“Od svih ljudi koje ste mogli prevariti, vi ste odabrali Johna Kramera?”
Kada je 2004. godine redatelj James Wan snimio „Slagalicu strave“, svoj tek drugi dugometražni film u karijeri, teško da je mogao zamisliti kako je to tek početak stvaranja jedne kultne horor franšize. Tijekom ovih, sad već skoro dvadeset godina, snimljeno je ukupno osam nastavaka od kojih se nijedan nije uspio, barem donekle, približiti vrijednosti i kvaliteti originala. Međutim, ono što jest povezivalo sve te filmove, posebice po pitanju obožavanja, bio je zaštitni znak franšize – Jigsaw. Zapravo, nekako mi se čini kako su svi obožavatelji „Slagalice“, a među koje i sam pripadam, uvijek nekako subjektivno gledali i na neke nekvalitetne filmove iz serijala, opraštajući im sve mane, i to ponajviše zbog Jigsawa. No, tko zna, možda je u pitanju i bio strah od njega, jer svi znamo kako se Jigsaw odnosi prema ljudima koji ne cijene život. Vjerojatno takav kodeks ima i po pitanju „svojih filmova“, pa je onda bolje ne riskirati, barem ne javno. U ulozi Jigsawa tijekom svih ovih godina gledali smo maestralnog Tobina Bella bez kojeg je uistinu bilo nemoguće zamisliti bilo koju „Slagalicu strave”, a u što smo se mogli uvjeriti gledajući „Spiral: From the Book of Saw“, posljednji film iz franšize i prvi u kojem se nije pojavio Bell. Pa ipak, koliko god obožavao njegov lik, i bez obzira na brojnost filmova u kojima je portretirao Jigsawa, moram priznati kako mi je kod njega uvijek nešto nedostajalo. Zasigurno ste primijetili, čitajući ovaj moj uvod, kako sam nekoliko puta spomenuo Jigsawa, ali nijednom njegovo pravo ime – John Kramer. I tu dolazimo do komadića slagalice koji je nedostajao franšizi. John Kramer, a ne Jigsaw, u glavnoj ulozi. I ako sam nešto zbilja želio vidjeti, čuti i osjetiti, onda je to bila upravo njegova intimna priča. Srećom, napokon sam je dočekao, i to u jubilarnom desetom filmu iz franšize prigodnog naziva „Saw X“.
Redateljska palica povjerena je Kevinu Greutertu, čovjeku koji je itekako upoznat s cjelokupnom franšizom. Ništa čudno s obzirom da je radio kao montažer na svim „Saw“ filmovima. Također, ovo mu nije prvi put da se našao u redateljskoj ulozi ovog horor serijala. Prethodno je režirao filmove „Saw VI“ te „Saw 3D“, a što mu, ako ćemo realno, i nije bila baš neka preporuka. No, zato je po pitanju montaže itekako ostavio traga. Jer, ako mene pitate, upravo montaža najviše dolazi do izražaja kada je u pitanju kreativnost novih Jigsaw igrica u koje upadaju njegove žrtve. U tome se i krije uspjeh serijala, jer koliko god možda same priče određenih filmova i nisu bile na najvišem nivou, domišljatost po pitanju klopki, odnosno načina na koji su prikazane, glavni je razlog zbog kojeg se publika i dalje želi igrati s Jigsawom, bez obzira na posljedice. No, koliko god smo puta svi mi ljubitelji ispali pravi mazohisti po pitanju obožavanja franšize i koliko god se pitali da li uopće ima smisla snimati ukupno deseti „Saw“ film, izgleda kako smo ipak dobili zasluženu nagradu za sve ono što smo prethodno pretrpili. Istina, za to smo trebali čekati dugo vremena, nešto poput navijača Napolija na novi Scudetto, ali isplatilo se. Jer, Saw X, nogometnim žargonom, i jest pravi horor Scudetto.
