Department Q

“Znaš, često se znam probuditi i zapitati se čemu sve ovo. Uvijek si pomislim kako bi bilo puno lakše za mene da si skratim muke i završim sa svim tim što radim. Znaš li što me sprječava u tome? Upravo ljudi poput tebe. Ljudi kojima treba pomoć”.

Kada je danski pisac Jussi Adler-Olsen napisao knjigu “Djevojka u kavezu, mislim da nije mogao ni zamisliti koliku će mu popularnost ista donijeti. Nakon te knjige, nastao je poznati serijal “Odjel Q”, odnosno naslovi “Ubojice fazana”, “Poruka u boci”, te “Okus osvete”. Sve četiri knjige su dobile svoju izuzetno uspješnu filmsku ekranizaciju, što je zaista rijetkost, jer svi znamo kako je teško knjigu adaptirati na veliki ekran. Iskreno, ne znam zašto sam odabrao baš “Ubojice fazana” kao favorit među ovim naslovima, jer su mi svi filmovi vrijedni svake preporuke.

Međutim, kada bolje promislim, mislim da je ipak utjecaj Paklene naranče, filma koji je imao itekakav utjecaj na samu knjigu i ekranizaciju iste, glavni razlog zašto mi je ipak tak naslov najdraži od svih. Naime, za sve koji to ne znate, veliki sam ljubitelj lika i djela Stanley Kubricka, pogotovo njegove Paklene naranče, pa mi je bilo jako zanimljivo gledati i čitati utjecaj koji je ostavio kroz priču koja je glavna nit vodilja Ubojica fazana. Iako se u filmu Paklena naranča nigdje ne spominje, svi oni koji su čitali knjigu jako dobro znaju kako su glavni likovi iz romana bili doslovno opsjednuti tim filmom, što ih je i navodilo da čine svo to nasilje koje je tako dobro opisano u knjizi, odnosno prikazano u filmu.

Ovdje sad dolazimo do ključnog pitanja da li neki film ili knjiga može biti krivac za nečija nedjela, odnosno da li oni mogu izazvati nasilje u čovjeku. Ako mene pitate, onda je odgovor apsolutno i kategorično NE. Svi oni koji krive knjige ili filmove za nasilje, apsolutno promašuju ceo futbal, kako bi se zdravoseljački reklo. Bilo koja vrsta umjetnost nikako ne može biti kriva za nasilje pojedinca, jer to je nešto što pojedinac očito ima u sebi, a za nemogućnost razlikovanja između dobra i zla, nikad nije niti će biti odgovorni filmovi, knjige niti bilo što drugo. Ovaj film mi je baš zbog toga itekako zanimljiv za gledanje, pa samim tim i za raspravu. Naime, uvijek sam se pitao što je to u čovjeku što ga tjera da čini tako grozne stvari, bez ikakvog povoda i razloga.

Tema nasilja, odnosno njegova priroda, uvijek mi je bila zanimljiva, što je možda i glavni razlog obožavanja Paklene naranče. Zbilja je nevjerojatno kako neki film može i godinama nakon izlaska toliko utjecati na buduće filmske naslove, odnosno na sam pogled na život općenito. To samo dovoljno govori o tome koliko su Kubrick, odnosno Anthony Burgess, pisac knjige, bili ispred svog vremena. Kako sam i inače veliki fan skandinavskih filmova i njihovih pisaca, nisam se uopće iznenadio što mi se i ovaj serijal filmova/knjiga toliko svidio. Ono što ja najviše volim, odnosno poštujem, što je vjerujem bolji opis, zasigurno je njihova sposobnost prikazivanja realnosti, ma koliko god ona surova bila. To se najbolje vidjelo baš u ovom filmu za vrijeme čijeg gledanja često možete osjetiti mučninu, odnosno vidjeti scene koje vas tjeraju na povraćanje. Ironično, to je zapravo što mi kao gledatelji i tražimo, ma koliko god čudno to na prvu zvučalo. Naime, mi znamo što gledamo, znamo temu koju film obrađuje i mi želimo da ona bude sirova, mi tražimo da ona bude mučna. Zločin i nasilje su upravo takvi i mi ne želimo nikakvo uljepšavanje, želimo prikaz realnosti. Jer pobogu, u kavu mora da ide šećer, ne očekujete valjda sol. Dobro, osim kad je sprema Assad, jedan od glavnih likova u filmu.

Kada smo već kod glavnih likova, onda su Assad i Carl, odnosno glumci Fares Fares i Nikolaj Lie Kaas, apsolutne zvijezde filma. Iako se možda mogu činiti kao tipični klišej policijski likovi, oni su ipak na neki način posebni i drugačiji od ostalih. Meni se najviše svidio način na koji se oni nadopunjuju, odnosno kako su njihovi različiti karakteri postali njihova najveća prednost. U tom pogledu, adaptacija scenarija je izuzetno za svaku pohvalu, iako mi je cura za vrijeme gledanja imala zamjerku što se u filmu ne spominju šale sa grbavim devama kao u knjizi. Ali dobro, to su neke naše interne priče, jer poznato je da mi volimo takve ludosti, tako da vjerujem kako normalnim osobama to neće imati nikakav utjecaj na konačnu ocjenu filma. Od sporednih uloga svakako valja izdvojiti Pilou Asbaeka, jednog od glavnog negativaca u filmu. Iako možda tada nije bio poznat široj publici, sve se to promijenilo nakon angažmana u mega popularnoj seriji Igri prijestolja. Vjerujem kako mu je baš ova uloga u filmu Ubojice fazana otvorila širom vrata i takvim velikim projektima.

Kada je u pitanju režija filma, onda treba reći kako je Mikkel Norgaard itekako prenio atmosferu romana sa sam film. Meni su se posebno svidjeli kadrovi koji doslovno ostavljaju bez daha, odnosno koji oslikavaju većinu njene radnje. Isto tako, sve pohvale idu prema način na koji je ispričana priča. Kombinacijom prikaza sadašnjosti, te pravovremenim povratkom u prošlost, redatelj na najbolji način uvlači gledatelja u priču. To se najbolje osjeti prilikom upoznavanja sa likovima u filmu, što je jako bitno, pogotovo za one koji nisu čitali knjigu. Zaključno mogu samo reći kako cijeli ovaj serijal knjiga, odnosno filmova “Odjela Q”, od mene imaju apsolutnu preporuku za gledanje. Ne samo zato što su pravi orgazam za sve ljubitelje dobrih krimića, već i zbog aktualnosti tema koje obrađuju.