Mislim kako nikada nisam imao veću tremu uoči pisanja osvrta za neki film, kao što je to sada slučaj kada je u pitanju “Top Gun: Maverick”. Čemu trema, zasigurno se pitate. Iskreno, ne znam ni sam kako bih to objasnio, ali kada kao filmofil toliko željno iščekujete jedan filmski naslov, odnosno nastavak kultnog “Top Guna”, i kada vas taj isti nastavak toliko oduševi, da gotovo cijelu noć ne možete spavati od uzbuđenja i dojmova, onda je moja trema itekako opravdana, naprosto zato jer mislim kako mu kroz dojmove onoga što mi je pružio moram na neki način vratiti tu emociju. Razmišljao sam o tome da odmah po dolasku doma krenem s pisanjem dojmova, ali jednostavno sam želio samo uživati u trenutku, stvarajući u glavi slike koje mogu stati pod jedan zajednički nazivnik jedne emotivno adrenalinske emocije, koja, eto, ni jutro nakon nije nimalo popustila. Znam da će mi biti nemoguće da vam u potpunosti prenesem sve ono što sam osjećao za vrijeme gledanja filma, ali obećavam da ću se barem potruditi.
Povratak u emociju prethodnika koji je, vjerujem, itekako obilježio mnoge filmofilske početke, osjeća se od samog starta nastavka, odnosno s njegovim uvodnim kadrovima kada film, brzinom F-14 Tomcata, lovi vrijeme kada smo prvi put osjetili potrebu…potrebu za brzinom. Emociju je posebno probudila glazba koja je doslovno disala nostalgiju jednog vremena, posebice jako i snažno pojačana taktovima “Danger Zonea”, odnosno kada bi se na velikom ekranu pojavilo neko poznato ime uz koje smo zavoljeli ne samo “Top Gun”, već i film općenito. Adrenalin i emocija doslovno oslikavaju uvodne kadrove, posebice onaj izlazak sunca koji simbolizira vrućinu akcije, ali i na neki način metaforički oslikava prestanak svih onih oluja koje je i sam film morao proći da bismo ga napokon dočekali u kinu. Koliko su me oduševili ti uvodni kadrovi, dovoljno govori kako mi je čak i logo studija Jerrya Bruckheimera izazvao emociju, jer sam znao kako me čeka nešto uistinu posebno. I bogami, itekako je i bilo posebno. Ovo je film za kojeg sam baš želio da bude dobar, i tako mi je prokleto drago da je u tome uspio.
Nekako imam dojam kako će mi emocija biti često spominjana riječ kada je u pitanju ovaj film, ali od nje, iskreno govoreći, niti ne želim pobjeći. Uostalom, emocija i jeste naša nit vodilja od samog starta, posebice kada ugledamo Toma Cruisea, nakon više od trideset godina, još jednom u ulozi legendarnog Petea “Mavericka” Mitchella. Maverick, sada u ulozi testnog pilota za mornaricu, i dalje ima onaj buntovni duh, i dalje se protivi naredbama, prihvaća izazove i jednostavno, opet baš poput Cruisea, pomiče granice do maksimuma. No, nije baš da se ništa nije promijenilo. Da, Maverick pilot je neustrašiv, ali ona njegova ljudska strana ovdje je prikazana na puno iskreniji način, te sam upravo radi toga toliko i navijao za njega, i to ne samo kada bi se nalazio u zrakoplovu. Posebno je bilo dirljivo gledati njegov lik s ovim odmakom vremena, pogotovo jer se kroz tu njegovu ranjivost i mi sami poželimo poletjeti do visina naših života, odnosno svega onoga što smo bili, što jesmo i što ćemo tek biti. Maverick se također nalazi u drugom i drugačijem razdoblju života, baš kao i svi mi, i upravo je to glavni razlog zašto smo s njegovim likom povezaniji više nego ikada prije.
