The Batman – mračno pismo Matta Reevesa

“Koji užasan izbor za Batmana”, “film će sigurno biti katastrofa”, “zabranite mu da glumi takvog jednog ikonskog superjunaka”, “ovo će biti daleko najgori Batman ikada”.

Vjerojatno ste sada pomislili kako su ovo citati, odnosno reakcije publike na društvenim mrežama na vijest kako će novi Batman postati Robert Pattinson. Iako ne biste bili u potpunosti u krivu, morati ću vas, nažalost, razočarati. Naime, iako se i uz Patttinsona također vežu ovakvi epiteti, i to prije nego je uopće uskočio u kostim “čovjeka šišmiša”, ovaj put su ovi komentari išli na adresu jednog drugog gospodina. Pitate se kojeg? Hmm, pa samo ću reći da upravo taj “užasan izbor” danas redovno pobjeđuje u svim anketama u kojima se bira najdraži i najomiljeniji Batman. Da, pogađate, radi se o Michaelu Keatonu. Naime, na adresu studija Warner Bros. redovno su stizala pisma fanova u kojima se zahtjevalo da se Keatonu otkaže angažman. Kako je sve to dalje završilo, svi jako dobro znamo. Ova crtica iz povijesti zapravo je najbolji primjer kako je i prije bilo hejtera koji će (o)suditi prije gledanja, dok je danas, u vremenima društvenih mreža, to samo još više došlo do izražaja. Hoće li Pattinson nakon početnih besmislenih kritika doživjeti hvalospjeve poput Keatona. Hmm, teško je za reći, ali ono što sigurno znam da je na itekako dobrom putu za tako nešto.

Omalovažavanje Pattinsona, moram priznati, strašno mi je išlo na živce, posebno kada bih pročitao komentar tipa – “jel to onaj tip iz Sumrak sage”. Ne, nije, to je tip iz filma “Good Time”. Pattinson je davno prerastao taj nesretni “Sumrak”, te je u međuvremenu itekako rastao kao glumac, i to kroz uloge u filmovima kao što su “Lighthouse”, “High Life”, “Tenet” i već spomenuti “Good Time”. Naravno, velika većina “kritičara” njegovog lika i djela nije ni pogledala navedene filmove, uostalom zašto i bi? Oni ipak najbolje znaju hoće li neki film biti dobar ili ne, pa nema razloga da im ne vjerujemo i kad je Pattinson kao Batman u pitanju. Tako sam par dana prije izlaska “The Batmana” u kino naišao na jedan komentar u kojem se ponosno ističe kako je ovo najgori film o Batmanu koji je ikada snimljen, dok je Pattinson, naravno, sranje. Naravno, takve ništa i neće uvjeriti u suprotno, jer oni su svoje mišljenje unaprijed formirali, a za sve vas ostale imam samo jednu poruku – trk u kino i uživajte u novoj verziji Batmana, filmu kojemu je upravo onaj mali iz “Good Timea” dao jednu novu i drugačiju dimenziju, zajedno s redateljskim vizionarom Mattom Reevesom.

Nekako mi se učinilo sasvim prigodno da osvrt na “The Batmana” (na)pišem upravo pod okriljem mraka. Upravo mi ova mračna atmosfera u kojoj se sada nalazim savršeno pogađa i sam ton filma, pa mi je i lakše prenijeti misli na papir, iako sam još uvijek pod dojmovima nakon sinoćnjeg premijernog gledanja u kinu. Ne pamtim kada sam bio uzbuđeniji zbog nekog filma kao što je to bio slučaj s “The Batmanom”. Svaka nova informacija koja je stizala o filmu, dodatno je u meni stvarala napetost i sve veću želju za gledanjem. Nažalost, ni ovaj film nije mimoišla sudbina mnogih drugih filmskih naslova koji su bili odgođeni zbog pandemije, tako da je bilo zaista pitanje vremena kada će “Batko” raširiti krila na velikom kino ekranu. Da bi paradoks bio veći, šišmiš je i glavni krivac zašto je onaj filmski bio toliko dugo u špilji. Srećom, ti su dani, nadam se, iza nas, tako da možemo svi skupa napokon uživati u svima nam dragom “čovjeku šišmišu”.

