Smrt na Nilu – nije bitno tko, nego kako i zašto

Smrt na Nilu je stigao u kina. Ova vijest je zvučala gotovo nadrealno, posebice što sam nakon brojnih odgađanja nekako morbidno pomislio kako ću prije dočekati vlastitu smrt nego ovu filmsku, a koju sam toliko željno iščekivao da stigne na veliki ekran.  No, srećom po mene, ali i brojne druge ljubitelje ekranizacija romana Agathe Christie i njenog omiljenog detektiva Hercule Poirota, film je napokon ugledao mrak kino dvorane, tako da smo se mogli svi zajedno smjestiti na Karnak te zajedno uploviti u istraživanje i otkrivanje još jednog misterioznog ubojstva, ovog puta na prekrasnom Nilu.

U ulozi legendarnog detektiva Poirota vraća se glumačka gromada Kenneth Branagh, i to je zapravo najbolja vijest kada je u pitanju ovaj film. Vidjeti Branagha ispred kamere, odnosno njegov rad iza kamere, naprosto je i više nego dovoljan razlog da kupite kartu za Nil, pardon za kino. Neću sada uopće ulaziti u priču tko je najbolji Poirot, jer to je najmanje bitno za ovaj film, ali ono što želim posebno naglasiti svakako je činjenica da se u svakom kadru i sceni doslovno osjeti koliko Branagh uživa u toj ulozi. Meni je to naprosto savršeno, jer upravo ga iz tog razloga obožavam gledati kao Poirota, pa čak i kada film ne ispadne u potpunosti s očekivanjima, poput Ubojstva u Orient Expressu.

Kada je u pitanju Smrt na Nilu, onda treba odmah reći kako je to puno bolje režiran i napisan film, i ono što je meni posebno važno – puno zabavniji film za gledanje i istraživanje. Ne znam kako vi, ali ja sam oduvijek volio pratiti Poirota u tim njegovim uzbudljivim putovanjima u kojima je on na jedan dinamičan, uzbudljiv i zabavan način otkrivao ubojstva. Ovaj film je ponudio kombinaciju svega toga, ali i dodatak u smislu doživljaja Poirota ne samo kao detektiva, već i kao običnog čovjeka, puno bližeg nama “običnim smrtnicima”. Ako bih mogao povući paralelu, onda bih rekao kako smo nešto slično vidjeli i u novom filmu o James Bondu – No Time to Die. Baš kao i Bond, Poirot je ovdje prvi put prikazan kao netko tko nije savršen, i tko nije samo netko tko će popiti čaj, pojesti kolač i riješiti ubojstvo. Da, istina, on je i sve to, ali i puno više od toga.

Poirot je u ovom filmu prvi put dobio pozadinu svoje priče, pa smo tako mogli vidjeti i razlog zašto je pustio svoje prepoznatljive brkove. Iako sam imao dojam kako bi ta priča puno bolje funkcionirala kao fleshback u sredini filma. Taj dio je najintimniji prikaz Poirota, i baš zato mi se činilo kako bi imao još bolji efekt da je ubačen kao pozadina jednog monologa kada se Poirot otvara u onom iskrenom, ljudskom smislu. Vidjeti jednog nesigurnog Poirota, odnosno svu njegovu bol, bilo je poprilično drugačije iskustvo i zato smatram kako je ta pozadina itekako bila važna za razumijevanje ne samo njegovog lika, već općenitog pristupa koji je Branagh imao prema ovom filmu.

Misterija. Da, to je ono što vjerujem svi vi, dragi čitatelji, očekujete od ovog filma. I to je sasvim u redu, jer ipak je riječ o ekranizaciji romana Agathe Christie. No, kada je u pitanju Smrt na Nilu, onda treba reći kako je ta misterija ipak stavljena u drugi plan. Da, znam, nekima to možda neće odgovarati, pa će tako prigovoriti kako je film duži nego je to potrebno, ali ako mene pitate, upravo je taj drugačiji pristup ono što ovaj film čini vrijednim gledanja. Naime, redatelj, posebice u prvih sat vremena filma, koristi karakterizaciju svih likova na način da nas sa svima upoznaje na jedan suptilan način. Cilj tog pristupa prvenstveno je želja da mi kao promatrači upoznamo sve te likove, da shvatimo njihove međusobne odnose, i da onda u završnici sami pokušamo razotkriti ubojicu. Karakter određenog lika je u tom smislu jako bitan, i zato mi je upravo taj pristup priči od strane redatelja bio itekako veliki plus. Svi su oni u našim očima trebali imati razloga za ubojstvo, i upravo smo taj pogled i dobili.

Vrijeme koje provodimo kroz “brze spojeve” s karakterima likova i kroz koje se zapravo i gradila napetost, prošlo je relativno brzo. Kada sam prvi put pogledao na sat, bio sam iznenađen kada sam shvatio da je do kraja filma ostalo svega desetak minuta. To najbolje govori u prilog činjenici da film u nijednom trenutku nije dosadan i prespor. Najbolji primjer za uspješnost ovakvog pristupa, svakako je lik Bouca (Tom Bateman). Definitivno sporedni lik koji je iskoristio svaku svoju minutu u filmu, posebice u smislu odnosa s Poirotom, odnosno njegove ranjivosti. On je njegov savršeni dodatak, ne samo kada su u pitanju međuljudski odnosi, već i kada je u pitanju sama priča oko ubojstva. U tom pogledu može se slobodno reći kako je njihov odnos najbolji prikaz samog filma koji pliva između misterije djela i karaktera likova.

Kasting filma, općenito govoreći, bio je jako dobar. Nekako imam dojam kako su svi jednako bitni i jednako nebitni. Gal Gadot, naravno, ne treba posebno predstavljati. Žena je naprosto predivna u svakom kadru, ali isto tako moram priznati kako mi je ovo bilo prvi put da sam prema njoj, odnosno njenom liku, osjetio onu granicu između ljubavi i mržnje. Emma Mackey, koja mi je oduvijek izgledala kao mlađa sestra Margot Robbie, ovdje je također briljirala, i to ponajviše kroz dualnost svog lika. Ona je jednako uvjerljiva i kao nevina curica, baš kao i fatalna žena koja je zbog ljubavi spremna na sve. Tijekom tog procesa, cijelo vrijeme se pitaš koja je zapravo stvarna priroda njenog lika. I to je ono u čemu je Branagh najviše uspio, jer upravo se kroz otkrivanje te karakterizacije, zapravo najbolje otkriva i pozadina ubojstva.

Od ostalih uloga, svakako valja izdvojiti Russella Branda, te posebno Armie Hammera, kojemu uloga savršeno dobro pristaje. Naravno, nije ovdje riječ o nekoj pretjerano zahtjevnoj ulozi, ali svejedno se ne mogu oteti dojmu kako je i to bilo dovoljno da se pokaže kako je riječ o glumcu koji itekako ima talenta. No, njegova karijera je sad pod velikim upitnikom i pitanje je kako će se ona dalje razvijati s obzirom na optužbe za kanibalizam i seksualna zlostavljanja. No, time neka se bave drugi, jer kada je u pitanju film, onda mu se tu nema što prigovoriti. Uz njega, posebno bih i izdvojio jedan ženski lik. Neću vam otkriti koji, već ću vam samo reći kako mi je bilo zanimljivo, posebno kroz prizmu karakterizacije, vidjeti kako redatelj kroz taj karakter uspješno u nama stvara istovremeno privid potencijalne ubojice i potencijalne ljubavnice.

Kada je u pitanju kinematografija filma, onda moram reći kako sam po tom pitanju podijeljenih osjećaja. Naime, iako eksterijeri na prvi pogled zbilja izgledaju čarobno, na svaki drugi taj dojam itekako kvari prvotnu sliku. Pojedine scene, posebice ona kada gledamo Poirota s leđa dok se divi piramidama, naprosto krvari oči upotrebom zelenog ekrana. No, zato su s druge strane interijeri bili pravi melem za oči, posebice u kombinaciji s kostimografijom filma koja je savršeno uhvatila duh tog vremena. No, koliko god bili prekrasni, nekako su opet uspijevali u meni izazvati osjećaj neugode, posebice u onom dijelu kada samo se bližili samom raspletu. Moram priznati kako mi se itekako svidjela kombinacija klasičnog vremena i modernog načina na koji je Branagh odlučio pristupiti priči. To se najbolje vidjelo upravo kroz kombinaciju interijera, kostimografije, klasične glazbe i moderne režije.

Smrt na Nilu sam doživio kao putovanje u kojem je Keneth Branagh glavni kapetan. Gledati i slušati njegove monologe, odnosno njegov pristup rješavanju slučaja, svakako je najbolji dio ovog filma. Cijelo vrijeme sam imao osjećaj kao da sam na Nilu, zajedno sa svim potencijalnim ubojicama. Film, istina, sporo gradi svoju priču, i nekima će možda zasmetati ta odsutnost misterije od samog početka, no nekako sam dojma kako smo u nedostatku toga dobili nešto puno više. Dobili smo više podpriča, od kojih je svaka jednako (ne)bitna u našem osobnom istraživanju potencijalnog ubojice.

Nije bitno tko, nego kako i zašto.

Ovako bih najkraće mogao opisati ovaj film. Naime, siguran sam kako će mnogima od vas sam kraj biti poprilično zbrzan, i vjerojatno nećete biti posve u krivu glede tog osjećaja. Međutim, ako mene pitate, ovakvi filmovi, posebice kada su u pitanju ekranizacije romana Agathe Christie, nikada nisu svoj fokus stavljale na to tko je ubojica, već zašto i kako je došlo do ubojstva. U tom pogledu, smatram kako je redatelj u potpunosti pogodio kada je pozadinsku priču likova prikazao kao savršenu sjenu ubojstvima koje pratimo. Da, potrebno je mnogo strpljenja dok sve to ispratimo, ali mislim kako se to strpljenje itekako isplati. Karte za Nil su spremne, na vama je samo da ih pokupite, i da isplovite na još jedno zabavno putovanje s legendarnim Herculom Poirotom.