Nostalgija će, nema nikakve sumnje, izazvati suzu u oku, posebice za one filmofile koji su imali prilike gledati i prvi film u kinu. Međutim, taj nostalgični ton kroz sliku i flashback scene ovdje ne služe samo i isključivo tome, već su važne u kontekstu same priče, posebice kada je u pitanju smrt Goosea. Ona je, zapravo, jako bitna za razumijevanje svega onoga što likovi rade, pogotovo kada je riječ o Roosteru, njegovom sinu, odnosno pogledu i odnosu koji on ima s Maverickom. Roostera u filmu glumi odlični Miles Teller, koji je još jednom pokazao koliko je talentiran glumac. Rooster doslovno izgleda kao Goose, tako da je taj nostalgični moment s njim itekako pogođen, no njegova upečatljivost je puno više od toga. U samom upoznavanju s njegovim likom osjetio sam tu neku tjeskobu i bijes njegovog lika, i to je naprosto nešto što je itekako bilo potrebno, posebice u smislu njegovog suočavanja s Maverickovim odlukama, a koje su u velikoj mjeri i odredile njegov život. On je žilav, grub, ali uz svu tu pozadinsku priču između njega i Mavericka, ta njegova vanjština je itekako bitna za naše shvaćanje njegove ogorčenosti koju ima prema njemu. Rooster je itekako vrijedan ostavštine svog oca, koja posebice dolazi do izražaja kada se itekako isplati ta tenzija odnosa s Maverickom u samom klimaksu filma.
Odnosi kroz nostalgiju definiraju likove, ali ne u onom patetičnom smislu, već u pogledu zrelosti i drugačijeg pogleda na međusobne odnose. Naravno, najemotivniji je svakako bio jedan susret starih rivala, znanaca i prijatelja Mavericka i Icemana. Vidjeti ponovno Val Kimera na velikom ekranu uistinu je bilo nešto posebno, a još posebnijim su ga učinili oni sami – drugačiji, posebniji i iskreniji. Iskreno, moram reći kako nikad nisam shvatio zašto se Iceman uvijek doživljavao kao neka vrsta negativca u prvom filmu, tako da sam vjerojatno u manjini kada kažem kako mi je on bio itekako pozitivan lik, dok je upravo Maverick bio onaj bahati mladi pilot koji nije imao potrebu nikome ništa dokazivati jer on itekako zna što zna i može. Naravno, bio je to i Iceman, pa iako s njim nismo proveli dovoljno vremena da bismo ga upoznali kao Mavericka, ponovni susret starih rivala stvorio je definitivno najdirljiviji dio filma. I baš poput filma, oni su također puno zreliji. Kada su njih dvoje u kadru, gotovo pa da ništa drugo ne postoji, oni su centar svega – filma, odnosa, prijateljstva, rivalstva, i na kraju samog života.
Utjecaj sporednih glumaca itekako je snažan za samu radnju, što mi se također svidjelo, posebice jer sam imao tu vrstu straha kako ću se teško moći povezati s nekim novim likovima. Srećom, s tim nisam imao nikakvih problema, i to ponajviše zahvaljujući činjenici kako su i oni sami jako bitni za naše razumijevanje nekih postupaka glavnih protagonista, posebice Mavericka. Ljubavna priča između Mavericka i Charlie u prvom filmu na neki je način postala i njegovim simbolom, tako da je većina bila iznenađena kada su saznali kako se Kelly McGillis, koja je utjelovila njen lik, ipak neće pojaviti u nastavku. No zato je tu prekrasna Jennifer Connelly, čija je kemija s Cruiseom, ako mene pitate, definitivno jača i snažnija nego što ju je imao s Charlie u prvom filmu. Jennifer glumi Penny Benjamin, admiralovu kćer koja se spominje i u originalu, i moram reći kako joj ta uloga savršeno pristaje, na isti onaj način na koji ona pristaje Cruiseu. Ta njegova ranjivost koju sam spominjao, najviše dolazi do izražaja upravo kroz njihov odnos. Fokus same priče se pri tome ne gubi, ona i dalje leti, ali to ljudsko spuštanje pilota Mavericka itekako je dirljivo baš u trenucima s Connelly. Ona također nije zanemarena, jer i sama ima život koji je stvorila s godinama, ali ti trenuci kada se ona u potpunosti poveže s Maverickom i kada izvlači najbolje od njega, stvaraju i u nama povezanost s tom njihovom povezanosti.
