The Northman – jezik filma Roberta Eggersa

Moderni utjecaj redatelja Roberta Eggersa uistinu je impresivan kada je u pitanju sedma umjetnost, posebice što je ovaj mladi redatelj kroz svoja prva dva filma stvarao dojam kao da se zagrijava za nešto veliko i moćno. Iako se može steći dojam kako je njegov filmski stil repetativan, uočavanjem detalja što je, uostalom, i Eggersov zaštitni znak, vrlo lako osjećamo tu njegovu posebnu autentičnost. Taj dojam Eggers stvara građenjem svijeta oko svojih likova, bilo da se radi o psihološkoj paranoji “Svjetionika” ili portreta karaktera “Vještice”. Nema nikakve sumnje kako je Eggers redatelj koji je udario prepoznatljiv pečat na svoj rad, i to toliko jako i snažno da je postao jedan od onih modernih filmaša čiji ćete film s nestrpljenjem otići gledati u kino čim ugledate njegovo ime na filmskom plakatu. Ne postoji puno redatelja koji imaju takav utjecaj, pored Eggersa mi na pamet padaju Jordan Peele i(li) Ari Aster, ali tim više treba i cijeniti takve filmaše, odnosno njihov rad.

“The Northman”, Eggersov treći dugometražni film, bio je neprikosnoveni vladar na vrhu moje osobne liste najiščekivanijih filmskih naslova godine. Ne samo zato što sam veliki ljubitelj njegovih filmova, već i što sam bio itekako znatiželjan kako će se snaći u ovako jednom ambicioznom projektu, što film od nešto manje od 100 milijuna dolara budžeta svakako jeste. Moram priznati da sam na neki način osjećao određenu dozu straha da Eggers u ovakvom formatu ne izgubi dio svog identiteta, a što se često zna dogoditi kada su u pitanju visoko budžetni filmovi u kojima redatelji nemaju glavnu riječ. Sjetimo se samo filma “Eternals”, gdje se jedna oskarovka Chloe Zhao u potpunosti izgubila, tako da je rezultat bio poprilično razočaravajući. Iako je u kasnijim intervjuima i Eggers izjavio kako nije imao u potpunosti kontrolnu nad završnom verzijom filma, srećom, to nije utjecalo na moj konačan dojam jer se Eggersov lik i djelo itekako osjeti, što je i više nego dovoljna preporuka za gledanje “Sjevernjaka” u kinu.

Ovo je uistinu velik film kojeg treba doživjeti na velikom ekranu. Priča koja je inspirirala Shakespearova Hamleta, i to pod redateljskom Eggersovom palicom, definitivno traži i diše kino, odnosno iskustvo koje nikako ne biste smjeli propustiti. “The Northman” je spoj arta i blockbustera u kojem smo kao rezultat dobili jedan realističan svijet s puno sirovih strasti koje se mogu osjetiti u svakom režiranom kadru. Eggers stvara atmosferu oko radnje, i to kroz savrršenu kombinaciju emocija, što ne daje samo osobnost likovima, već i samom filmu. Ovo je usitinu vizualni film, tako da imate osjećaj kao da šetate muzejem gdje vas “kustos” Eggers vodi kroz najveća umjetnička djela Knuda Berglisena, poznatog norveškog slikara. I zaista, svaki kadar filma se može gledati kao odvojeno umjetničko remek djelo.

Eggers, međutim, ne romantizira taj period na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće, kada se i odvija radnja filma, već ga prikazuje na jedan prljav način, doslovno i metaforički. U tom smislu i trebamo gledati karaktere likova, odnosno svega onoga što rade. U tom njihovom svijetu postavljena su drugačija pravila, bez obzira što se u onom metaforičkom smislu itekako mogu naći poveznice s društvom današnjeg vremena. No, ako gledamo cjelokupnu sliku, taj svijet je, srećom, stvar prošlosti, te nije nimalo privlačan, tako da nisam ni u jednom trenutku pomislio – uh, kako bi bilo divno vratiti se u to vrijeme. Kada stvari postavimo na taj način, onda je puno lakše doživjeti i glavne likove, odnosno našu privrženost pojedincima, bez obzira na (ne)moralnost njihovih (ne)djela i za koje je sasvim jasno kako nisu pozitivci u vlastitoj priči.