Batman je lik kojeg većina obožava, i savim je logično da svi imaju neku svoju viziju kako bi on trebao izgledati na filmu. Upravo iz tog razloga ne treba čuditi što je nekome draža Burtonova verzija, koja je i meni privlačna, baš kao i Nolanova trilogija koja je više bila okrenuta studiju karaktera kroz prizmu krimi trilera. Naravno, ima i onih kojima je i Schumacherova vizija najbliža, što nas dovodi do zaključka kako je zaista jako teško zadovoljiti svačije apetite, posebice kada je riječ o liku poput Batmana. Kada je u pitanju svijet koji je za “Batka” zamislio Matt Reeves, onda treba reći kako su sve najave uoči samog filma bile savršena predigra za pravu stvar. Reeves je u brojnim intervjuima isticao kako želi jednog drugačijeg Batmana, i to u smislu da ga približi intimnije nama gledateljima kroz jednu detektivsku priču. Nakon pogledanog filma, mogu samo reći kako je Reeves itekako znao o čemu priča. Sasvim prigodno, rekao bih, jer značenje DC Comics u svojoj jezgri ima riječ “detektiv”, a gdje ćeš bolje (maskirano) lice u tom ogledalu od samog Batmana, glavom i plaštom.

Iako je u svim prethodnim verzijama Batmana bilo elemenata detektivske priče, ona nikada nije bilo toliko izražena kao što je to slučaj u ovom filmu. Reeves, međutim, ne odaje osjećaj kao da želi ostaviti neki svoj redateljski pečat, iako daleko od toga da mu to nije važno. Pa ipak, njegov fokus je grad Gotham, mjesto za koje želi da povjerujemo kako je stvarno, da imamo osjećaj kako je to grad, živi grad. Na jednak način kao što je Reeves pristupio samom filmu, tako je i Pattinson pristupio ulozi Batmana. On također želi biti prepoznatljiv, ali on Batmana ne želi učiniti svojim Batmanom, već Batmanom kakav on treba biti, barem u očima onih kojima je privlačna upravo takva priča, prepuna mračne misterije koja predivno oslikava ton likova, baš kao i samog filma.

The Batman je definitivno mračan film, u doslovnom i metaforičkom smislu. Jasno nam je to od samog uvoda u film, a posebno kroz prvi kadar u kojem upoznajemo Pattinsona kao Batmana. Ono što je mene posebno fasciniralo, svakako je onaj osjećaj iščekivanja njegove prisutnosti. Redatelj tu tenziju stvara na jedan potpuno drugačiji način, nego što smo navikli kada je riječ o bilo kojem Batman filmu. Naime, nama je jasno od starta kako je Gotham grad u kojem je kriminal već duboko usađen u sve njegove pore. Također, zanimljivo je bilo promatrati zlikovce, baš u tim početnim minutama filma. Negativci su, istina, uvijek imali određeno strahopoštovanje prema Batmanu, međutim s prvom pojavom “bat znaka”, i mi kao gledatelji postajemo svjesni kako to “nije samo znak, već i upozorenje”. Tada kreće ono iščekivanje u kojem možeš doslovno osjetiti strah na njihovim licima, u tolikoj mjeri da i mi sami počinjemo doživljavati Batmana poput nekog horor lika kojeg se svi boje. On tada postaje dio tih mračnih ulica, dio tame i sjene, što će biti savršeno vizualizirano u kadru kada se prvi put upoznamo s “osvetom”.

