Janje – u potrazi za (ne)srećom

– “Koji se k….dešava?”

Mislim kako neću pogriješiti kada kažem kako se u ovoj upitnoj rečenici prepoznalo više od polovice gledatelja u kinu, i to za vrijeme gledanja filma “Janje”, redatelja Valdimara Jóhannssona. The Lamb je bio jedan od 15 finalista za nominaciju za Oscara za najbolji strani film, a donosi nam priču o bračnom paru bez djece – Mariji (Noomi Rapace) i Ingvaru (Hilmir S. Gudnason) koji žive na farmi u izoliranom ruralnom području Islanda gdje uzgajaju stado ovaca. Nakon što jednoga dana u štali pronađu neobično novorođenče, odlučuju ga prisvojiti i odgajati kao vlastito dijete. To neobično novorođenče glavni je razlog zašto je i publika tako neobično odlučila reagirati na ovaj film, pa tako redovno možete čuti komentare koji ga opisuju kao najveću glupost koju su ikada gledali, ili ga dižu u nebesa kao nešto totalno drugačije i inovativno. Nema nikakve sumnje, ovo je zaista film na koji nitko ne može ostati ravnodušan, pa je i samim tim itekako vrijedan gledanja. No, bilo bi krivo pomisliti kako je samo originalnost priče glavni razlog za odlazak u kino, jer ovaj film u sebi krije puno toga, ali samo ako mu dopustite da vam se otkrije.

Nakon što sam pogledao film, moram priznati kako sam iz kina izašao podijeljenih osjećaja. Trebalo mi je i par dana da uopće sjednem i napišem ove dojmove, jer jednostavno nisam znao na koji način iskazati svoje emocije vezano uz ovaj film. I dok sam razmišljao o filmu, shvatio sam kako me upravo “Janje” odvelo na jedno putovanje, a da toga uopće nisam bio svjestan. Bio je to filmofilski “vlak života i smrti”, prepun smijeha, tuge, sreće i izgubljene nade. Iako sam na kraju vožnje imao malu grižnju savjesti zbog nekih mojih reakcija za vrijeme gledanja filma, mislim kako je redatelj to namjerno napravio, upravo zato da bismo se i sami upoznali s nečim nepoznatim. To nepoznato na prvi pogled dolazi kroz vizualni dio priče, međutim kada postepeno otkrijete kako je to strano tijelo zapravo bliže nego što ste uopće mogli i pomisliti, onda se vaši osjećaji mijenjaju, baš kao i pogled na postupke dvoje glavnih protagonista.

Film je svakako vizualna poslastica za sva osjetila, nema nikakve sumnje kako će u njemu uživati i oni kojima priča neće biti previše zanimljiva. Međutim, smatram kako je upravo to najveći grijeh, jer redatelj ne koristi samo prekrasnu prirodu da bismo u njoj uživali, već je ona na neki način idealni suputnik u priči – istovremeno prekrasna i surova. Vizualna savršenost filma, od dizajna, preko kamere i kinematografije, naprosto vas od prvog kadra uvlače u priču. Ona je napravljena kroz tri čina, uostalom kao i svaki film, ali ovdje je to posebno naglašeno, i to nije bez razloga. U prvoj priči mi se upoznajemo s glavnim protagnostima, odnosno s Marijom i Ingvarom, odlični Noomi Rapace i Hilmir S. Gudnason. Prvih petnaestak minuta u filmu uopće nema dijaloga, već se kroz vizualni dio gledatelja želi povezati s pričom. U tome redatelj itekako uspjeva, jer u startu vidimo bračni par koji provodi dane u jednoj rutini, tako da se ništa ne čini neobično i drugačije. Međutim, kada se fokus stavi na njihova lica, nama odmah postaje jasno kako ništa nije kako se čini, posebice jer se osjeti njihova tuga u pogledu, i to bez ijedne izgovorene riječi.

Taj uvod filma je itekako bitan, ponajviše radi razumijevanja onoga što slijedi. Kroz drugi čin kada se i mi kao gledatelji upoznajemo s trećim likom, odnosno Ingvarovim bratom Peterom (Bjorn Haraldsson), pa sve preko završnice koja mijenja naš cjelokupni pogled na sve ono što smo prethodno vidjeli i doživjeli. Peter kao treći lik jako je bitan, i to prije svega jer je na neki način on savršeni predstavnik nas kao gledatelja. On također ima velikih problema da prihvati sve ono što se događa, pa je tako itekako zanimljivo gledati kako od početnog ismijavanja dolazi do prihvaćanja. Iskreno, nešto slično se i meni dogodilo u cijelom tom procesu, tako da mi je taj dio bio poprilično jeziv, ali i privlačan u isto vrijeme. Tijekom cijelog tog procesa, film uspjeva spojiti vizualno s onim što se događa u filmu, što je poprilično mudar potez redatelja.

Iako kroz nedostatak dijaloga mi pokušavamo shvatiti pozadinu same priče, nekako nam to ne uspijeva odmah u startu, barem ja to nisam uspio. Iako sam bio svjestan kako tu ima nešto više, nekako nisam mogao odgonetnuti zašto bi se netko ponašao upravo na takav način. Međutim, kako je film odmicao, shvatio sam kako su mali sitni tragovi suptilno bili ubačeni u priču, gotovo neprimjetno, da bismo na kraju imali klimaks koji možda neće sve zadovoljiti, ali će itekako imati smisla. Kada kažem kako neće svi biti zadovoljni s krajem, onda tu prvenstveno mislim na činjenicu kako je film u velikoj mjeri jako spor, radnja i tenzija se stvaraju jako dugo, pa bi se moglo dogoditi da od kraja očekujete neku epsku eksplozivnu završnicu. To se neće dogoditi, ali sam mišljenja kako bi upravo to proizvelo kontraefekt, tako da meni uopće nije smetao takav suptilan kraj. On, istina, nije vizualno eksplozivan, ali je zato itekako emotivno moćan i snažan.

Ovaj film je itekako izazovan za gledanje, i to u svakom mogućem smislu. Mišljenja sam kako vas baš mora pronaći na pravom mjestu i u pravo vrijeme, tako da ga možete u potpunosti doživjeti na pravi način. Nešto slično kao Nomadland, film koji se također morao pronaći. Ovo nije film od puno riječi, ali je zato film koji se osjeća jer od njega dobivamo upravo to – osjećaje. Scenarij i režija su u tom smislu plešu u savršenom ritmu, uz troje glavnih “plesača” – Marijom, Peterom i Ingvarom. Može se reći kako upravo s njima i krećemo na jedno čudno i uzbudljivo putovanje, koje se u najkraćim crtama može nazvati – putovanje za srećom.

Koliko je vizualni dio priče važan za film, najbolje pokazuje upravo osjećaj izoliranosti dok gledamo, promatramo i osjećamo glavne protagoniste. Zanimljivo, čak i kada oni nestanu iz kadra, kamera se i dalje ne pomiče, kao da nam naređuje da razmišljamo i dalje o onome što se dogodilo, ali i onome što će se tek dogoditi. S druge strane, u trenucima kada je fokus na liku kojeg promatramo, dolazi do neugodnog osjećaja anksioznosti, jer shvaćamo koliko su svi oni zapravo mali u odnosu na prirodu. Sve to jako je dobro ukomponirano, u doslovnom smislu, uz zvuk klasične glazbe, koja na najbolji mogući način savršeno paše uz, na prvi pogled, klasični život običnih farmera. Ona je ugodno neugodna, posebice jer je i sam film takav, pa na neki način služi kao savršeni suputnik svega onoga što slušamo i gledamo.

Kada su u pitanju glumačke izvedbe, onda moram reći kako su troje glavnih glumaca jako dobri u svojim ulogama, posebice meni draga Noomi Rapace. Ne znam zašto, ali meni se čini kako Noomi baš uživa u ovakvim ulogama, ali ruku na srce nekako joj i najbolje odgovaraju. No, daleko od toga da su to lagani likovi za glumiti, pa baš zato i mislim kako je upravo kompleksnost tih karaktera ono što Noomi najviše privlači. Ona je ovdje, baš kao i drugi likovi, jako škrta na riječima, i zapravo je najbolje ogledalo svega onoga što film obrađuje, prije svega način na koji se nosimo s gubitkom. Noomi je dojmljiva u svim iskazivanjima emocija, od ljutnje, preko sreće, pa sve do tuge. Jednako je dojmljiv i njen partner Ingvar, posebice u zajedničkim scenama u kojima im se u pogledu vide svi osjećaji koje žive u tom trenutku.

Spomenuo sam teme koje film obrađuje, i mislim kako je upravo to najveća vrijednost ovog filma, samo ako malo dublje zagrebete ispod površine. Ovaj film se vrlo lako može okarakterizirati kao savršeno ogledalo kroz koji vidimo gubitak i (ne)mogućnost prihvaćanja tog gubitka. Iskreno, bez obzira što to nisam odmah mogao shvatiti tijekom gledanja filma, nekako sam baš sretan zbog toga. Biti će to jako tužan dan za mene, ako se jednog dana budem mogao u potpunosti poistovjetiti s glavnim protagonistima filma. No, unatoč tome, nekako sam na kraju opet uspio razumjeti taj njihov pokušaj da pronađu nešto što bi im život učinio boljim i smislenijim. Nažalost, bila je to potraga za srećom koja je kao posljedicu imala totalno uništenje, u fizičkom i psihičkom smislu.

Tuga i gubitak mogu se promatrati kao jedni od likova u filmu, ponajviše kroz pomno kadrirane scene, a koje na vrlo suptilan način prikazuju odnos društva prema ljudima koji prolaze kroz taj proces. Svi smo mi različiti, pa samim time i različito reagiramo na neke stvari koje nam se dogode u životu. No, nažalost, mnogi će si uzeti za pravo da kritiziraju, ili, što je još gore, da ismijavaju način na koji se netko nosi s tugom. To se često reflektira kroz nečiji izgled, što je savršeno prikazano upravo kroz janje u ovom filmu. Redatelj tada koristi jednu jako mudru metodu kroz koju želi da mi prihvatimo to janje, upravo onakvo kakvo ono uistinu jeste. Naime, mi njega u početku ne vidimo vizualno u potpunosti, već nam je prikazan kao dio nečijeg oporavka, odnosno sreće. Na taj način nam ga se želi približiti, tako da ga, kada kasnije dođe do vizualnog otkrivanja, uspijemo prihvatiti bez osuđivanja. Nažalost, to neće biti moguće kod većine gledatelja.

Od depresije do prihvaćanja tuge, tako bi se moglo opisati putovanje ovog bračnog para. Međutim, ovo nije film koji se naslanja samo na tugu, već se nastavlja kroz potragu za srećom, i to kroz savršen kontrast mekoće i nevinosti jednog nevinog bića s jedne strane, te surovosti i nemilosrdnosti prirode s druge strane. Sporost naracije nas u potpunosti uvodi upravo u tu priču, kao savršen sklad između čovjeka i prirode. Može se tako reći kako je ovaj film žanr za sebe, jer ga je vrlo teško svrstati žanrovski svrstati bilo gdje. On u sebi ima misteriju, dramu, ali i horor koji možda nije toliko vizualno izražen, koliko u onom psihološkom smislu. Pored svega ovoga, film ima i nešto što se može najbolje opisati kao bolna nada.

Janje je film koji prije svega postavlja neka moralna pitanja, ali i obrađuje posljedice nekih pogrešnih odluka, baš kao i pitanje karme koja nam se kad tad vrati u životu. Da, puno je lakše meni napisati kako treba odustati od nečega što ti ne pripada, ili od onoga što ne možeš imati, ali svijet nažalost ne funkcionira na takav način. Vrlo je lako, u tom pogledu, osuđivati ili se ismijavati s postupcima glavnih protagonista u ovom filmu, ali budite oprezni, jer možda ćete se baš vi jednog dana naći upravo u toj situacij, a da toga uopće nećete biti svjesni. Sreća je jako zajebana stvar, ponekad imam osjećaj da je ona poput posuđenog vremena kojeg iznajmimo, i to je zapravo ono što me najviše straši. Ne samo kada je u pitanju ovaj film, već i život općenito.