Dvostruka prijevara – valovi i planine života Park Chan-wooka

„Onog trenutka kada si izjavio da me voliš, tvojoj ljubavi je došao kraj. Onog trenutka kada je tvojoj ljubavi došao kraj, ja sam se zaljubila.“

Korejski film u našim kinima, posebice multipleksima, bio je toliko „česta“ pojava kao primjerice poštenje kod prosječnog političara. Pa ipak, zahvaljujući uspjehu filma „Parazit“ korejska kinematografija odjednom više nije bila nepoznanica za širi krug filmofila. Poštenje kod političara možda jest i dalje znanstvena fantastika, ali se zato filmovi s Dalekog istoka više ne čine toliko udaljeni. Najveća vrijednost „Parazita“ upravo i leži u činjenici što su se brojni ljubitelji filma odjednom počeli interesirati za filmove s potpisom korejskih redatelja. „Parazitu“, dakle, nitko ne može oduzeti utjecaj, baš kao ni kvalitetu, ali bi također bilo pogrešno reći kako je upravo taj film najbolje što je korejska kinematografija ikada izvezla, a što se često zna pročitati. Naprotiv, taj film nije čak najbolje što je redatelj Bong Joon Ho snimio, njegovi puno bolji naslovi svakako su „Memories of Murder“ i „Mother“, dok je i sam filmski utjecaj koji je Bonga i oblikovao kao redatelja puno širi, tako da bi bilo ipak pošteno reći kako je „Parazit“ samo vratio uslugu onim filmovima i redateljima koji su to priznanje zasigurno i prije zaslužili.

Jedan od tih redatelja svakako je Park Chan-wook, filmaš koji stoji iza sad već kultnih filmova „Oldboy“, “Simpatija za gospodina Osvetu” i “Simpatija za gospođu Osvetu”. Ako smo se već složili kako je „Parazit“ širom otvorio vrata korejske kinematografije, onda treba također naglasiti kako je upravo Parkov „Oldboy“ razbio tu bravu, i to upravo na Cannes film festivalu 2003. godine. Film je čak i ušao u službenu konkurenciju za “Zlatnu palmu”, iako je prethodno igrao u kinu već šest mjeseci, što je bilo van svih pravila. Izuzetak je u slučaju Oldboya napravljen, pa je film i dobio nagradu žirija kojim je presjedao Quentin Tarantino. Od tog trenutka korejski filmovi su bili puno češći gosti na filmskim festivalima, dok su svoju kulminaciju doživjeli na Oscarima 2020. godine kada se dogodio već spomenuti uspjeh „Parazita“. Park je nesumnjivo jedan od najvećih azijskih redatelja, meni osobno i najdraži, tako da sam bio baš uzbuđen kada sam saznao da njegov novi film „Dvostruka prijevara“ napokon stiže i kod nas na veliko platno.

Park se nakon duge pauze od čak šest godina ponovno vratio snimanju dugometražnih naslova, i to s filmovim koji je po samoj najavi doslovno disao njegov redateljski pečat. No, čini se kako je Park u tom pogledu napravio još jednu prevaru – i to onu prema nama gledateljima. Park je oduvijek težio vizualnom stilu pripovijedanja, a koji je često bio ekstremno nasilan i seksualno eksplicitan. Taj njegov stil mi je, iskreno rečeno, bio baš po guštu, tako da sam nešto slično očekivao i kod ovog filma. Ali umjesto toga, dobili smo melodramu koja je toliko netipična za Parka, ali koja mu svejedno tako prokleto dobro pristaje. Ovo je svakako najtiši Parkov film, ali koji opet tako glasno zuji u ušima dugo nakon izlaska iz kina. Kada kažem tihi film, onda mislim na tišinu u smislu osjećaja, a oni su oduvijek bili jako važan dio u svim njegovim filmovima. Ovdje se oni osjećaju na sasvim drugačiji način, baš kao uostalom i cijeli film.

Parkov vizualni stil kojim nas uvodi u samu priču naprosto je fascinanatan, i to u smislu dualnosti ne samo priče, već i karaktera likova, posebice dvoje glavnih protagonista. Pa iako je centralni dio radnje smrtni slučaj koji se dogodio u podnožju planine, čini se kako je to samo mali komadić puno složenije slagalice koju smo prisiljeni slagati sve do samog kraja. Ta slagalica postaje puno složenija kada nas u naizgled predvidljivoj radnji Park uvodi u melodramatične obrate, a koji nas tjeraju na ponovno preispitivanje prethodnog mišljenja. Uostalom, sama premisa radnje uistinu se čini poprilično jednostavna. Da, tako se možda čini na papiru, jer kada pročitate kako u filmu policajac istražuje sumnjivu smrt za koju je osmumnjičena žrtvina supruga, vjerujem kako ćete samo zaokrenuti očima. Ali kada je u pitanju “Dvostruka prijevara”, vrlo brzo biste se mogli ugodno iznenaditi.

Glavnu ulogu u filmu tumači Park Hae-il, a koji samim svojim pristupom u potpunosti skida masku svih klišeja koji se vežu upravo za likove detektiva. I baš kao što on nije tipičan detektiv, tako nije ni ovo detektivski film u kojem će on izvesti hrpu akcijskih scena da bi došao do konačnog odgovora. On je pedantan i uredan, te svojim odijevanjem odaje poštovanje prema onome što radi. Paradoksalno, koliko god on u svojoj izvedbi izgledao realno, toliko je njegova unutrašnja borba daleko od bilo kakve stvarnosti. Otuđen od vlastite supruge, zapravo stvara vlastiti svijet koji se u potpunosti poremeti kada u njega ušeta Seo-rae (odlična Tang Wei). U samom početku njen lik diše neku vrstu ponosa i dostojanstva, kako u fizičkom tako i u onom psihološkom smislu. U tom pogledu se i stvara netipična napetost u filmu koja vas cijelo vrijeme ne pušta, upravo zato jer je baš poput glavnih likova – sofisticirana i profinjena.