Upoznavanje s Batmanom zapravo je jako bitno, i zato mi je drago što redatelj ne gubi vrijeme na ponovno prikazivanje njegove priče kroz smrt roditelja, za koju smatram da se više nikada ni ne treba prikazivati u nijednom budućem Batman filmu, jer mi i bez toga vidimo Batmanovu motivaciju. On je stalno na ulicama Gothama, i može se slobodno reći kako je upravo smrću roditelja on i počeo živjeti život kroz patnju i bol, zapravo kroz sve ono što želi sakriti od svijeta kao Bruce Wayne. Ovdje mu to ne uspjeva i baš zato i imamo osjećaj kako su to dva potpuno ista lika. Naravno, u doslovnom smislu oni to i jesu, ali dok je kod svih drugih verzija Bruce bio milijarder koji je svojim šarmom skrivao sve one unutarnje borbe koje su izlazile na površinu kada bi obukao kostim, ovdje ta razlika gotovo da i ne postoji, i to je ono što nikada prije nismo vidjeli, barem ne na ovakav način.

Film nas vodi u vrijeme kada je poznanstvo Gothama i Batmana relativno “friško”, što na neki način objašnjava njegovu odvažnost da se obračuna s kriminalnim podzemljem kojeg itekako poznaje. Usudio bih se reći kako je ovo “najprljaviji Batman”, jer kopa tamo gdje zakon ne može. I što više ta prljavština grada izlazi na površinu, to je veća njegova tama. Grad tame u tom smislu prati Batmanovu tamu, dok granice u toj igri jednostavno ne postoje. On je slomljen i uništen lik, i to na početku svog putovanja. Njegova neustrašivost kao da je rezultat potajne želje da mu se nešto loše dogodi. Tu se i rađa njegova brutalnost, kada kroz sam njegov pogled u očima doslovno osjećaš njegov bijes i mrtvilo njegove boli.

Naracija filma s Bruceom, pardon Batmanom u glavnoj ulozi, u velikoj mjeri pridonose našem učenju o njemu. Jer koliko god mi znali sve o njegovoj pozadini, uvijek postoji nešto novo radi čega ćemo barem pokušati shvatiti njegov karakter. U tom pogledu je i zanimljiva njegova komunikacija s ostalim likovima koji, baš poput njega, također imaju svoju povijest. Batman u to procesu unosi emociju, i zapravo uči kako postati bolja verzija sebe, što je poprilično suptilno prikazano kroz neke sitnice, poput običnog pogleda prema dječaku s kojim ga veže slična priča prošlosti. Bol i bijes u dva različita pogleda i odnosa, i to kroz tugu u očima koja skriva žestinu koja često pobjegne na površinu. Ožiljci na njegovom tijelu zapravo nas i podsjećaju na njegovu smrtnost, i to kroz onu emocionalnu koja je u njemu stalno prisutna.

Iako će mnogi posebno stavljati naglasak na Batmanov odnos s Catwoman, meni se nekako čini kako bi se on trebao još više staviti na njegovu “suradnju” s Jamesom Gordonom (izvrsni Jeffrey Wright). Od samog početka, mi vidimo tu njihovu bliskost, kroz koju oni zajedno rješavaju probleme, odnosno spajaju puzzle misterioznih zločina. Tradicija ni kroz taj odnos nije zaboravljena, jer Batman i dalje koristi svoje omiljene igračke, s posebnim naglaskom na Batmobil koji izgleda brutalno, baš u savršenom tonu filma. Međutim, on ovdje koristi svoj intelekt u tom cijelom procesu, i to zajedno s Gordonom pa tako film dobiva i određeno “buddy cop” raspoloženje. Oni imaju različiti pristup cijelom tom procesu, posebice Batman koji jako malo govori, ali upravo je to ono što mu daje misteriju i strah koji zlikovci imaju prema njemu.