Oslobađanje protagonista, umjesto osude, na neki je način zaštitni znak gotovo svih Eggersovih likova, posebno vidljivo u filmu “Vještica”. Ovdje se također stvara takav dojam, a što je najbolje portretirano kroz glavni lik Amletha (odlični Alexander Skarsgard). No, ništa to ne bi bilo moguće bez da smo prethodno bili upoznati s njegovom pričom, odnosno upečatljivom, iako kratkom, izvedbom mladog Amletha u izvedbi Oscara Novaka. Taj uvod u kojem mi vidimo tragediju kroz njegove oči, na neki način u nama stvara alibi za naše navijanje njegovog kasnijeg (ne)djela, jer Amleth nije moralan lik, niti ga redatelj želi takvim prikazati jer moralnost u nemoralnom svijetu kojeg su stvorili naprosto ne postoji.

Prvo upoznavanje s njegovim (starijim) likom definitivno bih izdvojio kao najupečatljiviji trenutak filma, gdje sam kroz krupni kadar njegovog lica doslovno imao osjećaj kao da mi gleda u dušu. Karizma i strast, te cjelokupna (negativna) energija koja se osjeti u tom pogledu naprosto je hipnotizirajuća, te u nama stvara lik zastrašujućeg (anti)heroja kojeg poštujemo. Fizička moć Amletha nije samo u njegovoj pojavnosti, već i karakteru koji upravo ta snaga stvara, što kasnije u neprekidno dugim kadrovima još više dolazi do izražaja. Iako on ima drugačiji moralni kompas, mi smo i dalje uz njega i to prije svega zbog te iskrenosti u kojem se njega ne želi prikazati kao heroja bez mane. Film je prljav, baš kao što su prljavi i likovi, i to do te mjere da je to blato doslovno moguće namirisati upravo kroz njegove postupke, ali i (ne)moralne dileme s kojima se mora boriti.

Eggersov jezik filma podrazumijeva maraton upoznavanja s likovima, a nikako ne sprint. U tom pogledu trebamo gledati i sudbinu Amletha koja bi, istina, bila zanimljiva samo kroz priču osvete, ali koja nam ni približno ne bi bila toliko intimno bliska, bez da ne postoji njegov odnos s Olgom (predivna Anya Taylor – Joy). Amleth tijekom cijelog filma ne govori o svojoj boli, bijesu ili bilo kojoj vrsti osjećaja, već ga pokazuje kroz svoju fiziku, što se najbolje može osjetiti upravo u njegovim scenama s Olgom. Ona, međutim, izaziva taj njegov bijes, tu njegovu emociju, te mu na taj način pokazuje sve ono što može biti, izuzev te osvete koja ga stalno prati. Snaga uma i tijela tada rađa sliku balansa između bijesa i osvete s jedne, te jednog toplog ljudskog odnosa s druge strane. Njegovi prioriteti, baš kao i sumnje u ono što je ispravno a što ne, doslovno prelaze na zadnji prag moralnih pitanja njegovog unatarnjeg “moralnog kviza.”

Vizualne metafore koje koristi redatelj u velikoj su mjeri i povezane s tim unutarnjim borbama. “Noćne more koje ne prestaju” dobivaju psihodelični osjećaj u kadrovima koji istovremeno izražavaju trenutak karaktera, ali i napredak u samoj priči. Ta doza arta nije, dakle, prisutna iz nekih snobovskih razloga ili da bi se zadovoljila neka forma, već je tu u funkciji priče koju pratimo. Snovi su jako važni Eggersu, te im na taj način i pristupa, upravo kroz scene u kojima ni sami nismo sigurni što je san, a što java. Naravno, nije to Lynchovski pristup snovima, već je više povezan u stilu Bergmanovog “Djevičanskog izvora”, i to u smislu same atmosfere koja je spremna da eksplodira poput vulkanske lave. Misitika i mitologija takve “lave” sasvim prigodno odgovara ne samo karakteru likova, već i njihovim međusobnim odnosima.