Saw X je, dakle, prvi film u serijalu koji je u potpunosti usredotočen na lik Johna Kramera. Kronološki je smješten između prvog i drugog filma, no čak i ako niste upoznati s nijednim filmom iz franšize vrlo lako ćete moći pratiti samu radnju, jer „Saw X“ uvjerljivo djeluje i kao samostalan film. Bitna razlika koju nam je donio u odnosu na prethodnike svakako je pogled koji mi kao gledatelji imamo na samu radnju. I dok smo prije sve doživljavali iz kuta onih „koji nisu dovoljno cijenili život“ i detektiva koji istražuju slučaj, ovdje smo prvi put mi oči Johna Kramera. Da, znam, ovo vam može zvučati zastrašujuće, jer tko još želi gledati svijet iz perspektive nemilosrdnog ubojice, bez obzira što on, realno gledajući, nije nikoga ubio. Pa ipak, koliko god mi fanovi, oni uvrnutiji među nama, i nalazili opravdanja za neke ranije postupke, ovdje je Kramer prikazan kao „jedan od nas“, običan čovjek s kojim se mogu svi povezati. Pa tako vrlo lako mogu zamisliti kako svojoj majci, a koja ne može vidjeti kap krvi na filmu, pokazujem prvih tridesetak minuta filma, gdje bi ona bez problema cmizdrila nad Kramerovom sudbinom kao da je u pitanju neki Ezel iz turske sapunice kojeg je prevarila cura. Dakle, u njegovoj koži možemo zamisliti bilo koga, jer radi sve ono što bismo svi mi učinili na njegovom mjestu. To posebice dolazi do izražaja, baš kako sam spomenuo, u prvoj polovici filma, kada zapravo i gledamo najbolji studij karaktera njegovog lika u cjelokupnoj franšizi, što je uistinu jedno veliko osvježenje. I budite realni, da vam je netko rekao da ćete u bilo kojem „Saw“ filmu gledati emocionalno putovanje glavnog negativca, umjesto kaos i klanje sa stajališta žrtava, da li biste mu povjerovali? Upravo nam je to dao ovaj film – humaniju stranu Johna Kramera.
Vratimo se malo na trenutak na originalni „Saw“ film. Kada bih vas pitao što biste izdvojili kao najveću vrlinu tog filma, vjerujem kako bi velika većina vas naglasak stavili na jednostavnost u samoj priči. Ovdje je ta jednostavnost oslikana kroz lik koji nam je bio poznat samo po imenu, ali ne i po karakteru. Jer, prije smo ga gledali samo kao pozadinski lik, a kasnije i kroz flashbackove, tako da je više djelovao kao nekakva pojavnost u retrospektivi, a manje kao stvarna osoba. Sada smo prvi put dobili uvod u Johnov život, i to kroz njegove osobne životne izazove. Znam situacije u kojima su neke divne osobe bile suočene s mogućnosti gubitka svojih voljenih, što je, dakako, dovoljan horor sam po sebi. No, koliko god im bilo teško u tim trenucima, postojala je jedna stvar koja ih nikada nije napuštala – nada. Upravo je nada ono što je i Johna Kramera držalo na životu, a kada ta nada bude uništena onda nastaje i ta naša poveznica s njim. I tada se mi, i to po prvi put, ne pitamo što bi napravili da se izvučemo iz igre koju nam je postavio John Kramer, već što bi napravili da smo mi John Kramer. Dakle, koncept preživljavanja je praktički isti, samo s izmijenjenim ulogama.
Tobin Bell je bez ikakve dileme odigrao najbolju ulogu kada je u pitanju serijal. Spomenuo sam kako za razumijevanje filma nije potrebno gledati prethodne nastavke, ali ako ste veliki ljubitelj njegovog lika i (ne)djela, onda ćete upravo kroz ovaj film moći sagledati sve moralne posljedice s kojima se suočava. I ne samo to, doslovno ćete biti fascinirani dok upoznajete sve ono što ga zapravo pokreće. Način na koji on promatra svijet, kontekst zašto je on posvećen svemu onome što radi, te zašto vjeruje da je to ujedno i dobro za čovječanstvo, sve to imamo u njegovom opisu karaktera kojeg smo tek sad upoznali u svakom mogućem pogledu. I nije on jedini. Naime, tu je još i povratnica Amanda (jako dobra Shawnee Smith), a koja je također dobila složenost u svoj lik, a što je stvorilo i drugačiji pogled na nju, posebice kroz kontekst njenih budućih izbora. Također je zanimljiva dinamika odnosa između njih dvoje, posebno kada u relativno kratkom periodu vidimo Amandu koja propituje neke svoje odluke ali i izazove s kojima je njen „životni trener“ suočava.
Kada su u pitanju ostale uloge, onda svakako valja naglasiti još jednu novost. Naime, prvi put smo dobili negativca koji je dostojan suprotstaviti se Jigsawu. Zapravo, točnije bi bilo reći negativku koju je utjelovila Synnove Macody Lund. Uloga doktorice koja iskorištava ljude s teškom dijagnozom savršeno joj je pristajala, te je ona i glavni razlog zbog kojeg cijelo vrijeme i navijamo za Kramera, posebno kada se odluči za svoje nemilosrdne igrice. Slično sam doživio i ostatak ekipe iz tima doktorice Cecillie. Svatko od njih je dobio svoju priču, istina ništa drugačiju nego što smo inače navikli kada su u pitanju Kramerove žrtve, ali u kontekstu „glavne šefice“ i njihova nedjela u nama stvaraju osjećaj dodatnog prijezira.