Kada je u pitanju “the bat and the cat” veza, onda zaista ne mogu dovoljno naglasiti koliko mi je Zoe Kravitz sexy kao Catwoman. Kostimi, način hoda, ma cijela ta njena energija i karizma koju posjeduje, naprosto je pravi melem za oči. Sasvim sigurno joj nije bilo jednostavno uskočiti u jedan takav lik, ali mislim kako je itekako uspjela ostaviti svoju osobnost u tom kostimu, tako da je njen izbor za tu ulogu bio pun pogodak. Njen lik ima dubinu, ona nije površna, i upravo takav je njen odnos s Batmanom. Ona mu je saveznica, ali živi po nekim svojim pravilima, posebno u trenucima kada ispituje njegovu moralnost i opravdanost njegovih motiva, dok istovremeno učimo o njenoj prošlosti, odnosno njenim motivima. Ona pripada gradu i u tom pogledu je i logično da nas ona u jednom dijelu vodi kroz svoju priču. Njih dvoje su apsolutni magnet za oči dok su zajedno u kadru, kada ta njihova seksualna dinamika stimulira njihovu međusobnu kemiju. Oni su doslovno pogledi koji se prepoznaju.

Paul Dano kao glavni negativac Riddler zaslužuje posebnu pažnju, zlu ne trebalo. Njega sam općenito smatrao odličnim glumcem koji kao da je stvoren za ovako bolesne uloge. Ako još niste pogledali film “Prisoners”, svakako to naprivite čim prije, onda ćete znati o čemu govorim. On je ovdje na tragu upravo takvih “kao doma” uloga. On je groteskan, baš kao i njegove poruke koje šalje kroz platforme modernog vremena. Osobno sam ga doživio kao izazov Batmanu radi kojeg naš omiljeni superheroj i radi određene krive poteze, što ga čini ljudskijim, a manje nepogrešivo superherojskim likom. Danova verzija Riddlera u velikoj mjeri podsjeća na najbolje dane Johna Kramera, i na taj način se stvara strah koji podiže tenziju filma, bez da se izgubi fokus s Batmana, što se često znalo događati u prethodnim filmovima.

Riddlerovi zločini su nasilni, možda i previše nasilni za ovaj tip filma, pa možda ne bi bilo pametno da vodite malu djecu na ovaj film. Ovo zasigurno nije njihova verzija Batmana u kojem bi oni mogli uživati, barem ne još neko vrijeme. Čak i oni zločini koji nisu prikazani, imaju jednaki utjecaj na nas kao gledatelje, možda još i moćnije i snažnije jer mi sami stvaramo opis tih slika u glavi, one su doslovno dio naše mašte. Tko je on, što želi, sve su to pitanja koja si također postavljamo i baš zato želimo što više dobiti od njega u filmu. Kao veliki ljubitelj horor žanra, moram reći kako su mi upravo ti horor elementi filma, a koji su prisutni kroz njegov lik i (ne)djelo bili zastrašujuće neugodni, ali u onom pozitivnom smislu jer im je upravo to i svrha. Istovremeno hladan i bijesan nosi u sebi opasnost koja te tjera da se u potpunosti uneseš u priču, kao da režira neki svoj horor film. Cijelo vrijeme imaš osjećaj kao da je stalno prisutan, svugdje i u bilo koje vrijeme. On nije fizički zastrašujuć, ali je istovremeno pametan i manijakalan, i to je ono što ga čini zlim. Zvuči li vam ovo poznato?

Glumačke izvedbe u ovom filmu doslovno su izvedene skoro bez greške, upravo zbog savršenog kastinga. A kada već govorimo o savršenom kastingu, onda bi se mogli dotaknuti i savršene šminke, posebice u pogledu Colina Farrella koji je neprepoznatljiv u ulozi Oswalda Cobblepota, poznatijeg kao “Pingvin”. Da kojim slučajem nisam znao da je on u toj ulozi, nema nikakve šanse da bih ga uspio povezati s tim likom. Kao takav, svejedno je uspio dati tom negativcu ono što mu je oduvijek nedostajalo, a to je razlog zašto ga se smatra tako popularnim negativcem. On je i dalje gangster, ali gangster koji ima osobnost. On je tu, prisutan točno onoliko koliko treba, taman onoliko da povuče radnju filma unaprijed, baš kao i Riddler. Batmanova vožnja između osvete i pravednosti najbolje dolazi do izražaja u sceni vožnje koja je svojevrsna posveta ne samo superherojstvu, već i zlikovcima tame, u ovom slučaju “Pingvina”, koji su i veliki dio njegovog identiteta.

