Hudin salon – šišanje iz noćne more

Prvi palestinski film koji je dobio nominaciju za Oscara bio je “Paradise Now”, redatelja Hany Abu-Asada. Bilo je to uistinu veliko priznanje ne samo za film već i za ovog talentiranog redatelja koji je isti uspjeh ponovio i s filmom “Omar”. Ako želite upoznati duh njegovih filmova, onda svakako preporuka za ova dva naslova, a kojima slobodno možete pridružiti i najnoviji Asadov uradak – “Hudin salon”, film kojeg je splitska publika imala prigodu pogledati na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma. Asadov fokus sa svakom novom pričom uvijek je bio na ljudima, bez obzira na žanrovsku pozadinu političkog trilera. Za Asada je čovjek u centru radnje, bez obzira na okolnosti. “Hudin salon”, koji tonom možda najviše podsjeća na “Omara”, nije iznimka u načinu režije i samom pristupu slike društva kroz umjetnost.

Asad nas u samom početku filma upoznaje s pozadinom političke situacije, a koja je itekako bitna za razumijevanje same priče. Tako saznajemo kako okupacija Zapadne obale Palestine traje od 1967., te kako se prije točno dvadeset godina krenulo s gradnjom Separacijskog zida. Na taj su način okupatorski vojnici postali nevidljivi, dok su stanovnici, posebice žene, bili sve ranjiviji. Palestinci koji su željeli napustiti ili ući u područje Zapadne obale morali su dobiti posebno odobrenje od strane Okupatorske tajne službe. Riječi ispisane na velikom ekranu zapravo su naša nit vodilja u onom političkom smislu, dok je onaj humani dio priče, toliko prisutan u Asadovim filmovima, vidljiv i jasan od uvodne scene filma.

Snimljena u neprekidnom kadru od nekih desetak minuta, Asad prikazuje običnost svakodnevnice koja bi se mogla događati u bilo kojem frizerskom salonu na svijetu. Huda, vlasnica salona, tako na jedan neopterećeni način tračari s mladom Reem o životu svakodnevnice. Dvije mlade žene obrađuju sve teme, od društvenih mreža, pa sve do ljubomornih muževa. U toj i takvoj situaciji gledatelj se osjeća sigurno, postajući na neki način baba tračara koja želi čuti sve detalje onoga o čemu se u salonu laprda. Ta sigurnost pojačana je i pozadinom salona koji je u cvjetnim bojama, navodeći nas da smo na jednom opuštajućem mjestu u kojem se ništa loše ne može dogoditi. I kada se gledatelj udobno smjesti u stolicu, redatelj krene sa šišanjem na koje nikako nismo bili spremni.

Teško se oteti dojmu kako su te uvodne minute zapravo mogle biti i kratkometražni film, jer nakon njih uistinu poželite više od same priče. Jer, način na koji je Asad, i to u relativno kratkom roku, prebacio gledaTelja s obične sapunice na jedan životni horor, uistinu je impresivan. Tenzija se stvara u trenutku, bez neke posebne pripreme, tako da je bilo uistinu teško i očekivati da će nastavak biti u tom istom ritmu. No, daleko od toga da Asad i u tome ne uspijeva. Naime, nakon što shvatimo u kojoj se situaciji nalaze glavni likovi, redatelj ubrzo stvara dvije paralelne priče kroz koje uspješno kombinira psihološki politički triler zajedno s hororom u kojem su se našle brojne ljudske sudbine, uključujući i naše glavne protagoniste.

Tko je zapravo kriv, tko je dobar, loš i(li) zao, redatelj ostavlja nama samima da prosudimo, ali ne na način da stvari gledamo crno-bijelo, već upravo kroz pogled običnih ljudi. Iako bismo vrlo lako mogli brzopleto osuditi neke od njih, Asad nas upozorava kako stvari nikada nisu tako jednostavne, što posebno dolazi do izražaja kada i sami otkrijemo pozadinu svih tih priča. Kroz tu pozadinu mi rušimo zid njihovih karaktera, ali ne odjednom već kroz životne situacije kroz koje prolaze. Dva različita narativa kroz koje pratimo dvije žene – Hudu i Reem, redatelj otkriva puno toga, ali ponajviše njihovu ranjivost i odanost.

Reem, mlada majka koja je udana za ljubomornog muškarca prema kojem osjeća sve manje povjerenja i ljubavi, zapravo je slika žene uz koju krećemo na jedno putovanje kroz koje pratimo njeno emotivno stanje. U početku je vidimo kao osobu punu nade, posebno snažne radi rođenja dijeteta, da bi nas onda redatelj prebacio u srce horora njene unutrašnje bitke za koju smo svi svjesni da je teško može dobiti. Reemina priča izrazito je dinamična, gdje doslovno osjećamo tu njenu anksioznost, čiji se dojam još više pojačava u jednako tako suženim interijerima u kojima se nalazi.

Odnos koji Reem ima sa svojim suprugom Yousefom itekako je važan za razumijevanje svih njenih odluka, što Asad mudro koristi kroz prikaz žena u društvu. Ono što je posebno važno, svakako je redateljev pristup prema karakteru žena jednog konzervativnog društva u kojem one, istina, možda i jesu ranjive, ali su itekako karakterno snažnije od većine muškaraca. Reemino oklijevanje da u svom suprugu pronađe oslonac, što bi joj realno i trebao biti, postaje puno jasnije s razvojem same priče, gdje se Reem pokazuje kao žena koju svoju bol pretvara u snagu, iako je svjesna kako joj i ta snaga nije dovoljna za život kakav treba i zaslužuje.

Asad u filmu obrađuje i neka moralna pitanja, i to ponajviše kroz lik Hude, što je posebno vidljivo kroz njeno ispitivanje od strane Hasana, vođe pokreta otpora. Iako je u početku doživljavamo kao negativku, njihovo međusobno ispitivanje stvara dinamiku kroz koje mi upoznajemo njenu pozadinsku priču, i to upravo kroz to pitanje morala. Ta njena priča zapravo postavlja razna društvena pitanja na koja teško možemo pronaći prave odgovore, ali ih se barem netko usudi i postaviti, što je za redatelja sasvim dovoljno. Tenzija je prisutna i u Hudinoj priči, jednako kao što je to slučaj i s Reem, ali ipak na jedan drugačiji način. Ovdje se napetost stvara kroz razgovor, gdje unatoč nekoj vrsti igre mačke i miša, zapravo i nema pobjednika. Asad, međutim, suptilno ubacuje i određenu dozu humora, želeći nas tako na trenutak opustiti, ali u tome jako teško uspijeva jer je zabrinutost za likove u tom trenutku došla do puta gdje se teško vidi bilo kakva stranputica.

“Hudin salon” izuzetno je brutalan i bolan film. Asad nam kroz sudbine nekoliko ljudi zapravo prikazuje sudbinu jednog cijelog društva. Pa iako ćemo svi mi vrlo lako skočiti na stup kritike, te iz topline doma s ugodnih fotelja raspravljati i pisati tko je pozitivac, a tko negativac u cijeloj toj priči, što je, nažalost, danas snažnije nego ikada prije, postoje ljudi koji tu stvarnost žive. “Hudin salon” je postao cijeli svijet, ali ne onaj ružičasti u kojem ćemo neobavezno živjeti svoje živote, već onaj u kojem je najvažnije i najbitnije preživjeti. Bez obzira na cijenu.