Eggers u toj studiji karaktera uvijek nekako uspije izvući neko “tajno oružje” s kojim nas u potpunusti natjera na onu pozitivnu kapitulaciju, kada mi znamo da smo pobijeđeni, ali nekako budemo baš sretni radi toga. Kada je u pitanju ovaj film, to njegovo oružje prikazano je kroz lik i djelo kraljice Gudrun, a koju je portretrirala Nicole Kidman. Iako je njena uloga ovdje sporedna, itekako je bitna za samu radnju, odnosno za razumijevanje likova. Zapravo, može se reći kako nas njen lik i tjera da stavimo naočale na oči pojedinaca za koje nikada ne bismo pomislili da će na za njih biti briga, a kamoli da ćemo imati potrebu (sa)gledati stvari iz njihovog kuta. Taj lik u “Sjevernjaku” definitivno je Fjolnir, glavni negativac koji je ubojstvom svog brata dobio kraljevstvo, i čiji će čin i natjerati mladog Amletha na put prema osveti.

Fjolnir je vrlo lako mogao ispasti jednodimenzionalan lik, a što se često zna dogoditi kada su u pitanju filmovi slične radnje. No, on ne samo da nije ispao takav, već upravo suprotno. Film sam uspio do sada pogledati dva puta, i upravo sam na ponovno gledanje želio doživjeti stvari upravo kroz njegove oči. I zaista, fascinantna je ta složenost karaktera koju on ima u sebi, a koja je ponajviše vidljiva baš u odnosu s kraljicom Gudrun. Inače, njegova pojavnost u kadru podsjetila me na one glumce starog kova, posebice ako ga gledate i doživljavate kao čistog negativca, iako je on puno više ili manje od toga, ovisno iz koje ga perspektive gledate. Eggersu su jako bitni odnosi među likovima, i baš zato mi je Nicole Kidman ovdje bila taj skriveni adut koja je jednako uspjela stvoriti različite vrste odnosa, bilo da se radi o mužu, ljubavniku ili sinu. Kako je film odmicao, tako je i ona postajala sve bolja i bolja. Od misterije, preko obmane, pa do konačnog otkrivanja – sve to ona ima u sebi. I upravo to na jedan upečatljiv način, kroz monolog svoje osobnosti, prikazuje sve te međuljudske ljubavi, mržnje, prevare, izdaje i laži.

Iako se to možda tako ne čini, svi sporedni likovi u filmu postoje sa svrhom i ciljem, uključujući i Willema Defoa i Bjork, koji su na neki način uspjeli iznijeti slične uloge u relativno kratkom vremenu. Oni su, zapravo, taj sklop uma glavnih likova, odnosno halucinacija koje imaju na tom putovanju između sna i jave. Eggers na taj način izbjegava generičan film koji se dodvorava publici, te stvara kombinaciju nasilja, osvete, mitologije i onog nadnaravnog. Želio bih također istaknuti i Ethana Hawkea koji je ovdje u ulozi kralja Aurvandila, koji je u odnosu sa sinom istovremeno blag, ali i surov upravo u pokazivanju surovosti svijeta, te koji je još jednom pokazao koliko je širok raspon njegovog glumačkog umijeća. I dok neki njegovi generacijski bliski glumci doslovno u filmovima glume sami sebe, Hawke se nikada nije bojao prihvatiti različite uloge, tako da je “Sjevernjak” samo još jedan dokaz toj neospornoj činjenici.

