Rifovi revolucije – trash buntovništvo

Može li nešto loše biti dobro? Naravno da može, ma koliko god to na prvu zvučalo čudno. Nažalost, posebno za nas muškarce, seks ne spada u tu kategoriju. Jer, teško da će vam neka cura bilo kad reći – uh, bio si toliko loš da jednostavno ovo moramo ponoviti. No, kada su u pitanju filmovi, stvari ipak stoje malo drugačije. Film kao umjetnost uvijek je imao moć pozitivnog djelovanja na pojedinca. Postoji jako puno filmova, a to mogu reći iz vlastitog iskustva, koji su u stanju u potpunosti promijeniti pogled na svijet. To je zapravo njihova najveća vrijednost. Kada nekome kažete kako je na vas utjecao neki dobar film gotovo će svi razumjeti o čemu pričate. Ali, kada to isto kažete za neki naslov koji djeluje kao da ga je režirao vanzemaljac koji nikada u životu nije pogledao nijedan film, onda će vas većina gledati kao da ste spremni za „let iznad kukavičjeg gnijezda“. Takve filmove često filmofili svrstavaju u kategoriju trasha, pojma koji je danas, paradoksa radi, postao i sam trash. Jer, sve ono što trash jest, a to je transgresivna prirodnost, subverzija mainstream standarda, buntovništvo, pa čak i misterija, ljudi često povezuju sa šundom ili, a što je po meni još i gore, šund sa trashom. Ne, trash i šund nisu isto. Šund je često oku i uhu ugodan, primjerice klapska pjesma koja uvijek govori o stini i maslini koja je neobrana. Šund je također harmoničan, ugodan, bez obzira na kič, poput recimo slike koju ćete objesiti u dnevni boravak, ali koja od vas neće zahtijevati nikakvo razmišljanje. S druge strane, trash je gotovo uvijek šokantan, te često izaziva reakciju upravo zbog loše izvedbe. Najbolji primjer za to je film „The Room“, redatelja Tommya Wiseaua, a koji je svojevremeno bio proglašen „najboljim najgorim filmom svih vremena“. No, bez obzira što likovi u njemu djeluju kao da su ispali iz igrice Sims, to i dalje ne sprječava stvaranje vojske kultnih sljedbenika filma koji i više nakon dvadeset godina od premijere odlaze na redovne mjesečne projekcije. Kada u domaćim filmskim okvirima spomenete riječ trash, onda će svakom upućenijem filmofilu prvo na pamet pasti samo jedno ime – Jurica Hižak.

„Tko je taj čovjek?“ – da parafraziramo kultno pitanje iz Pokemona. Pa prije svega osoba koja obožava filmove, a to je za ovu priliku najvažnije što trebate znati o njemu. Svoju je ljubav najbolje dokazao osnivanjem Trash Film Festivala koji gotovo dva desetljeća okuplja filmske entuzijaste, ali prije svega pozitivno kreativne filmske luđake. Osim što obožava film, Hižak je veliki ljubitelj glazbe. Pa iako ga vjerojatno Martina Tomčić nikad ne bi pustila u drugi krug Supertalenta, nekako sam uvjeren kako bi bend naziva „Chubakina baka“ ipak oduševio publiku. No, nekako se čini kako u Jurici prije svega teče filmofilska krv, pa tako nije ni čudno što se okušao i u filmskoj režiji gdje svakako valja istaknuti filmove poput „Overpunishment“ i „Long Banana“. No, čini se kako je sve to bilo zagrijavanje za ono što što nam je Jura, zajedno sa svojim filmofilskim prijateljima, nedavno spremio iz svoje trash radionice.

„Melodija je duša. Ona te tjera na suze i smijeh.“

„Rifovi revolucije“, najnovija je trash estetika kroz koju Jurica Hižak progovara svojim istančanim i originalnim stilom. I upravo bih kroz ovaj prethodni citat najbolje mogao opisati sve ono što sam osjećao gledajući ovu bizarnost priče. Quentin Tarantino je jednom prilikom izjavio kako ideje za scenarij najčešće crpi iz razgovora kojima je prisustvovao u svakodnevnom životu. U tom pogledu postoji poveznica i s Juricom, a koji je ideju za ovaj film pronašao na jednoj lokalnoj svadbi. Naime, u jednom trenutku svadbu su prekinuli ljudi iz Zamp-a (stručna služba zaštite autorskih muzičkih prava), a koji su napravili popis pjesama koje su se tu večer izvodile te su bendu uredno ispostavili račun. Kako većina filmofila sve životne događaje povezuju s filmom, tako se očito i Jurici učinilo kako je upravo taj događaj izuzetno filmičan, pa su tako, eto, nastali i „Rifovi revolucije“. U središtu radnje filma nalazi se dr. Zemp (izvrstan Tomislav Šipek), a koji pod izlikom čišćenja od piratskih pjesama podiže glazbeni porez, dok mu je zapravo glavni cilj skupljanje novca kako bi mogao ponovno osjetiti seksualni užitak. Sam pogled na dr. Zempa odmah nam otkriva razloge njegove seksualne frustracije. Naime, dr. Zemp je kombinacija robota i čovjeka. Njegova pozadinska priča nije prikazana s puno detalja, ali to nam zapravo nije ni važno. Njegova pojavnost, odnosno nakaznost u svakom mogućem pogledu, pokretač je radnje filma. Upravo je ta njegova (ne)moralnost glavni razlog zbog kojeg uživamo u njegovom liku i (ne)djelu, a posljedično i u samom filmu.

