Smile – depresija osmijeha

Lista redatelja koji su se svojim debitantskim filmom probili u svijet sedme umjetnosti oduvijek mi je bila zanimljiva. Prvi koji mi odmah pada na pamet svakako je Orson Welles i njegov „Građanin Kane“, koji ne samo da je najbolji debitantski film u povijesti, već i film koji je, sasvim zasluženo, redovno na listi najboljih filmova svih vremena. Utjecaj „Građanina Kanea“ je nemjerljiv, ne samo po pitanju same kvalitete, već i načina na koji je promijenio samu percepciju gledanja i snimanja filmova u budućnosti. Naravno, nije on bio jedini koji je uspješno skinuo „redateljsku nevinost“. Veliki doprinos rastu „nezavisnog filma“ imao je početkom 90-ih Quentin Tarantino, i to s kultnim „Psima iz rezervoara“. U novije vrijeme, glavni predstavnici uspješnih redateljskih debitanata svakako su Greta Gerwing (Lady Bird) i Alex Garland (Ex Machina). Meni je kao ljubitelju horor žanra posebno drago kada otkrijem nekog novog horor redatelja koji svojim radom uspješno pronađe zvijezdu na tom, često i prezahtjevnom, horor nebu. Najbolji primjer svakako je bio Sam Raimi koji je oduševio publiku sa svojim horor prvijencem „Evil Dead“. A kada je u pitanju moderni horor, onda su tu svakako nabolji predstavnici Robert Eggers (The Witch), te, naravno, Jordan Peele s filmom „Get Out“. Listi majstora (horor) debitanata ovih dana se priključio još jedan talentirani filmaš, a kojem krv horora također teče niz redateljske žile. Riječ je o Parkeru Finnu, redatelju čiji je debitanski film „Smile“ upravo stigao u naša kina. Horor je tako, na sreću svih ljubitelja žanra, dobio novi (jezivi) osmijeh.

Finn je prethodno snimio dva kratkometražna filma – „The Hidebehind“ i „Laura Hasn’t Slept. Ovaj potonji bio je i polazišna točka za „Smile“, film čiji je trailer na prvo gledanje zagolicao maštu gledatelja i čiji je marketing bio pravi primjer kako privući publiku u kina. Da sve to nije bila prazna priča, dokazuje i sam film koji ne samo da je ispunio sva moja očekivanja, nego ih je debelo nadmašio. Glavnu ulogu u filmu tumači Sosie Bacon u ulozi Rose Cotter, doktorice koja je zadužena za rad na hitnim psihijatrijskim slučajevima. Sam uvod filma gdje se idilična obiteljska slika pretvori u pravi horor i to prikazom psihičkog i fizičkog propadanja jedne osobe, zapravo pokazuje kako će Smile biti horor atmosfere, a ne djela. Dvije različite slike u jednom kadru odmah nas tjera na pitanja za koja nismo sigurni da li uopće želimo znati odgovore.

Film posjeduje svoj jedinstveni stil, iako sama priča nije ništa novo i originalno. Na prvi pogled tako imamo tipičan horor film u kojem glavna protagonistica postaje žrtva nadnaravnog fenomena i većinu filma provodi borbom za preživljavanje, odnosno pokušajem razumijevanja svega onoga što joj se događa. Slične stvari smo viđali u filmovima kao što su „Krug“ i „To dolazi“, ali Smile opet uspijeva prihvatiti te dobro poznate teme i upakirati ih u poklon kojeg nećete gledati razočaranim očima nakon što ga raspakirate. Ono što je meni definitivno najveći plus filma, svakako je utjecaj Rosemaryne bebe, a koji je najbolje vidljiv upravo kroz glavni ženski lik. Ranjivost, tjeskoba, strah, sve je to povezano u odličnoj izvedbi Sosie Bacon koja je u svojoj izvedbi podsjetila na Miu Farrow iz kultnog klasika Romana Polanskog, i to prije svega u pogledu nepovjerenja koje prema njoj imaju ljudi u njenom okruženju. Ta unutarnja borba, odnosno snaga koju pokazuje kada cijeli svijet govori „sve je to u tvojoj glavi“, itekako je opipljiva, posebice jer je i doživljavamo upravo iz njene perspektive.

Kako, uostalom, vjerovati sebi kada ti nitko drugi ne vjeruje. Ta neugoda koja nastaje u Rose stvara i u nama posebno iskustvo, pogotovo što imate osjećaj kao da joj stalno dišete za vratom. Anksioznost s odmakom vremena sve više raste, što paralelno stvara stalnu napetost, i to u tolikoj mjeri da ne znaš odakle će doći, ili bolje rečeno iskočiti iduća potencijalna opasnost. Film je prepun takvih „nervoznih trenutaka“, ali koji nisu u nijednom trenutku jeftini, već su dobro postavljeni u samu priču. Taj osjećaj straha, tjeskobe i napetosti doslovno se dišu kroz cijeli film. Iskreno rečeno, ne pamtim kada sam se toliko premještao u sjedalu kina kao što je to bio slučaj s ovim filmom. Također moram napomenuti kako nikako nisam ljubitelj jump scare scena, ali one su ovdje jako dobro napravljene, tako da u nijednom trenutku ne pomislite kako su forsirane i glupe, a što često zna biti slučaj u hororcima. Primjerice kada u filmu bez ikakvog razloga glavni protagonist šeta mračnom ulicom i odjednom mu iskoči mačka iz kontenjera. I to bi kao trebao biti uvjerljiv jump scare?! Ma daj me nemoj zajebavat. Toga ovdje nema, već je svaki jump scare dio priče, i jednako je dojmljiv, što kao posljedicu stvara uvjerljiv dojam za scene koje smo prethodno vidjeli i u samoj najavi filma.

Velika prednost ovog filma svakako su odlični glumci. Sosie Bacon u glavnoj ulozi uistinu je ponijela najveći teret filma, posebice jer je sam njen lik kompleksan u smislu traume koju je proživjela, ali koja je uvjerljiva upravo zbog svih tih ljudi koji se nalaze u njenom okruženju. Oni su dio njenog svijeta, što i nas tjera da osjećamo i vidimo sve što ona osjeća. Caitlin Stasey, ovdje u ulozi pacijentice Laure, imala je glavnu ulogu u prethodno spomenutom kratkišu „Laura nije spavala“, možemo slobodno reći začetniku „Smilea“. Pa iako ovdje nije ponovno dobila glavnu ulogu, scena u bolnici između nje i Bacon svakako spada među najbolje u filmu, što je kao posljedicu i donijelo svu bujicu budućih događaja koji su stvorili atmosferu tjeskobe koja nas ne pušta sve do samog kraja.

Kyle Gallner u ulozi bivšeg dečka Joela, najbolji je primjer kako za interakciju prošlosti nisu potrebne riječi između likova koji su tu prošlost zajednički doživjeli. Dovoljan je samo pogled, ili ako baš hoćete – osmijeh. Kal Penn se također nalazi u jednoj manjoj ulozi (kolega s posla), ali itekako bitnoj jer on jedini ima barem donekle neku vrstu razumijevanja prema svemu onome što Rose proživljava. Za razliku od Trevora (Jessie T. Usher), njenog trenutnog partnera koji ne pokazuje ni trunku podrške prema Rose. Kada smo već kod tih odnosa, onda bi bilo najbolje to sve staviti pod zajednički nazivnik kroz odnos koji Rose ima sa svojom sestrom Holly (Gillian Zinser). Iako sam strahovao kako će njen lik biti tipična „pokušaj humora karikatura“, ispostavilo se kako je ona jednako tako ranjiva ispod površine, samo što se sa svojim borbama i demonima nosi na jedan potpuno drugačiji način nego što to čini Rose.

Smile je film koji svoju najveću vrlinu ima u činjenici kako je uspio promijeniti način na koji današnji horori većinom „plaše“ publiku. Ovo plaše sam namjerno stavio pod navodnike, jer uz nekoliko časnih izuzetaka, činjenica jest kako horor žanr uistinu pati od potrage za novom dozom straha koji će publiku ušutkati za vrijeme gledanja u kinu. Ovaj film je to uspio, a tome sam svjedočio na kino projekciji filma kada se doslovno nije muha čula, što je za horor uistinu prava rijetkost. Ono što je specifično kod ovog filma prije svega je mogućnost da kod publike promijeni percepciju gledanja na osmijeh kod ljudi. Naime, uz osmijeh svi većinom vežemo gestu topline i prijateljstva, ali u velikoj većini slučajeva osmijeh zna i prekriti ono što uistinu osjećamo. Upravo to je bio motiv koji se stalno provlačio kroz film, odnosno slika zla koji nosi osmijeh kako bi ostvarilo prijetnju. Osmijeh koji djeluje poput zamrzivača posebno jezivo djeluje, što ga i čini u potpunosti lišenim od bilo kakve topline i ljudskosti.

Kada je u pitanju tehnički dio filma, onda je dovoljno samo reći kako su na praktičnim efektima radili najbolji od najboljih – Alec Gillis i Tom Woodruff. Lista filmova na kojima je radio ovaj dvojac je zbilja impresivna, pa spomenimo samo neke – Aliens, Jumanji, Nevidljivi čovjek, It, Mortal Kombat, Terminator…. Kada na filmu dobijete priliku surađivati sa takvim talentima, onda znate kako će konačni rezultat biti itekako zadovoljavajući. Praktični efekti filma su i stvorili atmosferu kao najjači adut. Čak i kada nisu u fokusu oni se itekako osjete, i to ponajviše kroz zvuk, ali i osjet nelagode. Trenuci kada doktorica hoda niz hodnik podsjetili su me na jezivu scenu iz filma Egzorcist 3, a koja baš diše taj osjećaj jeze i neugode. Praktični efekti doslovno te tjeraju na postavljanje garda, kao da si u boksačkom ringu u kojem ne znaš sa koje će ti strane protivnik zadati udarac. Rad kamere podiže osjećaj paranoje sa svakom novom scenom. Scene koje se možda i ponavljaju, u nijednom pogledu ne spuštaju taj pulsirajući dojam, već upravo suprotno – neugoda postaje sve veća, tako da doslovno imate osjećaj kao da se utapate u vodi depresije i anksioznosti. Dizajn zvuka u kombinaciji s jezivim soundtrackom u savršenoj je simbiozi s detaljima, što i obične scene u kojima mislite da ćete se osjećati sigurno čini poprilično užasavajućima. Tada dolazi i do postepenog otkrivanja straha, a koji nas, čak i kada znamo da dolazi, svejedno uspije iznenaditi.

Vizualni motiv osmijeha također nije statičan. On se stalno mijenja, i utoliko je u potpunosti nepredvidljiv. Osmijeh treba zaslužiti, a to ovaj film itekako radi. Tu nastaje i dvosmislenost osmijeha, kada se unutarnja psihološka borba poveže s onom vanjskom. Sve je u našim glavama – trauma, tjeskoba, strah, stres. Um se tada i okreće protiv vas samih, a mi to itekako osjećamo dok pratimo radnju filma, što na kraju i dovodi do emocionalno jezive katarze koja nas ne pušta dugo nakon gledanja. Jer, koliko god vanjske stvari djelovale opasno i zastrašujuće, toliko su one unutarnje te koje vam se uvlače pod kožu. Tada i nama nije sasvim jasno što je stvarno, a što nije. Međutim, iskustvo je uvijek prisutno, jer ono se događa u umu glavne protagonistice. Redatelj se tako poigrava s nama, posebice kod nepredvidljivog klimaksa, što je bio uistinu pun pogodak.

Niz lažnih završetaka nije tako samo prikaz različitog načina suočavanja sa strahovima, već nas time i sam film tjera na razmišljanje o onome što se krije ispod površine same radnje. Ta površina u prvom redu krije borbu protiv psihičkih bolesti, posebice depresije. Tim više je film itekako vrijedan gledanja, posebice što je ta tema obrađena na jedan iznimno pametan način. Horori su uvijek bili ogledalo društva, a kako je depresija bolest koja uzima više života nego rak i tumor, onda je uistinu za svaku pohvalu uopće postojanje ovakvog filma. Jeziva glazba za vrijeme odjavne špice možda će vas natjerati na što brži izlazak iz kina, ali zamislite samo kako je onim ljudima koji tu glazbu moraju svakodnevno slušati. Naravno, neće svatko vidjeti na taj način ovaj film, i to je sasvim u redu. Jer, čak i ako ne poželite malo kopati dublje u potragu za skrivenim porukama, smatram kako ćete svejedno uživati u ponajboljem horor filmu ove godine, što Smile svakako jest.