Drive My Car – film koji se čita i osjeća

“Oni koji prežive razmišljaju o mrtvima.”

Vjerujem kako je ime japanskog redatelja Ryûsuke Hamaguchia za većinu filmofila bila poprilična nepoznanica, pa tako i za mene. Moram priznati kako nisam bio upućen u rad ovog filmaša, sve dok se početkom ove godine među dobitnicima nekoliko prestižnih filmskih nagrada nije počeo izdvajati upravo njegov film – Drive My Car. Zanimanje za japanski film postalo je još veće kada je početkom mjeseca objavljeno kako je Drive My Car nominiran u čak četiri kategorije za Oscara – scenarij, režija, strani film i najbolji film godine. Uspjeh ovog japanskog filma mnoge je tako podsjetila na uspjeh korejskog Parazita, i to je zapravo najbolja stvar koja se mogla dogoditi. Ovakve stvari tjeraju filmofile da se upoznaju s azijskom kinematografijom, a u tom tajnom vrtu zaista postoje razne voćke koje samo treba ubrati i filmofilski degustirati. Jedna od takvih voćki svakako je i Drive My Car.

Ako nam je redatelj Hamaguchi i bio nepoznat, onda sasvim sigurno to nije njegov sunarodnjak Haruki Murakami, jedan od najboljih suvremenih japanskih pisaca. Upravo je Murakamijeva zbirka kratkih priča “Muškarci bez žena” i poslužila Hamaguchiju kao predložak za ovaj film. No, nije samo Murakami bio redateljeva inspiracija, već i drugi književni klasici poput Ujaka Vanje, Antona Čehova, te remek djela Samuela Becketta – U očekivanju Godota. Ta kombinacija između književnosti i sedme umjetnosti vidljiva je kroz cijeli film, i to u tolikoj mjeri da slobodno možemo reći kako je Drive My Car film koji se čita, osjeća i gleda.

Pričanje kroz umjetnost najveća je vrlina ovog filma. Od samog početka imate osjećaj kao da u rukama imate praznu stranicu koju redatelj ispunjava riječima, dok istovremeno ono napisano doživljavate na velikom kino ekranu. Ono što je posebno zanimljivo, svakako je indirektna komunikacija među likovima, odnosno kroz priču koja je u isto vrijeme životna i kazališna, i to u doslovnom smislu. Kroz cijeli taj proces, redatelj od vas zahtjeva maskimalnu pažnju i koncentraciju. I tu posebno morate obratiti pozornost na spori ritam filma koji će, vjerujem, biti mnogima glavna mana, ali upravo je u toj životnoj sporosti i iščekivanju zapravo ključ svega. Može se tako slobodno reći kako smo i mi kao gledatelji na neki način u očekivanju Godota, pardon auta koji nas treba odvesti prema životnim radostima za koje nismo ni bili svjesni da postoje.

Kada je u pitanju radnja ovog filma, onda vam po starom dobrom običaju neću previše otkrivati, osim onih par sitnica za koje smatram da će vam biti dovoljne da vas zainteresiraju za gledanje u kinu. Dakle, film prati kazališnog redatelja Yusukea (Hidetoshi Nishijima) i njegovu suprugu Oto ( Reika Kirishima) u jednom neobičnom odnosu, što nam postaje jasno od prvog kadra filma. Naime, redatelj otvara film scenom razgovora koji je sve samo ne tipičan, i upravo zato mi je trebalo malo vremena da se priviknem na taj njihov način komunikacije, odnosno da se prilagodim tom njihovom paralelnom svijetu života i predstave. Redatelj u tom pogledu ima  poprilično razumijevanje prema nama s obzirom da je sam prolog filma dug nevjerojatnih 45 minuta. Svo to vrijeme redatelj precizno gradi moćno i prelijepo otkrivanje karaktera, i to kroz ogledalo komunikacije između likova.

Drive My Car i jeste film o komunikaciji između ljudi, pa čak i kada se ona čini gotovo nemoguća. U svijetu u kojem ljudi gotovo nikad ne kažu ono što misle, i u kojem su odvojeni jedni od drugih, redatelj kroz radnju filma ipak stvara osjećaj optimizma, u smislu mogućnosti ljudske povezanosti. To nije jednostavan proces, i baš zato Hamaguchi uzima dovoljno vremena za postavku priče, odnosno za pokazivanje stvari, razgovora, ljudi i trenutaka. Osjećaji koje likovi pokazuju nevjerojatno su slični osjećajima i nas kao gledatelja prema njima. Naime, oni se pokazuju suptilno, bez nekog nasilnog silovanja emocijama, i to redatelj radi na jedan prirodan način, tjerajući nas tako da mu vjerujemo i da se povežemo s likovima, baš kao što to i oni međusobno rade kroz vožnju filma.