Sve se u „Rifovima revolucije“ vrti oko glazbe, počevši od glavnih pa sve do sporednih likova. Najpozitivniji među njima svakako su članovi fiktivnog benda Razor Jet, gitarist Ray Coduymix (Marko Denac), Kenny Lee Jones (Tihomir Galevski) i Jethro (Borna Barić). Taj rokenrol bend, međutim, stvara i originalnu glazbu, što se, nažalost, ne uklapa u viziju o haraču Orgazam-age, pardon dr. Zempa. No, dr. Zemp, baš poput erotomana Saše iz Bitangi i princezi silno želi svršiti, pa tako zajedno sa svojom sestrom Ninivom (Aranka Oreški) smišlja pakleni plan – pretvorit će Razor Jet u boy bend. Sama ova ideja o rokerima koji se žele uništiti komercijalizacijom naprosto je briljantna te je najbolji dokaz koliko je Hižak svjestan svijeta u kojem živimo, posebice ako govorimo o sadržaju na društvenim mrežama. Sjetite se samo koliko ste puta mogli pročitati u komentarima za neki bend – ah, prodali su se. Upravo je kroz taj sterotip Hižak izvukao najjače oružje glavnog negativca filma – publike, pardon dr. Zempa.

Film u žanrovskom smislu svira nekoliko nota. Logično, glazbena komedija prevladava u akordima, posebice u scenama kad rokeri prolaze posebnu patnju, odnosno kad im zbog metoda „gospodara patnje“ (puštanje pop pjesama) šiklja krv iz ušiju. Kreativnost ljudi koji stoje iza filma također dolazi do izražaja u samim nazivima članova „ZZ Troupersa“ koji rade za dr. Zempa:  Dietrichta, Goblentza i dr. Volksa. Kad smo već kod kreativnosti, onda bismo uz nju, kao savršenu simbiozu, trebali dodati ime Filipa Majcena, čovjeka koji je bio zadužen za kostimografiju filma gdje se posebno izdvaja dizajn oklopa dr. Zempa. Scenarij filma diktira njegovu atmosferu, pogotovo kada žanrovski plešemo uz glazbenu komediju, a tu je jako dobar posao napravio Arian Perhada. Teško je uopće opisati tu glazbenu podlogu, ali nekako sam se najbliže osjećao kao napušeni Jack Black. Zamišljao sam se da upravo tako napušen umjesto Mozarta skladam rekvijeme na nekom dvoru. U filmu, srećom, ima za svakoga (po)nešto, barem kada je u pitanju glazbeni ukus, a čiji izbor uvelike i utječe na samu radnju.

Ekstravagantnost filma kroz glazbu koja svira satiru najbolje dolazi do izražaja upravo kroz sprdanje „onoga što je danas popularno“. Pa ipak, ironija kao da filmu uzvraća udarac jer upravo mi jedna obična pop pjesmica, prigodnog naziva „For you I’m ready for change“, nikako nije izlazila iz glave. Izgleda kako je dr. Zemp, barem kada sam ja u pitanju, ipak uspio u svom naumu. No, nekako mi se čini kako je akcija ipak najvažnija za redatelja. U tom pogledu treba odati priznanje glumačkoj ekipi filma, a koji su većinom naturščici. Njihova energija doslovno se može osjetiti i nekako imam dojam kako je svatko od njih doslovno disao karakter likova koje su glumili. Tu bih svakako izdvojio ujaka Franka (odličan Miro Dragičević) za kojeg imam osjećaj kao da je doslovno preslikao svoju osobnost u lik. Ima tu i kaskaderskih vratolomija a što posebno treba pohvaliti, baš kao i specijalne efekte koji se također uklapaju u cjelokupnu kreativnost filma.

„Rifovi revolucije“ jest trash film, ali trash koji ćete rado gledati u društvu i uz koji ćete se jebeno dobro zabaviti. No, ako ćemo iskreno, ovo je u prvom redu film o buntovništvu. Ritam. Melodija. Stihovi. Sveto trojstvo filma kao da stvara filmofilsku religiju kojoj Hižak i društvo već davno pripadaju. Nama ostalima ostaje samo sreća što imamo priliku biti uopće i pozvani.