The Tinder Swindler – svajpaj me lažno

“It’s not a lie, if you believe it.”

The Tinder Swindler, novi Netflixov dokumentarac koji prikazuje priču o Simonu Levievu, muškarcu koji je preko Tindera upoznavao žene, a zatim ih ostavljao, pokravši im ogromne količine novca, vrlo lako je mogao u svom naslovu imati i ovaj gore spomenuti citat. Kada bolje razmislim, on u potpunosti oslikava cijelu ovu nevjerojatnu priču. Izjava legendarnog Georgea Costanze iz kultnog Seinfelda, kao da je bila nit vodilja i životni moto ovog “majstora svog zanata”. Naravno, opisati nekoga kao majstora svog zanata nije opravdanje za (ne)djelo, već naprosto činjenica koja se ne može osporiti, jer vidjeti njegov način djelovanja, ma koliko god bio nemilosrdan, bezosjećajan, naprosto u vama izaziva određenu dozu zaintrigiranosti, slično kao što su i same žrtve imale prema njemu u vrijeme upoznavanja.

Tinder nikada nisam koristio, ali zato imam druge društvene mreže, ponajviše Facebook za kojeg i dalje mislim kako je najbolja platforma za puno dobrih stvari. Nažalost, uvjerio sam se i u onu lošu stranu društvenih mreža, tako da itekako mogu razumjeti posljedice koje ostavljaju na pojedinca nečije laži, ucjene i podmetanja. S druge strane, srećom, društvene mreže su mi dale puno više pozitivnog, od upoznavanja s nekim zbilja posebnim ljudima s kojima imam iste interese, preko mogućnosti da upravo kroz njih i mogu upoznati svijet s ljubavi i strasti koju imam prema pisanju i gledanju filmova, pa sve do činjenica kako sam upravo zahvaljujući njima i upoznao ljubav svog života. U tom smislu, može se reći kako su priče društvenih mreža poput Tolstojeve obitelji – sve sretne su nalik jedna na drugu, dok je svaka nesretna, nesretna na svoj način.

Film je u suštini jako dobro zamišljen, njegova naracija od samog početka, u kombinaciji s formom intervjua glavnih protagonistica, stvaraju određenu dozu napetosti kojih se ne bi posramili ni najnapetiji trileri. Prva trećina filma ujedno je i najbolje napravljena, posebice kroz paralelno upoznavanje s dvije različito slične priče. U tom dijelu upoznajemo Cecilie, mladu Norvežanku koja upravo preko Tindera redovno traži svoju srodnu dušu. Kod Cecille se itekako osjeti iskrenost od starta, i jasno je kako joj nije nimalo ugodno razgovarati o svemu, a taj se osjećaj kako se film približava svom kraju još više pojačava. U tom pogledu možemo promatrati i cijeli film, kao putovanje koje ugodu pretvara u neugodu.

Intervjui su jako dobro odrađeni, i poprilično su uvjerljivi upravo zato što su iskreni, i to smatram najvećim plusom ovog dokumentarca. Osim s Cecilie, vrlo brzo se upoznajemo i s Pernillom, drugom djevojkom koja je također dio ove nevjerojatne priče. I dok se njih dvije mogu od samog starta činiti poprilično naivne, neki će ih okarakterizirati i kao glupe, osobno se nikako ne bih mogao s time složiti. Naime, mišljenja sam kako su to osobe koje su itekako znale što žele i hoće. One su vidjele zgodnog i bogatog lika, i željele su ga upoznati. I u tome nema ništa loše, jer svatko od nas bira društvo, odnosno ljude koje ćemo pustiti u naše živote. Koliko su one bile oduševljene njegovim bogatstvom, najbolje dokazuje reakcija Cecille kada je saznala da će na prvi spoj ići s njegovim privatnim avionom. Naravno, koliko su one kasnije bile emotivno postale vezane uz njega kao osobu, to nećemo nikada saznati, ali činjenica jeste kako ih je kod njega prvenstveno privukao životni stil, jer čisto sumnjam da bi mu poslale poruku da se slikao pokriven ugljenom u trlišu kao radnik Sjeverne luke u Splitu.

