Moj prvi susret s redateljem Tarikom Salihom pamtim zahvaljujući njegovom filmu “The Nile Hilton Incident”, odličnoj krimi drami u kojoj je kroz pozadinu “arapskog proljeća” savršeno portretirao djelovanje jednog sustava na pojedinca. Izgleda kako Saliha itekako zanimaju takve univerzalne teme, što je najbolje pokazao upravo kroz taj film za koji je nagrađen glavnom nagradom na prestižnom filmskom festivalu “Sundance”. Sklonost prema toplini ljudskosti u hladnim vremenima nastavlja obrađivati i u svom najnovijem filmu “Plaćenik”, naslovu koji je prije nekoliko dana stigao i u naša kina.

“Plaćenik” je priča o američkom specijalcu koji nakon nekoliko časnih misija dobiva ne baš tako časan otpust iz vojske, bez mogućnosti za mirovinu i zdrastveno osiguranje. Civilni život postaje još nemilosrdniji za njega kada se suoči s brojnim dugovima i nemogućnosti brige za suprugu i dijete, što ga natjera da prihvati posao koji je, istina, jako dobro plaćen, ali uz koju cijenu? Čitajući ovaj kratki sadržaj, vjerojatno ste pomislili kako je ovo još jedan film koji obrađuje već toliko puta obrađenu temu. To možda i nije daleko od istine, ali to nikako ne znači da biste “Plaćenika” trebali staviti na listu za odstrel. Istina, ovaj film ne donosi ništa revolucionarno u žanr, ali je itekako vrijedan gledanja, prvenstveno zbog akcije ali i tema koje obrađuje, bez obzira što one ne funkcioniraju uvjerljivo kao što to radi “sestra akcija”.

Dramski dio “Plaćenika” najbolje funkcionira kada je u kadru Chris Pine, glavni glumac koji je ovdje suptilno prikazao čovjeka koji je razočaran ne samo u sistem, već još više u ljude kojima je vjerovao. Priča o izdaji, prijateljstvu, časti, ljubav i obitelji, redatelj jako dobro ocrtava kroz njegovo lice, posebice u kadrovima kada se (u njegovom slučaju) akcija pomakne u drugi plan. Pineov lik je u tom smislu zanimljiv, posebice kroz flashback scene kroz koje upoznajemo pozadinu njegove priče, odnosno njegov odnos s ocem koji ga je obilježio, ali ne i oblikovao kao osobu. Ono što se meni posebno svidjelo, svakako je prikaz njega više kao čovječnog, a manje kao robotskog klika. Naime on nije nikakav supervojnik koji će napraviti sve za domovinu, već je itekako ranjiv i samim tim dosta blizak nama, tako da nemamo neki problem da se povežemo sa svim onim što trenutno proživljava. Pine je dramski u ovom filmu jako dobar, tako da je prava šteta što taj dio i kod ostalih likova nije ni približno bio na toj razini.

Šteta je tim veća, posebice ako pogledamo imena koja je redatelj imao na raspolaganju. Ben Foster, jedan od meni najdražih glumaca, ovdje u tom (dramskom) smislu nije dobro iskorišten, što mi ne bi bio neki problem da je redatelj inzistirao isključivo na akciji. No, ovdje je bilo jasno kako redatelj želi staviti taj naglasak na međusobni odnos ta dva lika, i daleko od toga da to ne funkcionira u potpunosti, ali nekako mi se čini kako je kemija između njih dvoje, barem u onom pogledu kakvom je težio redatelj, poprilično izostala. Ovdje je taj odnos trebao i morao biti bolje iskorišten, doduše više dramski a manje akcijski, posebice što su njih dvojica zajedno itekako karizmatični likovi, što se najbolje vidjelo u njihovim prethodnim filmovima na kojima su surađivali – “The Finest Hours” i posebno u “Hell or High Water.”

Sporedni glumci, u smislu nedovoljne (ne)iskorištenosti, također nisu ništa bolje prošli, posebice ako uzmemo u obzir da se u filmu pojavljuju imena poput Gillian Jacobs, Nine Haas, Fares Faresa, i posebice Kiefera Sutherlanda. Osim Pinea koji je unio neku emociju uz toliko puta viđenu radnju, svi ostali likovi su prikazani poprilično površno i bez nekakve jasne motivacije, što je poprilično frustrirajuće u dijelovima kada redatelj suptilno u radnju ubaci elemente teorije zavjere. Element misterije ne bi bio toliko loš ako je veći i bitniji, a ne samo usputni dio priče kao što je to ovdje bio slučaj. Film je u tom smislu itekako propustio priliku, pa je tako ipak (p)ostao tipični film o osveti, prevari i novim šansama, što u onom akcijskom smislu ipak puno bolje funkcionira.

Moram priznati kako mi se u početku svidio redateljev pristup da na nas kroz jedan spor način uvede u samu priču, posebice kroz pogled glavnog lika. Taj dio jako dobro funkcionira, i to upravo zahvaljujući Chrisu Pineu čija suptilnost karaktera jako dobro prati i suptilnost same radnje, barem u tim trenucima. Međutim, koliko god je (opravdano i uspješno) bio spor bio taj uvod, toliko je nepotrebno zbrzan sam kraj filma, tako da sam ipak imao osjećaj kako sam popio sok nedovoljno iscijeđene naranče.

Akcija je definitivno najbolja pozivnica za gledanje ovog filma, posebice jer je u velikoj mjeri rezultat praktičnih efekata, što je bio pravi melem za moje filmofilske oči. Kamera najviše dolazi do izražaja upravo kroz taj akcijski adrenalin i tenziju, te je jednako uvjerljiva u širokim kadrovima, baš kao i u scenama “jedan na jedan” gdje je vidljiv svaki udarac i pokret, što je zaista za svaku pohvalu. Iako je film dosta predvidljiv, nekako taj dio u poptunosti staviš po strani upravo u trenucima kada akcija preuzme glavnu riječ. Ona je režirana po “staroj školi”, nešto slično, iako u puno manjoj mjeri, kao što je to napravio Michael Bay u svom novom filmu – Ambulance. Ako od filma, dakle, tražite staru dobru akciju, onda vam se “dupli kino program” nudi sam po sebi. Jer, ruku na srce, akciju nikada nemojte podcijeniti, posebice ako je napravljena na starinsko dobar način.

Iako pozdravljam redateljev humaniji pristup glavnom liku, kojeg nam je u ponajboljoj izvedbi karijere jako dobro približio Chris Pine, nekako se ne mogu oteti dojmu kako film ipak nije u potpunosti ispunio sav svoj (dramski) potencijal kojem je nesumnjivo težio u samom početku. Pa iako se taj dio negdje usputno izgubio, daleko od toga da film nije vrijedan vašeg gledanja, ako zbog ničeg drugog onda barem zbog nekih zbilja impresivno režiranih akcijskih scena. Prekovremeni dramski rad mu možda nećemo platiti, ali je zato (akcijsku) plaću “Plaćenik” itekako zalužio.