Murina

Ne znam da li ste znali, ali kada ribari ulove murinu, odmah joj oderu kožu jer je, kažu, na njoj zapisano tajno vještičje pismo pa je stoga peku na gradelama izokrenute kože. Iako je ukusnija od mnogih riba, uz nju se oduvijek vuku prokletstva koja obično pogađaju nevine. Njezin krvožedni značaj nagnao je i Plinija Starijeg da zapiše vjerovanje kako je murina uvijek ženka i da izlazi na kopno pariti se sa zmijom. Atenej i Elijan tvrde da je njezin ugriz smrtonosan “jer zmija mužjak riga otrov prije negoli će oploditi murinu”. Na istočnoj jadranskoj obali takve su se strasne priče toliko proširile da 1395. anonimni francuski putopisac u svom „Putovanju Istrom, Pulom i Dalmacijom“ bilježi „kako su od davnina u tim krajevima murine pustošile obalu i otoke i jedini je spas siromašno stanovništvo nalazilo u crkvama. Kada bi ih ribari ulovili i kuhali u velikim kotlovima na samoj obali, njihove žene palile su svijeće da ih zaštite od murinina prokletstva!

Ovaj ulomak sam pronašao na blogu našeg poznatog gastronomskog stručnjaka Veljka Barbierija, što mi se učinilo kao savršeni uvod za pisanje filmske recenzije istoimenog filma redateljice Antonete Alamat Kusijanović. Ako, ‘pak, odete na Wikipediju, pronaći ćete opis kako je murina “riba sa kožom lijepih boja, prekrivena sitnim pjegama. Murina je danju skrivena u pukotinama podvodnih stijena odakle joj viri samo glava. Neprestano otvorene ralje pune oštrih zuba djeluju stravično.” Upravo je taj kontrast između ljepote i stravičnosti, savršeni odraz u plavetnilu ne samo morske, već i ove filmske ‘Murine’ koju možete pogledati u našim kinima.

Kada je prije nešto više od mjesec dana stigla vijest kako je ‘Murina’ dobila nagradu za najbolju kameru, i to na najprestižnijem filmskom festivalu u Cannesu, bio sam baš sretan što je napokon jedan naš film dobio tako veliko priznanje, tako da sam jedva dočekao da ga pogledam sa svojom filmofilkom na velikom ekranu. Murina je film koji se gleda i osjeća, ali ne na način na koji ste inače navikli. Kada je riječ o ovom filmu, taj osjećaj prilikom gledanja je varljiv, baš poput mora, baš poput života. More je u filmu poput redateljice, jer more diktira ne samo ono što mi osjećamo i vidimo, već i glavni protagonisti filma. Murina je more. More je Murina.  Zapravo, nekako mi se čini siromašno opisat more samo kao ‘nešto’, jer more je sve. Gledajući film, imao sam dojam kao da je veliki kino ekran postao poput plavetnila. To plavo morsko ‘nebo’ nepredvidivo u trenutku, kao da je vodilo ljubav između ‘ruže vjetrova’, dok smo mi gledatelji poput kapetana koji moraju odlučiti da li isploviti iz luke ili ne. Za mene i moju ‘ružu’ nije bilo nikakve dvojbe, ploviti tim morem, bez obzira na opasnosti, bio je izazov u kojem smo, poput neke posebne nagrade za hrabrost, itekako uživali.

Na početku tog putovanja upoznajemo Antu (Leon Lučev) i Juliju ( Gracija Filipović). Prvi pogled na prekrasne kadrove ispod mora odvodi nas na sasvim pogrešan kurs plovidbe, jer gotovo je pa nemoguće uživati u svim tim ljepotama koje nam more, pardon redateljica servira na morsko životnom tanjuru. Naše međusobno došaptavanje u kinu koje je zračilo divljenjem prekrasnoćom prirode i trenutka, zapravo je najbolji dokaz da je more uspjelo u svom naumu. Jer dok smo se mi divili ljepoti, treptajem oka to isto more nas je izbacilo na pučinu i suočilo nas sa surovom realnošću. Ta ista realnost udarila je i Juliju, glavnu junakinju ovog filma. Julia je cura u kojoj se baš svatko može prepoznati. Naravno, netko više, a netko manje, bez obzira na spol. Jer Julijina priča je poput beskonačnosti, uvijek prisutna među nama.