Novi, mladi i bahati piloti definitivno su položili ispit, i to ne samo kada je riječ o letenju. Naime, cijelu tu ekipu je naprosto nemoguće ne voljeti, posebice Glena Powella koji izgledom i karakterom podsjeća na kombinaciju Icemana i Mavericka, tako da mi je od svih tih sporednih likova on definitivno bio najdraži, te je totalno dorastao zadatku, pilotskom i glumačkom. Snažnu novu energiju među testosterone unijela je prekrasna Monica Barbaro u ulozi “Phoenix”. I ne samo to, ona doslovno unosi svježinu u tu cijelu priču, te savršeno paše u tom adrenalinskom svijetu. Naravno, ne smijem zaboraviti ni vječno nadrkanog Jona Hama, kojem ovakve uloge baš odgovaraju, sjetimo se samo filmova Richard Jewell i The Town. Hama je, unatoč tome, uvijek dobro imati i vidjeti u filmu, jednako kao i veterana Eda Harrisa.
Ono što se meni posebno svidjelo kod ovog filma, svakako je je činjenica kako taj svijet pilota nije romantiziran, već je prikazan puno realnije, rekao bih i od samog originala, i to ponajviše kroz opasnosti s kojima se piloti svakodnevno susreću, odnosno tragedijama koje su, nažalost, dio njihove svakodnevnice. Veliku zaslugu za tako nešto, ali i za puno više od toga, svakako ima redatelj filma Joseph Kosinski. Meni je baš drago što je ovaj talentirani redatelj dobio ovako veliku priliku, te što ju je iskoristio na najbolji mogući način. Nekako sam uvijek imao dojam kako se njegovi prethodni filmovi ne cijene na način na koji bi trebali, a upravo su oni glavni razlog zašto je i Top Gun: Maverick ispao tako odličan film. Dovoljno je samo pogledati njegov “Oblivion”, gdje je također surađivao s Cruiseom, a koji je uistinu vizualno savršen film. Da Kosinski itekako zna prenijeti emociju, uz onaj akcijski, adrenalinski dio, najbolje je pokazao kroz film “Only the Brave”, tako da uopće ne treba čuditi što je tako nešto, na puno većoj razini naravno, uspio napraviti i u “Mavericku”.
Scenarij je poprilično jednostavan, i upravo je u toj svojoj jednostavnosti i suptilnosti stvorio jednu dinamiku radnje koja u nijednom trenutku nije dosadna. To, naravno, nije nimalo lagano za postići, posebice kada na scenariju radi nekoliko ljudi kao što je to bio slučaj s ovim filmom. Svidjela mi se i suptilna doza humora, a koji je baš pogođen u pravim trenucima, posebice kroz neke interne posvete likovima i njihovim karakterima. Takav scenarij ocrtava i realnost samih likova, pa sam tako imao osjećaj da uistinu gledam realne likove, nekoga tko živi stvaran život, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze.
