The Gentlemen

“Postoji samo jedno pravilo u džungli: kad je lav gladan, on jede!!”

Lav je u slučaju Guy Ritchia publika, pogotovo njegovi najvjerniji fanovi, među koje spadam i sam, a koji su se itekako zaželjeli Ritchijevog povratka u formu. Kada kažem povratak u formu, tu prvenstveno mislim na povratak njegovim korijenima, odnosno filmovima u stilu “Zdrpi i briši”, “Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”, naslovima koji su ga i proslavili kao redatelja. Veliki povratak u stilu Terminatora, došao je upravo kroz film Gospoda, jednim od najboljih kino naslova koje sam pogledao ove godine u kinu. Ritchie je bez ikakve dileme jako talentiran redatelj, koji se može snaći u različitim žanrovima, ali ipak se zna koji su njegovi filmofilski korijeni, odnosno filmofilska voda u kojoj najbolje pliva.

Glavne uloge u ovom ultra zabavnom filmu tumače Colin Farrell, Charlie Hunnam, Mattew McConaughey, te Hugh Grant. Iskreno, da sam nabrojao cijelu glumačku postavu ne bih pogriješio, jer u ovom filmu su doslovno svi na razini zadatka, od glavnih pa sve do sporednih glumaca. Međutim, ako bih zaista nekoga trebao izdvojiti, onda bi to bio Hugh Grant. Iskreno, tog glumca nikad nisam mogao smisliti, osim u filmu Bitter Moon od Romana Polanskog. Ali moram reći kako me je s ovim filmom doživotno kupio. Znači, lik je odglumio u ovom filmu baš ono gospodski, te se iskreno nadam da će za ovu ulogu dobiti nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg sporednog glumca, jer je to najmanje što je zaslužio. Kada to kaže netko tko ga i ne voli previše, onda znate koliko je u Gospodi njegova izvedba upečatljiva.

Ali nisu samo glumačke izvedbe ono što čine Gospodu odličnim filmom. Naravno, bez glumaca ovaj film nikako ne bi bio ono što jeste, ali isto tako bi za ludu bili glumci, ako bi redatelj bio nekakav običan lik. Ovo sam namjerno napisao običan, jer ovakav film je upravo ono što jeste baš zbog posebnog redateljskog dodira koji je na njega bacio talentirani Guy Ritchie. Taj dodir je itekako različit od svih ostalih koje možemo vidjeti u svijetu filma, a ne samo u onim hollywoodskim.

Uvijek kažem kako originalnost i posebnost u svijetu copy/pastea najviše cijenim. U tom smislu Guy itekako zavrjeđuje svaki mogući respekt. Gotovo se na prste jedne ruke mogu nabrojati režiseri koji osim talenta za režiju, jednako tako imaju smisao i za pisanje scenarija. Ritchie svakako spada u tu malobrojnu skupinu, što je itekako pokazao sa svojim prethodnim filmovima. I zato mi je posebno drago, da je sve one koji su možda zaboravili na to, upravo sa filmom Gospoda gospodski u stilu Vinca Cartera zakucao u obruč omalovažavanja, a koje se sve više širilo radi nekih njegovih zadnjih projekata.

Osobno, baš poštujem ljude kao što je Ritchie, prvenstveno jer je originalan, poseban i svoj. Toga je u današnje vrijeme sve manje, ne samo kada je film u pitanju. Originalnost itekako treba cijeniti, a toga Guyu nikad nije nedostajalo. Kada god spomenete njegovo ime, odmah vam na pamet padne scenarij koji je ispunjen humorom i nevjerojatno pametnom igrom riječi koji samo dodatno zaslade sam užitak gledanja filma.

Osim toga, način na koji on priča priču također je nešto što ga odvaja od ostalih. Možda se na prvi pogled to čini jednostavnim, ali da je Ritchie biti lako, onda bi Ritchie bio svatko. Meni se osobno najviše sviđa kako on gledatelja uvuče od samog početka u radnju. I baš kad pomisliš da si na pravom tragu i da si se ukrcao na pravi avion, on te natjera da se osjećaš kao Kevin u filmu Sam u kući 2, tako da shvatiš kako si cijelo vrijeme bio na pogrešnom letu. Najbolja stvar kod filmova općenito, upravo mi je to putovanje kroz sam film.

U Gospodi je to putovanje sve samo ne dosadno i baš ga to čini vrijednim vašeg vremena. Atmosfera filma je isto nešto što ovaj film čini filmofiličnim na neki ludi Ritchiev način. Sjećam se kad sam ga prvi put gledao u kinu, kako sam pomislio da bi bilo fora ovaj film negdje upaliti negdje na otvorenom i onda uz roštilj, te bocu dobrog vina i(li) viskija uživati s ekipom u gledanju. Nekako mi baš ima tu neku vibru i vjerujem da bi takvo nešto bilo iskustvo za pamćenje. Gledajući ovaj film imao sam osjećaj kao da sam u filmu “Uhvati me, ako možeš”, samo šta je lovina u ovom slučaju stil Guy Ritchia koji te doslovno tjera da ga uloviš. Kada to uspiješ, onda kao nagradu dobiješ film u kojem ćeš uživati u punom smislu te riječi.

Meni se osobno najviše svidjela ta neka određena doza tarantinofilije u filmu. A kako sam ja veliki fan Quentina Tarantina, onda mi je ta doza itekako dobro došla i učinila ovaj film dostojnim višestrukog gledanja. Zapravo, ovaj film i jeste idealan za nekoliko “degustiranja”, jer na svaki novi “okus” ,”miris” i pogled, možete susresti neke nove detalje i sitnice koje ste možda prethodno propustili. Ono što ovaj film čini toliko dobrim, zapravo odličnim, zasigurno je činjenica da različiti profili filmofila, bez obzira na ukuse, mogu guštati u njemu, te pronaći nešto za sebe. Ljubiteljicama Matthew McConaugheya i Charlie Hunnama će biti dovoljno da vide svoje omiljene glumce na velikom ekranu, jednako kao i Colina Farrella koji je u Gospodi definicija za “biti cool”. Kad tome još dodamo nikad boljeg i neprepoznatljivog Hugh Granta i sve to pod savršenim stilom i filmskim pismom Guy Ritchia, onda dobijete naslov koji nikako ne smijete propustiti.