Film u velikoj mjeri prati tenziju priče kroz jako dobro prezentiranu komunikaciju između Levieva i djevojaka. Od čitanja i slušanja WhatsApp poruka pa sve preko svajpanja i Google pretraživanja, sve to je djelovalo poprilično skladno, što, realno govoreći, zbilja nije lagano za postići. Osim što smo na taj način stekli uvid u taj njihov odnos, jednako smo bili upoznati sa svim tim vlakom emocija koje su te cure proživljavale. Jer, iskreno govoreći, svi mi možemo sada pametovati o razlozima njihovih nepromišljenih odluka, ali činjenica jeste da je Leviev zaista imao način kroz koji ih je u potpunosti uvukao u taj svoj emotivni zatvor. On je itekako znao što, kako i prema kome radi.

Psihološki uvod u priču kada smo u pitanju mi gledatelji, najviše se ocrtava kroz vizualni dio filma u kojem su čak i slova gradova napisana na jedan hipnotizirajući način. Nažalost, ona tenzija koja se stvara kroz praćenje ljubavne priču s jedne strane, i one prijateljske s druge strane, negdje na sredini filma se izgubi kao Leviev u Hostelu s jednom zvjezdicom. Tih 15 – 20 minuta filma činilo mi se previše nategnutim, pa iako sam svjestan kako je to sve bilo s namjerom pojačavanja dramaturgije, smatram kako se postigao kontraefekt. Umjesto toga, mogli su nam malo bolje pojasniti na koji način je Leviev muljao s kreditnim karticama, odnosno kako je moguće da preko neke izmišljene firme fiktivno uplaćuje nekome ogromnu količinu novca, a da to apsolutno nikome ne bude sumnjivo, posebno u vremenu interneta kada je sve provjerljivo. Iskreno, nisu mi bile jasne ni njegove aktivnosti po tim društvenim mrežama, odnosno način na koji je uspio sakrivati od tolikog broja djevojaka sve te zajedničke fotografije. Mislim kako je to u dokumentarcu dosta traljavo objašnjeno, baš kao i činjenica da u zatvoru nije bio zbog radnji koje opisuje dokumentarac, već radi nečega sasvim drugog. Iskreno, žao mi je što nismo uspjeli čuti i njegovu stranu priče, jer to i jeste svrha svakog dokumentarca. Iako je on odbio sudjelovati u njemu, opet sam mišljenja kako je trebalo naći nekog načina za njegovo sudjelovanje.

Leviev je, pak, posebna priča, i baš zato mi je krivo što ga nisu uspjeli nagovoriti da nam iznese “svoju verziju”, posebice što je njegova osobnost poprilično zanimljiva, doslovno na granici tragedije i komedije. Na taj način sam i doživio neke scene, primjerice kada prijeti majci jedne djevojke, što nije bilo nimalo ugodno za slušati, dok je s druge strane bilo nekih poprilično komičnih trenutaka, primjerice lažni incidenti koje ponavlja s drugarom Peterom, ili kada u svoj svojoj muci sebe nazove “kraljem beskućnika”; dok se tuži kako je morao spavati u Hostelu sa samo jednom zvjezdicom. Kao posljedicu svega toga, dobio sam redovne razgovore gdje zajedno s djevojkom rekonstruiram sve te scene. Jebiga, još je nisam uspio uvjeriti da mi posudi 250tisuca eura. Mora bit da nešto krivo radim.

Sama završnica filma je poprilično efektivna, rekonstrukcije scena su uvjerljive, dok upoznavanje s trećom djevojkom Ayleen filmu daje određenu notu trilera osvete. Ta cura mi se svidjela najviše od svih, nekako mi je bila precool, a i prema njoj sam imao nekako najviše empatije. No, bez obzira na različitosti mišljenja oko svih tih cura, jednu stvar im nitko ne može oduzeti – hrabrost. Mislite što god hoćete, ali treba imati hrabrosti stati pred kamere i pričati svoju intimnu priču pred milijunima ljudi diljem svijeta, znajući unaprijed kako će vas velika većina osuđivati i ismijavati. No, postoji i ona druga strana medalje, radi koje svim onim “rugalicama” daje za pravo svo to ruganje, a to su upravo one cure koje i nakon što je priča procurila na Netflix, i dalje masovno uživaju u njegovom društvu i stilu života. Treba li ga zato osuđivati? Možete koliko hoćete, ali zaludu vam priča, sve dok takve likove cure i dalje budu svajpale udesno.