Svijet je prepun Julija, prepun ‘kapi’ koje bi željele plivati morima i oceanima. I ne samo plivati, jer kap koja je drugačija ona ne samo da živi sa oceanom i morem, ona ga mijenja. Ali samo ako se usudi, i samo onda kada želja postane stvarnost. Eh, takvih koji se usude, nažalost, puno je premalo. Julia ima želje, ima snove, baš poput svake mlade djevojke, ili ako baš hoćete, baš poput svakog živog bića. Jer ne postoji osoba koja ne sanja, koja ne želi, koja ne žudi za nečim drugačijim, boljim, uzbudljivijim. Julia se u tom pogledu može činiti kao jedna od mnogih, ali ono što nju izdvaja od ostalih, upravo je njena hrabrost da se usudi zaplivati morem života. Juliju je u filmu utjelovila prekrasna mlada glumica Gracija Filipović. Gotovo se u svakom kadru može doživjeti njena emocija, posebice što ona ne priča puno, ali to uopće nije ni potrebno. Njeno lice je poput pjesme koja je na dodiru između tragedije i komedije, dok je Gracija toliko graciozna u svojoj izvedbi da i sama djeluje poput morske pjesnikinje s kojom plivamo poeziju života.

Njen odnos sa ocem Antom u velikoj mjeri i nju obilježava kao osobu. Zapravo, bilo bi bolje reći da je stvara. Da, bilo bi, ali čak bi i to bilo pogrešno. Naime, Julija ne dozvoljava da netko drugi bude ‘kipar” njene osobnosti. Ona ne želi da bude savršeni ‘kip’ pored mora kojem će se drugi klanjati. Ona hoće biti jebeno more, i ne pristaje na ništa manje od toga. Bura koja ju prijeći u tome je jaka, snažna, i samouvjerena. Ta bura puše posvuda, svatko je osjeti na licu, a za Juliju to je njen otac Ante. Leona Lučeva sam oduvijek smatrao našim (po)najboljim glumcem, tako da za mene nije nikakvo iznenađenje što je i u ovom filmu pokazao svu raskoš svog glumačkog talenta. Ante je lik kojeg je ‘vrlo lako mrziti’, i vjerojatno će većina vas na njega gledati upravo s tom emocijom.

Razmišljajući malo o tome, shvatio sam kako bi mrziti zaista bilo lako, ali opet u sebi nisam imao takav zov mržnje prema njemu, već samo i isključivo jednu stvar – žaljenje. Osobno znam upravo jednog takvog ‘Antu’, ili bolje rečeno patrijarhalnog faraona, ili još bolje rečeno ljudsku kukavicu. Jer kako drugačije nazvati osobu koja nezadovoljna svojim vlastitim životom svoje frustracije izbacuje na slabije. Kako nazvati osobu koja je ljubomorna na tuđu sreću ili čak na rađanje i stvaranje te sreće, i koja bi bila najsretnija da ta sreća ne postoji? Kako drugačije nazvati pohlepu i bahatost bez ikakvog pokrića? Kako nazvati osobu koja sve gleda kroz korist? Kako nazvati osobu koja ti može pomoći, i koja ne samo da to ne čini, već radi sve suprotno do toga. Da, mogli bismo takvu osobu nazvati raznim imenima, a mogli bismo je, baš kako sam rekao, jednostavno žaliti.

Odnos između oca i kćeri također pokazuje i svo licemjerstvo današnjice. Postoji jako puno obitelji koje se trude prikazati kao savršene i idealne, dok su u stvarnosti sve samo ne to. Mislim da svatko od vas zna o čemu pričam. Znate, to su vam oni koji će svim silama gurati privid skladnosti, dok im je u kući veći nered da im ni ‘odred za moralnu čistoću’ ne bi pomogao. Taj privid prisutan je i u ovom filmu, ali baš poput svakog privida, on vrlo brzo padne u onaj odraz realnosti, ili u ovom slučaju – onaj morski. Koliko god bio važan odnos između oca i kćeri, toliko je još važniji odnos kćeri i majke.

