Ja sam Zlatan – buntovnik koji se usudio sanjati

„Ne volim govoriti o sebi. Želim da drugi sude o mojoj igri. Što da vam kažem? Visok sam 192 cm, imam 93 kilograma i volim igrati nogomet.“

Kažu kako je sloboda najskuplja riječ. U rječniku Zlatana Ibrahimovića, jednog od najboljih nogometaša svih vremena, ona je označavala karakter koji je jednom dječaku zakačio krila na ramena uz pomoć kojih je poput sokola poletio do neslućenih životnih visina. Pa ipak, kada pogledamo sve ono što je određivalo njegov rani život – odrastanje u siromašnoj obitelji, selidba u sirotinjsku četvrt u grad Malmo, razvod roditelja te odnos s majkom i ocem, čini se kako nitko, da su se u tom trenutku stavljale oklade, ne bi stavio najmanji mogući iznos bilo koje važeće valute na njegov uspjeh. Ne samo na uspjeh već i na ishod kako će taj dječak bilo što postići u životu, a kamoli postati ono što je danas. Taj isti dječak je, srećom, imao drugačije planove, jer sve te životne faulove koji su ga nemilosrdno udarali u najranjivijoj životnoj dobi nije iskoristio za izležavanje po životnom terenu, već se poput feniksa uzdigao iznad te nemilosrdne lopte koju je zakucao u same rašlje svoje osobne životne pobjede. „Ja sam Zlatan“ upravo je priča o toj pobjedi.

Iako su o najvećim nogometašima današnjice, poput Messija i Ronalda, snimljeni brojni dokumentarci što je samo dokaz kako su takvi osobni uspjesi „od trnja do zvijezda“ uvijek bili i ostali vječna inspiracija za filmaše, nekako se čini kako je forma igranog filma ipak malo zaostajala po tom pitanju. „Ja sam Zlatan“ je u tom smislu pravo osvježenje, tim više što je i sam Ibrahimović na neposredan način surađivao na scenariju, zajedno s Davidom Lagercrantzom, autorom istoimene knjige po kojoj je i napravljen film, i koji je tako dobio na autentičnosti. Knjiga je bila veliki hit u vrijeme izlaska, a hoće li i film postići sličan uspjeh, uistinu je teško za reći. Ali zato znam kako nećete niti malo pogriješiti ako ga odete pogledati u kino.

Sve ono što predstavlja Zlatan Ibrahimović doslovno stane u prvu scenu filma, a koja predstavlja dječaka koji je drugačiji od ostalih, izvan svih okvira i nametnutih pravila. Mladi Zlatan će se tako popeti na krov, u kadru koji će ga prikazati iznad svih ostalih. Međutim, vrlo brzo će shvatiti kako je za let potrebno vrijeme. Njegov pad s tog istog krova, u onom simboličnom smislu, predstavljati će doslovno krv, znoj i suze, što će ga pratiti na samom putu do uspjeha. Redatelj nas tako uvodi u dom obitelji Ibrahimović, odnosno svijet u kojem se mnogi od nas mogu poistovjetiti. Trenutak u kojem će Zlatan, nakon što sav krvav dođe doma, od majke Jurke (Merima Dizdarević) dobiti dodatnu jezikovu juhu, istog je okusa koju smo svi mi upoznali dok smo odrastali. Nema tu one – „ajme sinko, daj da mama ljubi, već se čuje dobro poznata – „pička ti materina di si se penja“. Odnosi u obitelji, ma koliko god bili predodređeni za nesreću siromaštva, a koja je bila njihov životni podstanar, disala je jednu iskrenu ljubav, bez obzira na okolnosti. Naravno, nije sve bilo idealno, ali upravo je to bilo Zlatanovo pogonsko gorivo koje ga je tjeralo naprijed.

Prvi dio filma tako nije romantizirana priča o siromašnom dječaku koji postaje slavan, već nam daje surovi prikaz života koji ne poznaje bezbrižno mladenačko odrastanje. U tom trenutku upoznajemo Zlatana kroz borbu s autoritetima, poteškoćama s pravilima i disciplinom, a sve to kroz jednu iskrenost koja ocrtava njegov karakter. Ikona Zlatana koju poznajemo danas stavljena je po strani, te je vraćena u onu ljudsku dimenziju. Taj dio redatelj uspješno kombinira sa vremenom koji je za Zlatana označavao prekretnicu u profesionalnoj karijeri. Taj sportski i ljudski put označen je upravo prirodnošću glavnog glumca (Dominic Andersson). Tom osjećaju itekako pomaže redateljev stil pripovijedanja koji je narativno privlačan, i to prvenstveno kroz obiteljsku, ali i intimnu dimenziju Zlatanovog lika. U svojim (naj)mlađim danima, Zlatan je upravo tu ranjivost koristio kao obrambeni štiti, stvarajući od nje aroganciju uz koju se danas veže njegova osobnost. Ona je, istina, danas i više nego opravdana, ali mu je tada služila isključivo kao bijeg od te iste ranjivosti.

Ranjivost kao snaga iskazana je kroz Zlatanov temperament koji mu je često znao stajati na putu prema uspjehu. Taj temperament, međutim, Zlatan je iskoristio kao vodič kroz život, upijajući od njega sve mane i vrline, a koje su na koncu bile njegovi suborci u ratu s osobnim demonima. Ti demoni su vješto prikazani upravo kroz stvaranje njegove osobnosti, a koju je na koncu Zlatan otjerao upravo ne samo na životnom, već i na onom nogometnom terenu. Bahatost koju je često znao pokazivati zapravo je skrivala tu njegovu krhkost i osamljenost, ali mu je zato itekako pomogla u njegovim snovima koji su bili bez granica. Jednako kao i njegova igra. Jednako kao i njegov život.

Iako će mnogi ovom filmu prigovoriti nedostatak prikaza njegovih nogometnih vještina, meni se čini kako je upravo to njegova najveća prednost. Naime, meni nije potreban igrani film da mi prikaže koliko je Zlatan dobar nogometaš. Jer, za tako nešto mi je dovoljno samo upaliti kompilaciju njegovih najboljih golova na Youtubeu. I zato mi je drago što ovaj film nije krenuo u tom smjeru, već nam je prikazao priču o mladiću koji je postao prvak, ali ne kroz klišej prikaz „od trnja do zvijezda“, već kroz uspjeh koji je jednako uspješno upakiran u ovu filmsku socijalnu dramu.

Jačanje snage karaktera kroz sve nedaće nije samo vezano samo uz Zlatana, već i članove njegove obitelji. Može se tako slobodno reći kako je ovo film o odrastanju u kojem je samopouzdanje pitanje stava, a ne, kako se to pogrešno misli, arogancije. Zlatan je stvorio na taj način svoj put do slave, a na tom putu je bio sam sebi najveća podrška. U tom smislu je teško zadržati emocije kada Zlatan od oca (odličan Čedomir Glisović) dobije kopačke ili novac za košulju kako bi mogao sređen otići na spoj sa djevojkom koja mu se sviđa. Njegov odnos prema roditeljima, posebice prema ocu, možda će se pojedinim gledateljima činiti kao hladan, ali nekako sam stekao dojam kako više u toj prividnoj hladnoći ima topline nego u svim lažnim odnosima koji nam se danas serviraju kao „prirodni“. Jer, dovoljno je samo vidjeti Zlatanov pogled kada ugleda oca na tribinama dok trenira, i odmah je jasno kako u tom pogledu ima onu ljubav koja će se više iskazati u onome „pička ti materina“, nego u onom „jao sine moj, kako si ti meni najbolji“. Neke riječi nekada nisu ni potrebne, dovoljno ih je samo osjetiti, a taj osjećaj neizgovorenih riječi Zlatan je itekako imao u sebi. Jednako kao i njegov otac, ali i cijela njegova obitelj.

Prikaz Zlatana u dvije različite faze iznimno je uspješno prikazano kroz dva glavna glumca, a koji nisu imali nimalo lagan zadatak. Jer, samo je jedan Zlatan, a pronaći dva lika koja će ga dostojno utjeloviti, pa makar se radilo o filmu, uistinu je bio pravi izazov. I dok smo u prvom dijelu vidjeli Zlatana u možda najosjetljivijoj fazi života, u drugom dijelu, kada ga glumi Granit Rushiti, pratimo njegovo sazrijevanje koje mu je donijelo još veći entuzijazam i vjerovanje kako zaslužuje sve najbolje što mu nogomet može pružiti. On to iskazuje kroz svoju dobro poznatu aroganciju, kako prema suigračima i vlastitom menadžeru, tako i prema treneru. Naravno, on je i sam svjestan kako možda pretjeruje, ali to čini na jedan simpatičan način, što je najbolje prikazano u sceni na hitnoj kada se došao ispričati suigraču kojeg je udario na treningu, a koja je izgledala kao da je ovaj udario Zlatana, a ne on njega. To je ta iskrenost koja je oduvijek krasila Zlatana i radi čega ga toliko vole ljubitelji nogometa.

„Bog nogometa“, kako je sebe „skromno“ nazvao, ovdje je u potpunosti stavljen po strani, pa je tako u prvi plan isplivao Zlatan kao dječak, momak i na koncu čovjek.  Dugi kadrovi uz koje redatelj prati Zlatana, zapravo su kadrovi putovanja – od blata pa sve do zvjezdanih travnjaka. To je posebno uvjerljivo kroz scene u kojima je Zlatan okrenut leđima, i kada smo na neki način mi njegovi pratitelji na tom životnom putu. Isto tako, krupni kadrovi koje koristi redatelj ne služe samo da bi nam odvratili pozornost od priče, već oni služe samoj toj priči. Oni su posebno dojmljivi kada redatelj rekonstruira neke događaje u dokumentarističko igranom stilu, poput primjerice nogometne utakmice u kojima ti krupni kadrovi djeluju iznimno moćno – od zagrijavanja u svlačionici, dugog kadra koji prikazuje Zlatana dok izlazi na teren, preko krupnog kadriranja čak i njegovih kopački, pa sve preko njegovog izraza lica na kojem se ocrtavaju sve emocije.

„Ja sam Zlatan“ je film u kojem je nogomet uistinu najvažnija sporedna stvar na svijetu. Jer, pored Zlatana sve ostalo i jest najmanje važno. Istina, nogomet je Zlatanu uvijek bio glavni, ali za nas gledatelje to je u ovom filmu Zlatan. Nogomet ovdje predstavlja sve one emocije koje Zlatan proživljava. Nogometni teren je iskorišten kao zrcalo njegove privatne borbe – straha, sreće, tuge, zbunjenosti, ranjivosti, ambicije, arogancije…i na koncu uspjeha. Svi mi znamo koliko je Zlatan veliki nogometaš, i baš zato mi je drago što smo kroz ovaj film dobili uvid u to koliko je velik i kao osoba, sa svim manama i vrlinama. Ovo je film o Zlatanu kakvog nismo poznavali. Film uz koji se osjećate kao da ste dobili omiljenu Panini sličicu ili pak pronašli novog najboljeg prijatelja. Onog iskrenog prijatelja koji će vas vratiti u vrijeme u kojem ćete se i sami usuditi sanjati i živjeti svoje snove. Baš poput Zlatana.