Od ostalih uloga, spomenuo bih Andya Serkisa kao Alfreda, koji je također dao jednu drugačiju verziju tog lika, posebice kroz odnos s Bruceom. Oni imaju međusobno povjerenje, ali nekako sam imao osjećaj kao da postoji neka vrsta misterije između njih, i da taj odnos nije u potpunosti otvoren. To mi se činilo sasvim logično, posebice u smislu Bruceovih unutarnjih borbi kojih je i Alfred itekako svjestan, pa mu možda i taji neke stvari koje on još nije spreman čuti. On mu je ovdje više kao partner, a manje kao očinska figura. Peter Sarsgard kao okružni tužitelj također zaslužuje da ga se spomene, posebice u smislu malih priča koje film ima. Naime, bez obzira što se može činiti kako nismo dovoljno proveli vremena s nekim likom, mi i dalje vjerujemo kako i oni imaju pozadinu. Ona nam se možda ne ispriča, ali nam se zato pokaže kroz (ne)djelo. Jedino mi je možda malo žao što od toga nije bio izuzet John Turturro kao Carmine Falcone, jer on je doslovno vidljiva prijetnja kroz samu pojavnost.

Kao poseban “lik” u filmu definitivno bih istaknuo Gotham. Da, dobro ste pročitali jer grad je doslovno poput posebnog karaktera kroz koji dišu svi likovi filma. Kroz kombinaciju gotike i modernog, Gotham predstavlja grad propuštenih prilika, izranjavan, izmučen, pun boli, bijesa i sa samo mrvicom nade u bolje sutra. I opet, baš poput svih protagonista i antagonista koje pratimo u filmu, jer karakter tog svijeta zapravo je i njihov karakter. Gotham oslikava realnost kroz svoju prljavštinu, onu moralnu i doslovnu. Sve te priče, od misterije oko glavnog negarivca, preko psiholoških igrica između Batmana i Catwoman, pa sve do prisutnosti sporednih likova i njihove povezanosti s cijelom pričom, zapravo najbolje oslikava slika Gothama. Grad je taj koji povezuje stvari kroz prikaz svoje tame. Njegova slika je dovoljna, čak i kada nitko ne govori, bilo da se radi o akcijskim scenama ili onim triler drama elementima, rezultat je isti – Gotham kao ton likova i atmosfera trenutka.

Fotografija filma je posebna priča, posebice ako znamo da ja za nju zaslužan majstor svog zanata – Greig Fraser. Prošle godine me oduševio svojim radom na filmu Dina, za što je sasvim zasluženo i nominiran za Oscara, dok je ovdje također podigao ljestvicu jako visoko. The Batman je vizualna poslastica za sva osjetila, toliko da imaš osjećaj kako je svaki kadar poput umjetničkog djela u koji bi mogao buljiti satima. Ona kiša koja je prisutna u velikom djelu filma, doslovno je sanjarska, i na neki način daje Batmanu duh filma “Vrana”, odnosno njenog glavnog lika Erica Dravena. Bruce je Eric bez kostima, i ta emocija koja nastaje iz boli zapravo je najemotivniji prikaz bilo kojeg Batmana ikada.

U sličnom tonu možemo gledati, pardon slušati i soundtrack filma. Za njega je bio zadužen oskarovac Michael Giacchino, i mogu vam reći kako je zaista uspio dati filmu jedan specifičan i drugačiji ton na koji nismo do sada navikli. Siguran sam da ćete nakon što pogledate film, odmah upaliti youtube i s guštom slušati taj zvuk koji će vam biti poput rekonstrukcije vaših omiljenih scena u filmu. Glazba je jeziva na momente, dok istovremeno uspjeva uhvatiti moć scene, tenzije i načina razmišljanja likova.

Sve ovo što sam do sada napisao, ništa ne bi bilo moguće bez redateljske palice Matta Reevesa. Ovog redatelja obožavam još od filmova “Cloverfield” i “Let me In”, tako da mi je baš drago što je svoje redateljsko umijeće uspio pokazati i u ovako velikom filmu. Reeves je redatelj koji je imao viziju, i to se doslovno vidi i osjeti u svakom kadru i sceni filma. Posebno je dojmljiva upotreba boja u filmu, ponajviše crvene koja je na neki način simbol straha, moći ali i nade. Scene borbe su također jako dobro snimljene, usudio bih se reći da su u rangu Affleckovog Batmana koji je po tom pitanju također bio jako dobar. To je posebno došlo do izražaja kod rezova koji izgledaju prirodno, baš kao i svi udarci a za što posebne pohvale idu kaskaderima filma.

Reeves ima posebnu tehniku prilikom kadriranja osjećaja likova u određenom trenutku, i on to radi na efektivan način bilo da se radi o krupnom ili širokom kadru. I dok u krupnom kadriranju mi vidimo na licu emociju ili nedostatak iste, u širokim kadrovima ta emocija je ispričana kroz okruženje u kojem se pojedini lik ili likovi nalaze. Reeves također ne skriva utjecaj kultnih filmova i filmaša, poput Johna Carpentera, i posebice Davida Finchera. Tu je, dakako, utjecaj i dobrih starih detektivskih filmova 70ih, ali i duh noira koji u određenim trenucima kao da diše atmosferu “Kineske četvrti”, u kombinaciji s Singerovim klasikom “Privedite osumnjičene.”

Iako je ovo na papiru superherojski film, on je sve samo ne to. Zapravo, može se reći kako je ovo kombinacija krimi trilera u kojem su glavni likovi superjunaci. To je, zapravo, jako zanimljivo jer nam upravo ovaj film na najbolji mogući način i pokazuje tko je pravi superjunak, odnosno kakav bi on trebao biti. On to radi kroz kombinaciju nade i straha, što je posebno vidljivo u trenucima kada nada zamijeni strah i obrnuto. Iz kuta jednog superheroja koji je ranjiv, tako na najbolji mogući način šalje poruku i nama, običnim smrtnicima, kroz društveni komentar i prikaz onoga što se događa iza i ispred velikog filmsko životnog ekrana.

Znam da će mnogi prigovoriti kako film traje predugo, i da sasvim sigurno nije bilo potrebe za tolikom minutažom. Odmah da vam kažem kako se uopće ne slažem s tim, posebice što me strašno nerviraju ta dvostruka mjerila u kojima je sve preko dva sata predugo za film, dok je rastezanje neke serije na nekoliko epizoda u kojima se ništa ne deševa pozitivno i dobrodošlo. Ne, ovaj film traje točno onoliko koliko bi trebalo, i ako je istina da postoji verzija od četiri sata, ne bi imao ništa protiv i da doživim tu proširenu verziju. U tom pogledu treba doživjeti i sam kraj filma koji, istina, nema neku epsku završnicu u smislu nabrijane akcije i završnog obračuna. Upravo suprotno, nakon što se otkrije većina misterije, mi i dalje ostajemo na tom putovanju s glavnim likovima kroz njihov doživljaj svega onoga što su proživjeli, i na taj se način još bolje upoznajemo s njima.

The Batman je film koji sasvim sigurno neće svima biti po guštu, jer će svi na neki način od njega imati različita očekivanja, i to je sasvim u redu. No, bez obzira na to, smatram kako bi ga prije svega trebali poštivati. Nakon svih mogućih verzija ovog superjunaka, napravit jedan drugačiji pristup cijeloj toj priči, zaista je nešto što treba pozdraviti. U tom smislu mogu reći kako sam ga doživio kao mračno ljubavno pismo ljubiteljima Batmana. Istina, možda u njemu neće svi uživati, ali bi barem trebali biti sretni radi nas koji ćemo gutati svako njegovo filmsko stripovsko slovo. Uostalom, za nas je ovo tek početak.