalazimo razloge da bi opravdali neke njene odluke, ma koliko god nam se činile bez ikakve logike i pameti.

Međutim, kada shvatimo da smo i sami izmanipulirani, i to u trenutku kada se samo onaj djelić sekunde zabrinemo za sudbinu one krive i loše strane, tek onda u potpunosti počnemo razumijevati postupke koje Melody radi u tom procesu. Da li se ona zaljubila u njega, na čijoj se strani ona trenutno nalazi, to konstantno preispitivanje čini gledanje ovog filma poput sukoba razuma i osjećaja. Nevjerojatan je način na koji redatelj manipulira sa nama, i to do te mjere da ti bude stalo do onog zla u ljudskom obliku.

Naravno, to “otrežnjenje” dolazi sa idućim jutrima, pardon kadrovima, ali tek onda osjećamo dvostruku sramotu. Sramotu radi postojanja bilo kakve brige za one koje nije briga za nikoga, i sram radi osuđivanja osobe koja taj život gleda kroz najopasnije moguće ‘naočale.’ Miks osjećaja tako je povezan za miksom žanrova sa kojima redatelj uspješno žonglira – od trilera, melodrame, pa sve do (životnog) horora. Osjećaj ranjivosti ipak najviše prevladava u nama, dok se upravo kroz tu ranjivost i stvara napetost koja ne prestaje sve do odjavne špice. Ono što također treba pohvalit, svakako je hrabrost redatelja da pokaze i drugu stranu priče.

Iako pozadina Isilovca nije toliko obrađena kao kad je u pitanju Melody, ipak smo saznali neke bitne informacije o načinu na koji operira ta teroristička organizacija. Predstavljajući neku svoju romantičnu stranu, poput naslikavanja i maženja sa mačićima na slikama, igranja nogometa kao da je Davor Šuker, potencijalnim žrtvama pokazuju kako džihadist nije samo jak i hrabar, nego je i zaštitnik pun ljubavi i nježnosti. Nažalost, veliki broj djevojaka je palo na tu priču, pa tako u filmu vidimo mladu curu koja izgleda poput savršenog ‘plavog anđela, te na čiju sudbinu nitko ne može ostat ravnodušan, posebno zato jer je istinita. Naime, ta djevojka, koja se po ničemu nije razlikovala od obične cure iz susjedstva, otišla je u Siriju misleći kako je čeka bolji život nego šta ga je imala kod kuće. Nažalost, kada je shvatila da je pogriješila bilo je prekasno, pošto je prilikom pokušaja bijega bila kamenovana do smrti.

Komentari na društvenim mrežama bili su užasni, bez imalo empatije prema toj curi. Tko joj je kriv? Šta je uopće išla tamo? Tko je je*e sad!  To su samo od nekih komentara, tipičnih hejterskih od kojih se nemoguće braniti, bez obzira na temu. Međutim, nismo li mi kao ‘civilizirano’ društvo licemjeri? Ima li pravo društvo koje većinom odbacuje i osuđuje svaku moguću različitost, neovisno o kakvoj se različitosti radi, nekome suditi? Kada neka mlada osoba progovori o borbi sa depresijom ili napadajem panike, društvo je odmah stigmatizira, dok je okolina nerijetko ismijava i ponižava radi toga. Kriza identiteta posebno je osjetljiva u teenagerskoj dobi, pa pored svih ostalih problema sa kojima se bore, treba li i dalje osuđivati te mlade osobe radi odluka koje su donesene iz očaja i radi kojih su vrlo brzo požalili? Cura iz filma, odnosno života, bila je cura koja je samo željela biti prihvaćena, ništa više i ništa manje. Da je naše ‘civilizirano’ društvo nije odbacilo, sad bi sigurno bila živa, tako da se moramo zapitat tko je tu negativac u cijeloj priči. Mi ‘civilizirani’ ili oni divljaci kojih se sa razlogom zgražamo.

Film također daje pljusku u lice generaliziranju nekih opće prihvaćenih stvari, tako da je upravo taj šamar najbolji učitelj, posebice kada tako nešto osjetiš na vlastitoj koži, baš kao što se to dogodilo Melody u smislu odnosa sa kolegom muslimanske vjeroispovijesti. Iskreno govoreći, nisam uopće bio spreman za ovakav film, tako da se i u tom pogledu mogu itekako poistovjetiti sa glavnom junakinjom filma. Naime, tijekom gledanja vjerojatno ćete imati dojam kako je ona u cijelu priču ušla prilično nespremna. Pa ćemo je tako vidjeti kako googla na prvi pogled sulude stvari, poput yt videa kako izgledati mlađe ili kako se zaljubiti u muškarca i sl. Međutim, ta nespremnost je sasvim opravdana, obzirom na okruženje u kojem se nalazi, bez obzira koliko joj bilo na prvi pogled poznato i svakodnevno.

Ako bi morao posebno izdvojiti jednu stvar koja me se najviše dojmila u ovom filmu, onda je to strast. Strast jedne novinarke koja je spremna učiniti sve da bi došla do cilja. Taj cilj nije lagan, ni jednostavan, posebno što se na tom putu negdje i izgubi dio vlastite osobnosti, te se počneš zaista pitati “Where is my mind’, poput one pjesme koja simbolično svira u filmu upravo u tim trenucima. Ako je redatelj htio pokazati kako izgledaju pravi novinari, onda je u tome itekako uspio, jer novinarstvo za nju nije nikad bio samo posao, već i način života. Njena emocionalna angažiranost nije samo utjecala na nju kao osobu, već i na ljude oko nje. Na taj način film savršeno prikazuje njenu mentalnu i fizičku promjenu, a sve pod utjecajem onoga što ona radi i što smatra da je ispravno. Ova priča nije nju samo promijenila već joj je i uzela identitet. Ona je postala ta priča, ta priča je postala ona.

Profil je film koji jednim drugačijim jezikom priča poznate priče. Uznemirujuć za osjećanje, nelagodan za gledanje, stvara u nama dojam upoznavanja nečeg nama bliskog i svakodnevnog sa nečim dalekim i nepoznatim. Sudeći po posjeti u kinima, film je mnogima prošao ispod radara, što je zaista prava šteta. Nemojte dozvolit da se to vama dogodi i zato otiđite pogledati ovaj film, i što je najvažnije – razgovarajte o njemu. Ponekad upravo taj “običan i mali razgovor’ može nekome spasiti život. Najbolji komentar samog filma dao je jedan momak koji je sjedio par redova iznad nas u kinu. Nakon što je film završio samo se čulo – užas. Da, užas, ali ako nas ičemu može naučit ovaj film, onda je svakako činjenica da se taj užas može spriječiti upravo gledanjem ovakvih filmova.

P.S. Film je imao premijeru prije tri godine na Berlin film festivalu, i tek je sada krenuo u širu kino distribuciju. Redatelj Bekmambetov je tom prilikom izjavio kako su snimljene dvije verzije filma, ona koja će se prikazati u kinu i ona digitalna koju ćemo moći gledati na našim laptopima. Zanimljivost oko te druge verzije leži u činjenici što ćemo mi kao gledatelji imati pristup ekranu laptopa na kojem se odvija filma, pa ćemo tako moći otvarati emailove, zvati preko skypea njene prijatelje i sl. Zvuči fora, ali za to ćemo ipak morat pričekat tu verziju, a do tada vam ne preostaje ništa drugo nego odlogirati se sa svog fejs profila i logirat se na onaj drugi – kino ‘Profil’.