Majku Nelu u filmu glumi Danica Ćurčić, koja je također jako dobro iznijela svoj lik. Nela je žena koja je prestala živjeti snove, odnosno žena koja preživljava život. Najgora stvar koja vam se u životu može dogoditi upravo je onaj trenutak kada prestanete sanjati i živjeti. Neli se dogodilo upravo to, i baš zato se u svakom pokretu njenog tijela doslovno mogu čuti koraci kajanja. Portret kajanja vrlo je lako za prepoznati, jer svi mi imamo neke svoje planove koji se možda neće nikada ostvariti. Nelu je kajanje odvelo do ravnodušnosti, a ravnodušnost, nažalost, do sebičnosti. Sebičnost majke najbolje se ocrtava upravo kroz njen odnos sa Julijom. Unatoč tome što je svjesna svojih pogrešaka, ona ih ne priznaje, već kao da potajno želi da ih njena vlastita kćer ponovi. Tu se kod mene stvorio osjećaj ljutnje, jer sam shvatio da Nela ipak ima prikrivene želje, a da one ipak nisu ‘more dobrih valova.’

Ta sebičnost najbolje pliva u trenucima kada ona doslovno prisiljava Juliju da obuče njenu odjeću. Ta odjeća je zapravo njen karakter, onaj isti koji ju je doveo do faze ravnodušnosti, pa čak i prema vlastitoj kćeri. Julija s druge strane, čak i kada obuče tu odjeću, iako sama to prezire, to ipak radi sa poštovanjem, onim istim koje nikad nije dobila od onih ljudi od kojih bi najviše trebala. Taj osjećaj, barem prividno, dobila je u Javieru, obiteljskom prijatelju radi kojeg, paradoksa radi, sav taj obiteljski privid i postoji. Javiera glumi Cliff Curtis, inače meni jako drag glumac. Posebno ga pamtim u filmu Training day, tako da mi ga je bilo jako drago vidjeti u jednom našem filmu. Javier je lik kojeg svatko gleda drugačijim očima. Za Juliju on je nešto poput (lažne) nade.

Jedna od najljepših scena u filmu upravo je ona kada njih dvoje zajedno rone pod morem. U tom trenutku zajedno sa Julijom živite onaj osjećaj kako je sve moguće. Za Nelu, on je povratak u prošlost, odnosno put na koji ona ne treba ići, jednostavno zato što ga živi. Pojavnost Javiera za nju je samo podsjetnik na sve ono što nije, i sve ono što sada jeste. Kada je u pitanju Javierov utjecaj na Antu, onda je on oslikan kroz bol koji u njemu rađa frustraciju. Međuljudski odnosi su glavni valovi ‘Murine’, pored, naravno, prekrasne kinematografije kojom plovimo tijekom cijelog gledanja filma. Mislim kako je suvišno bilo što reći kada je u pitanju kamera, jer sama nagrada u Cannesu dovoljno govori tome u prilog. Međutim, ipak treba naglasiti kako kadrovi sami po sebi ne bi bili dovoljni. Svatko može otići na neki prekrasan otok i snimiti čarobne scene koje ostavljaju bez daha.

Ono što Murinu čini posebnim filmom po tom pitanju, upravo je savršen suživot između mora i nas kao gledatelja. Mi pripadamo moru, baš kao što mu pripada Julija. Mi ga osjećamo, baš kao što osjećamo otkucaj Julinoj vala osjećaja. Ti osjećaji su drugačiji, pa čak i kada oblači svoje misli kroz drugačiju boju kostima. Svijetlo plavo i(li) modro za Juliju simboliziraju puno više od toga, oni su za nju buntovništvo, ali i bijeg u slobodu.Postoji jedna prekrasna galebica, nažalost slomljenih krila, koja me često posjeti na mjestu gdje radim. Nažalost, krilo joj je trajno oštećeno, i uvijek mi bude teško kad je vidim kako pokušava poletjeti. Da, dobiva ona hranu i pažnju svih nas, ali znam da to nije dovoljno. Ona želi letjeti, želi imati i osjetiti slobodu. I baš zato je tužno gledati tako jedno maleno živo biće i znati kako se to nikada neće dogoditi. A znate što je još gore od toga? Imati zdrava krila i ne poželjeti imati slobodu. I zato, letite, plivajte, ronite, živite i budite slobodni. Ulovite svoju filmsko životnu ‘Murinu’, i ne dozvolite nikome da vas u tome spriječi.