Postoji, međutim, jedna odlična varka koju nam redatelj podvaljuje u samom početku. Naime, emocije likova u početku djeluju poprilično hladne, ali se kasnije s razvojem predstave, pardon filma događa nešto nevjerojatno. Naime, upravo u sceni koja u svojoj vanjštini diše najveću hladnoću, osjećao sam se zapravo najtoplije i najsigurnije. I tada se događa nešto fantastično, i to u smislu da neke prethodne scene za koje sam smatrao da se nepotrebno ponavljaju, odjednom postaju riječi koje ne samo da se čitaju, već se i žive. Baš poput portreta života kroz anatomiju ljubavi, krivnje i patnje.

Suptilnost nije samo vezana uz likove, već i kroz ton samog filma. Kada pomisliš da se radi o nečem običnom, ritualno dosadnom trenutku, poput obične večere, redatelj te uspije iznenaditi, i to na način da onaj prvotni osjećaj ritualnosti pretvori upravo u ritualnost, ali onu koja nešto znači. Tada obična večera ne postane trenutak za žderanje i lokanje, već emocionalna ispovijest koja promijeni sve. Film, karakter, emociju, ili ukratko – život. Takvih trenutaka je jako puno u filmu, i to je ono što ga čini vrijednim gledanja. Nema mi nista ljepše, nego kada mi film pokaže kako nisu životni trenuci oni koji imaju naočale, već smo to mi koji te trenutke gledamo na (često) pogrešan način. I tu gubimo osjećaj tog trenutka, gubimo emociju, odnosno gubimo sebe. To je ona opasnost za koju su i likovi u filmu mislili da ne postoji, sve dok im se na jedan podmukli način ne prikrade iza leđa. Kako nama, tako i njima.

Trauma, patnja i krivnja glavnih likova koji se izdvajaju od ostalih u velikoj mjeri podsjećaju na stil pisanja Stiega Larssona, jer njegovi likovi, posebice kada je u pitanju trilogija Millennium, itekako odgovaraju tom opisu. Nešto slično imamo i kod Murakamija, dok je redatelj Hamaguchi vrlo vješto spojio tu kombinaciju, i to upravo kroz glavni lik u filmu. Hidetoshi Nishijima kao Yusuke Kafuku naprosto je briljantan glumac, tako da se slobodno može reći kako je upravo on duša ovog filma. Svaki lik koji je povezan s njim, baš poput njega, ima neku pozadinu priče, uzbudljivu i prepunu iznenađenja. Upravo je to u potpunom skladu koji ima i sam film kroz dramski dio, posebno izražen kroz monologe, odnosno scenarij koji je svakako najveći gas ovoj filmskoj vožnji.

Odnos koji Yusuke ima sa svojom ženom, u samom početku izgleda strastveno i privlačno, ali vrlo brzo otkrivamo kako nas redatelj vara. I nije jedini koji to radi. Utjecaj koji je taj odnos imao za Yusukea istovremeno je prekrasan, tragičan i važan. U tom procesu mi zaista jesmo publika u doslovnom smislu, jer ga upravo kroz taj odnos i definiramo, u poslovnom i privatnom smislu. Zapravo, na jednak način na koji on gleda i doživljava sam sebe. Priča o odnosu kroz priču scenarija daje nam za pravo da gledamo osobu koja živi različiti život predstave. I dok je na pozornici metodičan, na onoj životnoj on proživljava sasvim drugačiju priču. Taj simbol drugačijeg u istoj osobi najbolje se ocrtava kroz njegov odnos s dvoje različitih likova. I dok će mu jedan predstavljati izazov da se suoči sa svim svojim strahovima, onaj drugi bit će mu doslovno poput vožnje u kojoj će pronaći novog starog sebe.

Na isti način na koji nas je redatelj uveo u film nevjerojatno dugačkim uvodom, kada nas je upoznao s jednim svijetom, da bi nas onda prebacio u neki sasvim drugi, to radi i s glavnim likom. Naime, vrlo je rijetko vidjeti centralni lik bilo kojeg filma u trenucima tuge i patnje za nekom osobom, a da smo prethodno prije toga vidjeli njegov svijet koji je upravo ta osoba definirala. Ovdje je to vrijeme sasvim dovoljno, tako da ga i mi možemo razumjeti. Osobno se nikako nisam mogao povezati s njim, posebice jer njegovi osjećaji koji su bili iskazani kroz tekst predstave, nikako nisu bili u istom tonu kao i moj pogled na njega. Ali to nije ni bilo toliko važno, jer po meni je puno bitnije razumijevanje od same povezanosti.