Svježinu koju je donio ovaj film ne nalazimo samo po pitanju karaktera Johna Kramera, već i po lokacijama na kojima se odvija radnja, posebice u kontekstu mitologije Asteka koja se suptilno spominje kroz rituale žrtvovanja i ikonografije. U tom pogledu lokacije se čine vjerodostojne, pogotovo kada nas redatelj upoznaje s nekim drevnim običajima, a koja je često koristio Kramer u svom radnom stažu. Također, izbor mjesta gdje se žrtve bore za preživljavanje također savršeno odgovaraju toj srednjovjekovnoj mitologiji. Lokacija dodatno pojačava opasnost, dok se same zamke čine poput zasebno nemilosrdnog lika. Za sve vas koji ste se pitali da li su zamke na visini zadatka, budite bez brige. Naime, one su kaotične, i to u pozitivnom smislu, potencijalno kultne, posebice ona u samom uvodu, nemilosrdne i sa puno više krvi. I ono najbitnije, vjerodostojne su, tako da ni u jednom trenutku nećete pomislit kako iza svega ne stoji Jigsaw. Praktični efekti su jako dobri, a ako ste ljubitelji torture porna, mislim kako ćete itekako biti zadovolj(e)ni.
Ono što bih također želio posebno pohvalitit definitivno je suptilni crni humor koji je prisutan u filmu. Za vrijeme gledanja u kinu, u dvorani je bio dečko koji se baš s guštom i iskreno smijao svim tim komičnim trenucima, tako da moram priznati kako mi je baš bilo drago vidjeti kako još uvijek postoje ljudi koji itekako cijene takav tip humora. I najgori su mi oni „fini, pristojni i dosadni“ koji nakon projekcije na takve gledaju kao potencijalne ubojice, jer su se, zamisli molim te, smijali nekim bolesnim forama. Upravo bi takve dao u ruke Jigsawu jer ne cijene dovoljno ljepotu takve vrste humora. A on je ovdje nenamjeran, nenametljiv, baš prirodan. Primjerice, kada Amanda i Kramer nešto kažu to možda i zvuči ozbiljno, ali kada znate kontekst onoga što planiraju napraviti, a pogotovo u smislu svega onoga što su radili kroz franšizu, onda to stvara u potpunosti drugačiji pogled na sve ono što su izgovorili.
Kada su u pitanju mane filma, onda bih eventualno mogao izdvojiti ponavljanje po pitanju samih igrica, a što je, ruku na srce, teško i bilo izbjeći. Tu naravno ne mislim na kreativnost koja je za svaku pohvalu, već više u smislu onoga što smo već vidjeli puno puta. Dakle, imamo predstavljanje određenog lika, nakon čega slijedi uljudan Jigsaw pozdrav i na kraju odbrojavanje kroz igru „živi ili umri“. U tom pogledu moram reći kako mi se puno više svidio prvi dio filma kada upoznajemo studiju karaktera lika Johna Kramera, dok je sve ovo ostalo manje-više nešto što smo i očekivali, izuzev jako dobrog obrata na samom kraju. No, to ne bih čak ni uzimao kao neki veliki nedostatak, već više kao zapažanje gdje mi je nešto inovativno ipak bilo zanimljivije od onoga na što sam već navikao, bez obzira koliko ovo potonje bilo brutalno i krvavo. Također, s obzirom na vremenski odmak filma u kojem se odvija radnja, mislim kako se trebalo paziti na izgled glavnih likova. I dok je Krameru taj odmak od skoro dvadeset godina itekako odgovarao, a što nije bilo teško postići šminkom jer ipak boluje od teške bolesti, to se definitivno ne može reći i za Amandu. No, ponavljam, to su neke sitnice koje stvarno nisu i ne mogu utjecati na cjelokupni dojam filma koji je itekako pozitivan.
Saw X je definitivno osvježenje za ovu kultnu horor franšizu. Savršeno poglavlje koje se u potpunosti uklapa između prva dva filma, ali koji jednako tako jako moćno djeluje i kao samostalna priča. U tom pogledu ga možemo gledati kao film u kojem će itekako uživati ljubitelji franšize, ali i oni koji će to tek postati. I to upravo zahvaljujući ovom nastavku. Ovo je uistinu film u kojem se Jigsaw vratio sa stilom i u kojem smo, što je puno bitnije za naglasiti, napokon upoznali pravog Johna Kramera. I zato neću pretjerati ako napišem kako je „Saw X“ daleko najbolji film iza originala. Mislim kako vam bolja preporuka za gledanje u kinu uistinu nije potrebna.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena