Armageddon Time – iskrenost življenja

Volim redatelje poput Jamesa Greya. Ne znam kako to točno opisati, ali u gotovo svakom njegovom filmu, posebice onim intimnijim poput “Male Odesse” ili “U ime pravde”, prevladava mi onaj osjećaj iskrenosti koji te tjera da se poistovjetiš s glavnim likovima, ali prvenstveno u onom ljudskom smislu. To je zapravo ono što najviše cijenim kod njega kao filmaša. Uistinu mi je jako teško izabrati njegov omiljeni film, ali ako bih baš trebao birati onda bi to definitivno bili “Ljubavnici”. Nekako volim misliti kako me upravo taj film pronašao u pravom trenutku, pa mi je možda i zato toliko prirastao srcu. Film u kojem su predivne uloge ostvarili Joaquin Phoenix i Vinessa Show, toliko je iskren i moćan da ga jednostavno morate osjećati. Grey voli svoje likove, a volimo ih i mi jer je upravo kroz njihove karaktere puno lakše zavoljeti i njihove priče, odnosno sam film. Nakon što je prije tri godine snimio nepravedno podcijenjenju “Ad Astru”, Grey se ponovno vratio u kino sa svojim možda i najosobnijim filmom – “Armageddon Time”.

Moram priznati kako o ovome filmu nisam baš ništa znao prije samog gledanja. Prvi trailer sam pogledao tek nakon što sam dobio poziv za pretpremijerno gledanje filma u kinu. Sada, nakon što su se dojmovi polako slegnuli, mogu reći kako “Armageddon Time” bez ikakve dvojbe spada među Greyove ponajbolje filmove. Ovo je film u kojem Grey na jedan iskren način progovara o svom odrastanju u New Yorku, i to kroz vrijeme koje nije disalo toplinu. Ovo možda jest njegov (naj)osobni film, ali ako ste mislili da ćete u njemu dobiti uljepšanu i nježnu verziju vremena onda ste se gadno prevarili. Ono što mene općenito smeta kod sličnih žanrovskih filmova prije svega su filteri koje redatelji koriste, a na kojima bi im pozavidjele gotovo sve instagramuše. Ideju kako film može biti život, bez uljepšavanja, najbolje je oslikao Fellini u svom “Amarcordu”. To je bio autentičan film, životan u svakom pogledu. To je ono što i “Armageddon Time” čini filmom o kojem ćete razmišljati – autentičnost i iskrenost redatelja prema gledatelju.

Intimna i precizna studija karaktera uvijek je bio Greyov zaštitni znak. U velikoj mjeri je to uspio napraviti i u ovom filmu, i to upravo kroz osobni filmski lik Paula Grafa, a kojeg je odlično utjelovio mladi glumac Michael Banks Repeta. Mladi Paul je demistificirao onaj stereotip u kojem djeca kroz ovakav žanrovski film moraju biti u potpunosti (ljudski) nevina, pa je samim time i njihovo putovanje prema odrastanju često prikazivano kao herojsko. Ovo nije takav film, jednako kao što Paul nije takav lik. Istina, ovo jest film koji na neki način progovara o gubitku, ali ne o gubitku nekakve dječje nevinosti i herojskom putovanju odrastanja, već o moralnim propustima te ranjivosti i iskrenosti oko trenutka kada se podbacilo biti čovjek.

Odrastanje u Queensu 80-ih godina prošlog stoljeća, istina, daje neki začin melankoličnosti ovom autobiografskom filmu. Pa ipak, stekao sam dojam kako Greya nostalgija ne zanima. Uostalom, treba se zapitati koju bismo to nostalgiju i trebali tražiti u filmu koji kroz duhove prošlosti najbolje oslikava stanje sadašnjosti. U tom smislu sam doživio i sam naziv filma, a koji je na jedan simboličan način povezao Trumpovsku i Reaganovu Ameriku. Uostalom, Fred (John Diehl) i Maryanne Trump (Jessica Chastain) se nakratko i pojavljuju u filmu. Stalni strah od nuklearnog armagedona, paradoksalno, sada je veći nego ikada prije kada su glavne uloge dobili neki drugi moćnici. Pa ipak, strah i dalje postoji, a nekako mi se čini kako smo zbog straha od onoga što bi se moglo dogoditi u potpunosti zanemarili ono što se već davno događa. I to ne samo u Americi.