No, s druge strane, ja mu i nisam bio potreban, jer u trenutku kada u njegov život uđe mlada Toko (Misaki Watari), stvara se jedan neočekivani susret koji će stvoriti jednako tako nepredvidljivu međusobnu vezu. Redatelj u tom trenutku stvara u nama jedan melankoličan osjećaj kroz koji mi slušamo nečiji život. On je u početku poput suhoparnoh i beživotnog čitanja scenarija, ali kada riječi ožive na pozornici života, onda one postaju poput savršenog ogledala života. Kada dođe do onog trenutka otvaranja, onda i film postaje moćan i snažan. Njihova međusobna nesigurnost, tajne iz prošlosti, otkrivaju se s vremenom upravo kroz njihovu međusobnu komunikaciju. Ali čak i prije tog otkrivanja, nekako se kroz pozadinu svega onoga što se događa između njih, može itekako shvatiti psihologija likova, tako da kasnije razotkrivanje dođe poput novog poglavlja u knjizi života.

Svaki od likova u filmu na neki je način emotivno oštećen, ali oni upravo tome i žele dati smisao. Na taj način se i oni međusobno prihvaćaju, što ne bi bilo moguće bez njihovih prijašnjih iskustava. Oni, istina, jesu duboki i složeni, ali ne u onom kompliciranom smislu, već upravo u onom prirodno životnom. Svaka ta osobnost je drugačija, i mi učimo baš te njihove osobine jer nam je na taj način lakše i shvatiti neke njihove odluke koje donose. Ponekad riječi i nisu potrebne, pa onda itekako osjetiš trenutak kada bi se nešto trebalo reći, ali se to ipak ne napravi. Zašto i bi, kada su misli te koje govore, a ne riječi. Tada se i rađa tenzija, posebice obratite na to pozornost u jednoj od moćnijih scena na zadnjem sjedištu auta, kada dolazi do emocionalne katarze koju se itekako isplati (do)čekati. Kada smo već kod glumačkih izvedbi, onda moram posebno naglasiti moje oduševljene s gluhonijemom glumicom Park Yurim, a koja je naprosto briljantna. Ona je za mene ritam i otkucaj ovog filma, i to u doslovnom smislu tih riječi.

Da bismo mogli razumjeti druge, moramo prije svega razumjeti sebe.

Ovako bi se ukratko mogao opisati cijeli film kroz prizmu njihovih međusobnih odnosa. Naime, vrlo je lako osuđivati nečije postupke, ali jeste li se ikada zapitali zbog čega je došlo do toga, i kolika je zapravo vaša krivica u cijelom tom procesu. Vrijeme neumorno prolazi, i dok poput Vladimira i Estragona čekate nekog svog Godota, istovremeno gubite ne samo sebe, već i vama drage ljude. Ali kada dođe do tog saznanja, onda, nažalost, bude prekasno. To i dovodi do frustracija, krivnje, ljutnje, ignoriranja, (ne)vjernosti i na koncu gubitka nade u sebe i druge.

Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez jednostavne, ali opet efektne režije filma. Kadrovi koje redatelj koristi jednako su intimni u krupnom i(li) širokom kadru. Ono što je mene posebno dojmilo, svakako je prikaz Hiroshime kao grada. Bilo mi je zaista predivno iskustvo doživjeti na jedan drugačiji način jedno mjesto uz kojeg se veže samo jedna stvar, kao da ništa drugo ne postoji. Hiroshima su zapravo svi putnici u ovom filmu, ruševine prošlosti koje žive sadašnjost i stvaraju budućnost. Zanimljivo, film uopće nema soundtrack, odnosno glazba je prisutna totalno neprimjetno, doslovno je ne osjetiš. To, uostalom, i nije potrebno, jer su gluma i scenarij sasvim dovoljni, tako da i nije potrebna glazbena podloga koja bi manipulirala našim osjećajima.

Toplina koju film ima u završnici, ujedno je i toplina koju sam osjetio prilikom izlaska iz kina, iako je vani bilo poprilično hladno. Ta scena naprosto ima jednu neopisivu ljepotu na koju nitko ne može ostati ravnodušan, baš kao i sam film. Živimo u svijetu punom neizvjesnosti, mržnje, ljubomore i ljudske prljavštine. Vjerujte mi, dok sam gledao kraj ovog filma, barem na jedan mali trenutak izbrisao sam sve te životne negativnosti. Bio sam dio predstave u kojoj sam kroz lica dvoje ljude osjetio samo tišinu, onu divnu tišinu koja je disala nadu i optimizam, ali i vjeru. Vjeru u što, pitate se? Hmm, pa za početak u život, odnosno u iskustvo življenja. Vidjeti dvoje ljudi u toj predivnoj sceni kako zajedno proživljavaju to iskustvo, i to bez ijedne izgovorene riječi, naprosto je čista poezija trenutka u kojem imaš osjećaj kao da gledaš nečiju dušu kroz tijelo. I zato krenite i vi na kino vožnju s ovim usitinu posebnim filmom, i tko zna, možda ćete na kraju puta i vi susresti osobu koja će vam samo utješno reći – bit ćemo dobro.