Mistika i nasilje idu ruku pod ruku kada je u pitanju Eggersova vizija tog i takvog svijeta, pa iako smo ovu priču već puno puta vidjeli kao inspiraciju za mnoga djela, redatelj tu mistiku (nordijsko – slavenske) mitologije itekako uspjeva približiti na jedan intimno surov način. Fokus je uvijek na detaljima, što ovaj film uistinu čini vizionarsko vizualnim remek djelom, te pravom poslasticom za sva osjetila. Također, film kroz dinamiku radnje, ali i psiholoških borbi likova uspijeva unijeti dinamiku nasilja koja je stalno prisutna, pa čak i u trenucima kada je ne vidimo, ali je itekako osjetimo. Dinamika nije vezana samo uz nasilje, već i na pogled različitih kultura, vjera i običaja, a kojih se Eggers također dotaknuo. Brutalnost je riječ koju ćete često čuti kada je u pitanju ovaj film. Da, neke scene su uistinu takve, pa čak i kada nam se ne prikaže sva ta brutalnost (ne)djela, mi svejedno osjećamo tu njegovu brutalnost. Zvuk je u tom pogledu također jako bitan faktor filma, posebice u takvim scenama.

Duh vremena jednako je upečatljiv kroz glazbu, a koja u potpunosti pristaje svemu onome što pratimo na filmu, i to ponajviše kroz jedan krug nasilja osvete i duhovnog putovanja između onoga što sudbinski  jesmo i što bismo mogli biti. Kamera filma naprosto je čarobna, pa iako su kadrovi lokacija na kojima je sniman film magični sami po sebi, redatelj je ipak uspio prilagoditi taj ton prirode samoj priči. Eggers jako dobro kombinira sive boje koje oslikavaju hladnoću trenutka, jednako kao i one svjetle kada se kroz međusobni odnos Amletha i Olge stvara istovremeni osjećaj ranjivosti i nade. Njegov pogled s glavnog cilja skreće u tu stranu upravo kada preispituje samog sebe kroz taj odnos, što svu tu njegovu zastrašujuću fizičku snagu usmjerava prema psihološkom padu u vulkansku provaliju iz koje nema povratka. Krupni i široki kadrovi jednako su dojmljivi, posebice u završnici kada se taj spoj savršeno nadograđuje.

Savršenom harmonijom između glazbe, kamere i kostima, stvara se dojam kako uistinu gledamo stvarne likove, a ne glumce na fimu. Suptilnost i tišina nisu česti, ali kada su prisutni kroz onaj vizualni dio, njihovu težinu itekako možemo osjetiti, jednako kao udarce u scenama borbe kada se težina mača čini kao savršen simbol težine odluka glavnog lika. Epski vizualni trenuci stvaraju u nama dojam kao da smo u umu i tijelu filma, posebice kada shvatimo kako od sudbine nitko od nas ne može pobjeći, bez obzira za želje i potrebe. Dojam izolacije u prekrasnoći prirode, zapravo je izolacija pojedinca iz odnosa s drugim ljudima, bez obzira koliko on pozitivno djelovao na njih.

Eggers je definitivno još jednom pokazao koliko hrabar kao redatelj može biti, ne samo po pitanju vizije, nego i načina kroz koji se dolazi do konačnog cilja. Eggers je po pitanju scenarija na ovom filmu surađivao s poznatim art scenaristom Sjonom, nedavno smo njegov “Lamb” mogli također gledati u našim kinima. Ta njihova scenaristička kombinacija kao rezultat je dala jedno nezaboravno iskustvo u kojem smo cijelo vrijeme bili izazivani da iz priče uzmemo sve ono najbolje, ali i najgore što imamo u sebi.

“Sjevernjak” je film kojeg nikako ne biste smjeli propustiti na velikom kino ekranu. Brutalno nasilan, vizualno moćan, prljavo iskren, psihodelično nadnaravan, mitološki privlačan, glazbeno hipnotizirajući, emocionalno ranjiv, glumački snažan i sve to ispričano jezikom jednog od najboljih modernih redatelja Roberta Eggersa. Film za koji sam uvjeren da će, baš poput mitološkog bića Draugra, vječno ostati (filmski) živjeti.