Plavi cvijet – prolaznost vremena

‘Imamo sve vrijeme svijeta’.

Ne, ovo nije citat iz filma ‘Plavi cvijet’, redatelja Zrinka Ogreste, već iz filma ‘No Time to Die’, najnovijeg blockbustera iz franšize o James Bondu. Sad se sigurno pitate kojeg vraga ima veze James Bond sa tamo nekom hrvatskom dramom? Itekako ima, što je samo još jedan dokaz kako filmovi, ma koliko god se činili različiti, zapravo jesu i uvijek će biti na neki način slični. Prolaznost vremena nije nešto što fascinira filmaše svih žanrova, već je to opsesija svakog čovjeka. Koliko zapravo imamo vremena na ovom svijetu, odnosno bilo bi bolje reći koliko smo zapravo u zabludi kada mislimo ‘imamo sve vrijeme svijeta. Jer, nažalost, nemamo. Jedina stvar koju zaista i zapravo imamo samo je i jedino ono vrijeme koje trenutno živimo, to je ono pravo i samo je na nama da odlučimo – hoćemo li ga živjeti ili ćemo reći – ma pusti, ima vremena.

Plavi cvijet, snimljen po scenariju Ivora Martinića, ulazi prije svega u ‘sukob’ sa tim stavom – ‘ma sutra ćemo’. Priznajte, koliko ste puta poželjeli nešto napraviti, bez obzira koliko vam se to nešto činilo sitno i malo, i bez obzira što vam to malo i sitno ne bi oduzelo ni puno vremena, ali ste umjesto da to obavite samo rekli – ma nema veze, ne da mi se, sutra ću. Da, ima nas previše, evo ja sam također među vama, ali ako me na nešto podsjetio ovaj film onda je to upravo činjenica kako ‘sutra uvijek umire’, da parafraziramo naslov jednog filma. Gledajući “Plavi cvijet”, možda nećete odmah imati dojam kako se radi o bilo čemu drugome, osim o priči koja prati tri generacije – baku, majku i kćer, odnosno njihove međusobne odnose. Istina, fokus filma je u prvom redu upravo na tim njihovim ‘toplo hladnim pogledima’, ali ti pogledi su zapravo pogledi na ono što je bilo, na ono što je sada, i na ono što će tek biti – prošlost, sadašnjost i budućnost oslikana kroz tri ženska lika, tri generacije. Ogresta od samog početka filma stvara jako dobar ugođaj upravo kroz sliku i zvuk. On je u potpunosti prirodan, toliko da imate osjećaj kao da promatrate obične ljude na cesti, toliko da u potpunosti zaboravite da ste u kinu, toliko da pomislite da su vaše oči neka ulična kamera kroz koju promatrate likove i njihove postupke. Čak se i statisti, koji uopće nemaju nikakve veze sa filmom i samo radnjom, čine upravo takvi – prirodni i živi.

Od prvog kadra jasna je motivacija redatelja da nam kroz glavni ženski lik, odnosno Mirjanu koju je jako dobro portretirala Vanja Ćirić, pokaze posljedice preživljavanja, ali ne i življenja života. Kada kažem preživljavanja, onda ne mislim na financijski dio, već upravo na život kao takav, bez nekih dubljih i skrivenih metafora. Zanimljiv je koncept kroz koji nam redatelj približava unutarnje stanje lika. Kadrovi u kojima vidimo Mirjanu s leđa, zapravo čine sve nas gledatelje kao savršenu podlogu filma. Mi postajemo lik, a taj lik je prošlost koju Mirjanu stalno prati. Ona ne živi sadašnjost, jer kakva je to sadašnjost ako dopuštaš da te oblikuje prošlost. U tom pogledu treba doživjeti i scene u kojima Ogresta zvukom svakodnevnice ocrtava Mirjanin lik, bez obzira gdje se nalazila – na poslu, na kavi s majkom, bivšim mužem, neobaveznim seksom sa strancem…Nije tu potreban bilo kakav soundtrack, bilo koja pjesma, jer gdje ćeš ljepše pjesme od zvuka onoga što netko proživljava, bilo pozitivno ili negativno, sasvim je svejedno.

Mirjana nije savršen lik, zapravo ona je daleko od bilo koje savršenosti. Moram priznati kako me u nekim trenucima poprilično nervirala njena ravnodušnost ili bolje rečeno frustracija sa samom sobom. Njena frustracija rađala je moju frustraciju, možda zato što sam se u velikoj mjeri mogao poistovjetiti sa ‘trećom gracijom’ Plavog cvijeta, mladom Veronikom (Tea Harčević). Bez obzira što se radi o kćeri, mislim kako je za ovu prigodu spol sasvim nebitan, jer vrlo lako možemo zamisliti generaciju djeda, sina i unuka u sličnim ulogama, nikakve razlike ne bi bilo. Nije stoga ni čudno kako će se svatko od vas najviše poistovjetiti s generacijski bližim likom. No, s druge strane, vjerujem kako Ogresti to nije bila namjera, već upravo suprotno. On nije želio približiti nama bliske likove, već nas je želio natjerati da shvatimo one za koje često nemamo razumijevanje, i ne samo na filmu, već u životu općenito. U velikoj mjeri to ovaj film uspijeva, barem u mom slučaju jest. Naime, nakon gledanja, dosta dugo sam razmišljao o odnosu sa svojim roditeljima, propitkujući se i pokušavajući razumjeti neke njihove poglede, meni često puta neshvatljive. Već to smatram pobjedom ovog filma, i na tome velike čestitke gospodinu Ogresti.