Emocije koje osjećamo između njih dvoje stvaraju se iznutra, dok su one izvana tihe. Kod njega je prisutna moralna dilema između dužnosti koju ima kao detektiv s jedne, i nekontroliranih emocija srca koje se istovremeno rađaju u njemu s druge strane. U to vrijeme, mi kao gledatelji pokušavamo otkriti koja je njena uloga u cijeloj priči i da li su te njegove dvojbe uopće opravdane. Oni u međuvremenu stvaraju jedan platonski odnos, ali koji se s odmakom vremena pretvara u nešto puno više, teško objašnjivo riječima. Jer, Park kroz njihov međusobni pogled stvara toplinu i prisnost koja se doslovno osjeća u svakom njihovom zajedničkom kadru. Tada i obično nanošenje losiona, pa čak i glazba koja ih prati kao savršena podloga, uz naravno intenzivne boje koje su karakteristične za Parkovu režiju, daju filmu erotičnost koja je hipnotizirajuće privlačna.

Ta psihološka erotika i pokreće raspoloženje samog filma, odnosno emocionalnu intimnost što je, u nedostatku one fizičke, čini neodoljivo zavodljivom. Scene ispitivanja posebno su zanimljive, kada se najjače osjeća ta njihova trenutna privlačnost. Oni tada istovremeno istražuju teren, i to ne samo po pitanju detektiv-osumnjičena, već i po pitanju možebitnog razvoja jedne druge veze, one intimne. Pa iako oni pokušavaju i dalje na van sakriti svoje emocije, to im ne polazi za rukom u potpunosti, tako da one ipak potajno uspijevaju izaći iznad površine. Moram reći kako mi je u tom odnosu ženski lik bio puno zanimljiviji, a što je i inače karakteristika Parkovih protagonistica, a u što smo se mogli uvjeriti posebice u filmovima “Simpatija za gospođu Osvetu”, “Žeđ” i “Sluškinja”. Lik Sao-rae ovdje je također portretirana tipično Parkovski – ona je istovremeno topla i hladna, privlačna i zastrašujuća, ubojica i ožalošćena udovica.

Detektivski film koji prelazi u melodramu najbolje povezuje kultna korejska pjesma „Mist“, a koja je baš poput magle stalno prisutna iznad filma. Iako ta pjesma ima dvije verzije, jednu pjeva muški, a drugu ženski vokal, Park je u filmu iskoristio onaj ženski, što samo govori koliko mu je važno bilo ispričati priču iz njene perspektive, iako se to možda ne čini na prvi pogled. Inače, postoji i istoimeni kultni film iz 1967. godine kojeg je režirao Kim Soo-yoong, a koji na sličan način obrađuje temu prevare i međuljudskih odnosa. Kada sam spomenuo u uvodu dualnost, onda sam prvenstveno i mislio na glavni ženski lik, a što se posljedično i reflektira na sam film. I dok je kod glavnog ženskog lika u „Gospođi osveti“ dominirala crvena, a u „Žeđi“ plava, ovdje je fokus upravo na toj misteriji boje. Boja haljine, za koju nismo sigurni da li je plava ili zelena, zapravo je metafora i za sam karakter koji ima Sao-rae. I baš kao što se boja, ovisno o svjetlu, mijenja iz plave u zelenu i obrnuto, tako se i emocije likova mijenjaju ovisno o perspektivi.

Nisu samo boje bitne za doživljaj samog filma, već i sami interijeri i eksterijeri kroz koje se odvija radnja filma. Pozadina te dualnosti vidljiva je u smislu interijera u slikama koje istovremeno podsjećaju na valove mora i planine, opet ovisno o situaciji koju pratimo. Kako sama priča odmiče, tako se i sama radnja spušta s planina na maglovitu obalu mora. More, u kojem oboje uživaju, tako postaje još jedna njihova intimna poveznica, što dovodi do još veće međusobne privlačnosti. Ovo i jest film o zrelim ljudskim odnosima, a koji prikazuje romantiku u jednom suptilnom smislu gdje je osjećaje teško definirati. Park se unatoč prikazu moderne tehnologije koju nije mogao izbjeći u komunikaciji likova, opet uspio vratiti klasičnom izgledu filma kao umjetnosti, pa tako ni ta moderna komunikacija ne izgleda umjetno već prirodno, toliko da imate osjećaj kao da komunicirate sa stvarnom osobom. Iako u filmu nema šokantnog nasilja i eksplicitnog seksa, Park je ipak uspio napraviti film koji savršeno prikazuje psihološke promjene koje se događaju kod svih nas tijekom života, i to kroz osjećaje ljubavi, usamljenosti, intimne privlačnosti, gubitka i grižnje savjesti.

“Dvostruka prijevara” je film koji će vas prevariti poput morskog vala. U početku ćete uživati u njemu – mirno, tiho i povučeno, sve dok vam ne pokaže svoju prevrtljivost i razornu moć kojoj se nikako nećete moći suprotstaviti. Park je snimio film bez seksa, ali u kojem je seks bio privlačniji više nego ikada. Film bez nasilja u kojem je nasilje emocija vidljivije više nego ikada. I na koncu, Park je snimio film o životu u kojem život istovremeno pliva i pada više nego ikada.