Ovo je film koji je prizeman u svojoj realnosti. Ispričan iz dječje perspektive zapravo nam pruža plivanje slobodnim stilom kroz valove obitelji, prijateljstva, odrastanja, identiteta, nejednakosti i krivnje. Generacijska potraga za (američkim) snom najbolje je prikazana upravo kroz glavne protagoniste, odnosno njihove međusobne odnose. Johnny (Jaylin Webb), mladi afroamerikanac nije odrastao u privilegiranom društvu, pa  samim time i njegovo prijateljstvo s Paulom djeluje opasno, baš kao što su i opasna vremena. I to ne samo za one koji su marginalizirani, već i za društveno privilegirane koji bi te privilegije koje uživaju mogli vrlo lako izgubiti. Toga je itekako svjestan Paulov otac Irving (izvrsni Jeremy Strong). Dinamičan odnos između oca i sina najbolje je prikazan kroz buntovništvo koje prkosi odgoju. Pa ipak, dječak je u tom odnosu autentičan, šarmantan i uvjerljiv kroz neprilagođenost vremena i trenutka.

Likovi su bez ikakve dileme glavni razlog zašto biste trebali pogledati ovaj film. Prema njima sam cijelo vrijeme imao poštovanje, pa čak i kada bi donosili odluke koje nisu bile najbolje. Ono što se meni posebno svidjelo svakako su razgovori između likova. Dijalozi su suptilni, što posebno dolazi do izražaja kada se u kadru pojavi Anthony Hopkins u ulozi dječakova djeda. Posebno je dojmljiva scena u parku kada djed drži lekciju unuku na jedan iskren način. Riječi koje izgovara djed u bilo kojoj drugoj situaciji možda bi zvučale kao klišej, ali ne u interpretaciji genijalnog Hopkinsa. Sasvim drugačiji utisak imamo kada je riječ o dječakovom odnosu s roditeljima, ponajviše tu mislim na majku Esther (Anne Hathaway). Iako sam u određenim trenucima stekao dojam kako je dječakov odnos s njom poprilično distanciran, nekako me Grey razuvjerio kroz samo jednu jedinu scenu, a u koju je stalo sve ono što majka zapravo jest. Ništa više i nije bilo potrebno. Otac je s druge strane emocionalno distanciran od sina, na rubu jeze koja portretira fizičko i psihološko zlostavljanje, ali kada emocija ispliva na površinu onda dobijete životni razgovor koji oslikava sam film. Film koji nije lekcija, već (živa) uspomena.

Grey portretira vrijeme u kojem su rasizam, odnosno društvena nejednakost itekako utjecali na mnoge živote, posebice na sudbine onih koji bi pogled na svijet trebali tek oblikovati. Pa ipak, nisam stekao dojam kako Grey želi želi moralizirati kroz ovaj film. Dapače, priča ide upravo u smjeru gdje se traženje krivca, odnosno podjele na dobre, loše i zle čine poput beskrajnog guljenja slojeva društva. Umjesto toga, Grey prikazuje sve pojedince, neposredno i samog sebe, kako čine dobre, loše i zle stvari, a koje upravo kao takve dopridonose kolektivnom osjećaju (ne)pravde. Tada se i oni liberalniji više ne čine tako napredni(ji)ma kao što vole misliti za sebe. To dolazi do izražaja u pogledu onoga što oni smatraju uspjehom i načina na koji se do njega dolazi, odnosno projekcijom njihovih vlastitih snova na druge osobe. To nas opet dovodi do saznanja kako Grey ne želi Linklaterov prikaz odrastanja, iako su i njemu detalji itekako važni, najbolje vidljivi kroz sitnice koje mogu imati katastrofalne posljedice za druge ljude. No puno mu je važnija simbioza nasilja i ljubavi, brutalnosti i topline, a koji zajedno daju sliku načina preživljavanja jučer, danas i sutra u neprijateljski raspoloženom svijetu.

Mračan ton filma za mene nije bio nikakav problem. Takve boje su mi itekako bile privlačne, možda jer su me u tom smislu podsjetile na već spomenute omiljene “Ljubavnike”. Grey je još jednom potvrdio kako je redatelj koji osjeća priču, tako da me uopće ne čudi što je na ovakav način, poput kakve savršene knjige koju ne želite prestati čitati, prenio iskrenost življenja na veliko (životno) platno. Ovo je film koji je ušetao u moj kino svijet tiho i nečujno, ali me zato, unatoč nekim sitnim manama, emotivno udario poput najsnažnijeg armagedona.