Pričati i pisati bilo što o Plavom cvijetu, a ne spomenuti našu žensku glumačku gromadu – Anju Šovagović Despot, naprosto bi bilo neoprostivo. Iskreno, najviše mi smeta kada se ovu talentiranu glumicu etiketira kao ‘kćer od..’. Iako nema sumnje kako je ponosna na svog oca, jer ima i na što biti, mislim kako se nju prije svega treba etiketirati kao odličnu glumicu, jer ona je prije svega upravo to – odlična i talentirana glumica. Anja u filmu glumi Violetu, majku i baku, te je na neki način alfa i omega Plavog cvijeta, sa njom sve počinje ali i završava. Ako bih morao baš izdvojiti najbolji dio filma, onda bi to bili upravo kadrovi u kojima je fokus upravo na njen lik. Posebno su dojmljivi ‘krupnjaci’ u kojima vidimo njene oči, odnosno bolje rečeno njenu ogoljenu dušu, koja samo na prvi pogled djeluje hladno, ali je zapravo topla poput najtoplijeg čaja. Violetin lik unosi određenu dozu humora u film, i to na pravim mjestima i u pravo vrijeme. Sasvim dovoljno da ne upadnemo u neka depra stanja, pa nas na taj način redatelj uspijeva oživiti, ne dozvoljavajući nam da samo vidimo film, već i da ga osjetimo. Kroz taj trenutak živosti, zapravo budimo i prethodne scene koje su nam se na prvu činile monotone, upravo zato jer smo ih samo gledali ali ne i doživjeli.

Kada su u pitanju sporedni likovi, njih nema previše, ali su dovoljno upečatljivi da ih se zapamti. Ovdje ću sad biti poprilično subjektivan, jer cura i ja naprosto obožavamo tu glumicu, ali stvarno moram reći kako svaki put kada vidimo da u bilo kojem filmu glumi Arijana Čulina, nama se odmah razvuče osmijeh od uha do uha. Iako se može činiti kako njen lik u Plavom cvijetu nema sada neku bitniju ulogu, mislim kako samo jedna njena rečenica – ko“ da sam ja kurva ako sam razvedena” zapravo najviše oslikava licemjernost današnjeg društva u kojem živimo. Ta rečenica zapravo savršeno oslikava duh ne samo Plavog cvijeta, već i života općenito. Znate, onaj život u kojem je važno što neko drugi misli, pa onda umjesto da sve pošaljemo u neku stvar, mi ipak odlučimo koračati životom u uskim, ali vrhunskim talijanskim cipelama koje nas, istina, žuljaju, ali su barem lipe za vidjeti. Osim Čuline, tu su još i Nikša Butijer i Alen Liverić, muškarci koji su samo prividno prolazni likovi, ali nažalost nisu sporedni za jednu životnu priču koju pratimo na velikom ekranu, iako bi upravo to trebali biti.

Fotografija filma, baš kako i treba, priča film. Dijalozi nekad nisu uopće potrebni, a koliko su važni kadrovi fotografija koje nam dopuštaju da je sami osjetimo na svoj način, najbolje prikazuje upravo samo finale filma. Naravno, neću vam ništa otkriti, ali mogu samo reći kako završnicu Plavog cvijeta smatram prekrasno tužnom melankolijom života. Uz pozadinsku pjesmu, kao da plešemo svim tim osjećajima, od tuge, sjete, preko žalosti za propuštenim prilikama, pa sve do sreće jer napokon shvaćamo što sve imamo, unatoč svim greškama koje smo radili. Te greške nas trebaju oblikovati, ali ne na način da nas drže zatvorenima, ne na način da u nama rađaju frustracije, već da nas uče sve ono što nismo bili u prošlosti, a mogli bismo u budućnosti. Sve ono što nismo sada i ovdje, a što možemo biti sada i ovdje.

‘Sutra ćemo.’

Ne, nećemo sutra, sada ćemo. To je prva misao koja se meni vrtjela po glavi nakon gledanja ovog filma. Plavi cvijet je život, i koliko god nekada bio tužan, kako bi rekao Ludi Pierrot, toliko može biti prekrasan i divan. Na nama je hoćemo li ga odlučiti mirisati i uživati u njegovim plodovima, ili ćemo ga zgaziti i kukati kako je uvenuo. I, hoćemo li se spustiti uz rijeku i uživati u pogledu? Sutra ćete? Ne, nećete. Ne, nemojte. Danas ćete!