Realnost nije vidljiva samo kroz likove, već i kroz vizualni dio filma, toliko da sam imao dojam kako sam uistinu s njima u tim zrakoplovima. Gotovo sam cijelo vrijeme bio na rubu sjedala za vrijeme akcijskih scena, tako da je to iskustvo za mene uistinu bilo posebno. Publiku ne možeš prevariti, tako da je zbilja nevjerojatno kako je cijela ekipa, uz pomoć najboljih pilota na svijetu, uspjela snimiti tako nešto. U vremenima kada se sve snima ispred zelenog ekrana i uporabom CGI-a, vidjeti akcijskog Cruisea, zajedno s ostatkom ekipe kako svojom predanošću i strasti u nama gledateljima stvaraju iskustvo za pamćenje, uistinu je nešto što itekako trebamo i moramo znati cijeniti. Uz savršenu režiju i montažu, kinematografija u tim scenama zbilja izgleda spektakularno, bez obzira radilo se o širokim ili krupnim kadrovima, dojam je jednako upečatljiv. Imao sam osjećaj kao da gledam savršeno izvedenu koreografiju, ali ovaj put s pilotima i njihovim zrakoplovima u glavnoj ulozi.
Spajanje svih tih kadrova, odnosno njihova savršena simfonija, rađaju kao nagradu jednu od najboljih vizualnih završnica ikada viđenih na filmu. Tada dolazi do tog “roller coastera” kada nije stvar u jačini zvuka, već u jačini putovanja na koji smo krenuli sa svim tim likovima, a koji se, nažalost, bliži kraju. Mi tada brinemo za njih, želimo da se svi izvuku, dok iznad i ispod nas pucaju adrenalinski kadrovi, ispunjeni tenzijom, ali i nekim neočekivanim obratima za koje nikako nismo bili spremi. Jednako kao što to nismo bili kada je u pitanju njegova završnica koja je toliko savršeno režirana, snimljena, kadrirana, odglumljena, da mi ne preostaje ništa drugo nego da sada napravim dvije minute pauze od pisanja, i da je ponovno osjetim i doživim u glavi, dok mi soundtrack filma svira u pozadini.
Kada je u pitanju soundtrack, onda nema nikakve dvojbe kako je on dio identiteta Top Guna, tako da sam siguran kako su u tom pogledu itekako tražili pravi ton, ne samo kroz glazbu, već i pjesmu uz koju će se povezati novije generacije. Ono što je najbitnije, on je i ovdje autentičan samoj priči. “Hold My Hand”, koju je otpjevala Lady Gaga, meni je u potpunosti pogodila srž filma, posebice samog njegovog kraja, tako da je izbor uistinu pogođen. Slično se može reći i za adrenalinom nabijenu akciju uz klasik grupe The Who – Won’t Get Fooled Again. A što tek reći za Hansa Zimmera, odnosno njegov doprinos ovom filmu. Doslovno se u svakoj noti filma mogla osjetiti ta njegova ljubav koju on sam ima prema originalu, tako da smo dobili jedan nostalgični glazbeni ton koji je bio poput savršenog “wingmana” modernom zvuku filma.
Top Gun Maverick nije samo ljubavno pismo avijaciji, već i ljubavno pismo prema obitelji, prijateljstvu, ali i žrtvama koje životne odluke nose sa sobom. Tom Cruise je još jednom dokazao kako je istinska filmska zvijezda, glumac čija je energija toliko moćna i jaka da se doslovno može osjetiti, baš poput njegove predanosti da snimi film uz koji ćemo doživjeti uistinu jedinstveno kino iskustvo. Bez obzira koliko su nas puste odgode filma ponekad znale i frustrirati, ovakav film se uistinu isplatilo čekati. Film koji je doslovno stvoren za veliki ekran, i to upravo zahvaljujući Tomu koji je u svakom mogućem smislu filmaš kakvih je danas sve manje. Njegova ljubav prema kinu toliko je bila jaka, snažna, pa čak i u onim najtežim trenucima, da je samo on znao koliko je bitno da ovakav film stigne u kino dvorane. Gledajući sinoć ovaj film zajedno sa super cool publikom, stvarajući tako doživljaj koji ću pamtiti vječno, iznova sam se podsjetio zašto toliko volim kino i filmove. Top Gun: Maverick je film stvoren za veliki kino ekran, a kad snagu kina udružite sa snagom ovog filma, onda dobijete nezaboravni kino doživljaj koji nikako ne biste smjeli propustiti.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena