Morbius – “strip pizza bez tijesta”

Morbius, film redatelja Daniela Espinoze, nakon brojnih odgoda uzrokovanih pandemijom napokon je stigao u kina. Nažalost, simptomi koje je u međuvremenu dobio bili su poprilično snažni, tako da smo kao konačan rezultat dobili Morbiusa na respiratoru, bez optimizma u daljni oporavak. Kao netko tko je odrastao u filmskim 90-ima, ne mogu se oteti dojmu kako je ovaj film upravo na tragu onih prvih superjunačkih filmova prije nego što su postali cool. Tu ne mislim na sam pristup priči koja je bila poprilično jednostavna, što mi je bio samo dodatni plus jer ne mora svaki Marvelov film biti epskog tipa, tako da je taj dio, odnosno barem onaj zamišljeni, bio itekako dobro obrađen. Međutim, sama realizacija je sasvim neka druga priča, što je za mene bilo poprilično frustrirajuće. Zamislite da imate prijemni ispit za upad na glazbenu akademiju gdje vas stave u koncertnu dvoranu sa svim mogućim instrumentima, te vam ponude da odsvirate bilo što po vlastitim izboru. I što vi napravite? Pored svih mogućih glazbenih remek djela, vi sjednete i odsvirate “Cicibana”. Eto, upravo takav je ispao i ovaj film, baš kao nepovratno propuštena prilika.

Glavna uloga u filmu pripala je Jaredu Letu koji je kao Morbius poprilično dobar, točno onoliko koliko mu je scenarij dozvolio da bude. Milo, njegov prijatelj iz djetinstva kojeg je portretirao Matt Smith zapravo je puno bolji od samog Morbiusa u smislu gumačke izvedbe, tako da sam se pitao je li ovo film o njemu ili Morbiusu. Zapravo, kada malo bolje razmislim, prva trećina filma u kojoj je fokus stavljen na njihov međusobni odnos, ujedno je i dio u kojem sam najviše uživao. Pored toga, film se uspješno fokusirao i na moralne dileme likova, posebice Morbiusa. Kada su takva pitanja u fokusu, Morbius uistinu pokazuje kakav bi film trebao biti, ali koji, nažalost, nikada ne postane.

Moralna dilema likova koja je tako fino postavljena na samom početku apsolutno ne vodi nikamo, pa tako imate osjećaj kao da ste samo zagrebali po površini i ništa više od toga. Naracija kao glavni problem filma najviše se osjeti u trenucima kada nešto zanimljivo doživljavamo kroz priču, umjesto kroz onaj vizualni dio. Za razliku od nekih manje atraktivnih momenata koji, istina, jesu vizualizirani, ali potpuno bespotrebno i bez nekog pretjeranog smisla. Veliku ulogu za takvu ludnicu u glavi, unatoč jednostavnosti priče, zasigurno ima i montaža filma. Imao sam osjećaj kao da ju je radio Tommy iz “Teksaškog masarka”, iako sumnjam da bi je i on izmasakrirao na ovakav način. Radnja u nijednom trenutku ne ide svojim tijekom, tako da ste stalno pod dojmom da gledate nasumično ubačene klipove, a ne film. Ne znam koliko je studio imao ulogu u svemu tome, ali ako uzmemo u obzir brojne odgode vezane uz ovaj film, nekako me ne bi čudilo da je prije konačnog izlaska u kina film imao poprilično (neuspješnu) rekonstrukciju.

Iako uoči samog gledanja filma nisam imao neka očekivanja, priznajem kako mi je je jedna stvar poprilično zagolicala maštu. Naime, kao ljubitelj Marvelovih filmova, baš kao i horor žanra, nekako sam se potajno nadao da bi upravo Morbius mogao uspješno iskombinirati tu strip horor kombinaciju. No, izgleda kako je taj dio superjunačkog horor filma, koji bi trebao biti u pojedinim trenucima i zabavan, puno bolje izgledao na papiru nego što je to ispao u ovoj ekranizaciji. Zapravo, postoji samo jedna scena koja je najbolji primjer onoga što sam osobno želio od ovog filma. Bez da vam išta otkrijem, samo ću reći da se događa u bolničkom hodniku, a vjerujem da ćete vi koji ste uspjeli pogledati film itekako znati o čemu pišem. E, to je bio onaj trenutak kada sam pomislio – to je to, ovakav film želim gledati.

Akcijske scene su bile solidne, bez nekog pretjeranog rizika, iako ne mogu reći da u pojedinim djelovima nisam uživao. Istina, po pitanju CGI-a ni sam nisam pametan što da napišem, jer bilo bi bezobrazno napisati kako je on ovdje bio (skroz) loš, ali sam nekako uvjeren kako bi praktični efekti, posebice u dijelovima gdje je to itekako moguće, bili puno bolje rješenje. Što se tiče same atmosfere filma, onaj mračniji dio sasvim je solidno odrađen, pogotovo kada pomoć dobije kroz sasvim prigodan soundtrack, a koji je u velikoj mjeri podsjetio na Nolanove Batman filmove, pogotovo onaj prvi – “Batman početak”. Kada je u pitanju kamera, krupni kadrovi bili su potpuno zbunjujući, posebice u tim akcijskim scenama, jednako kao i “slow motion” trenuci koji nisu imali nekog posebnog smisla u onom akcijskom pogledu, već su više bili prisutni radi atraktivnosti same scene.

Tijekom cijelog gledanja filma osjećao sam se kao Fletcher iz Whiplasha, dok je redatelj bio učenik koji me zajebavao s žurenjem i usporavanjem tempa radnje. Upravo radi toga tenzija i napetost u potpunosti je izostala, dok je moja frustracija viđenim sve više rasla. Nemojte me krivo shvatiti, ovo nije loše režirani film, meni su se čak i svidjele posvete nekim filmovima kao što su “Muha”, “Nosferatu” ili “Werewolf”. Upravo je ovaj potonji i najbolji primjer kako bi taj proces transformacije trebao izgledati, ali kada imaš scenarij kojeg su pisali oni isti ljudi koji su radili na filmu “Bogovi Egipta”, onda drugačiji rezultat, realno gledano, nismo ni mogli očekivati. No, naravno, to ne umanjuje odgovornost samog redatelja koji je uistinu mogao stvoriti film koji bi bio kombinacija podžanrovskih filmova kao što su “Near Dark” ili “Fright Night”. Ako je i pored svega toga želio dobiti i određenu “cool” dozu, onda su samo morali pogledati Bladea, i ništa više. Ovako smo dobili film koji je imao talent, ali na kojem se nije dovoljno dobro i stručno radilo.

Baš kao i svaki Marvelov film i ovaj ima (dvije) post credit scene, tako da nemojte odmah odjuriti iz kina. Mi smo, istina, bili do samog kraja, čak i kada su se izvrtile te scene, ali nakon toga ipak  ne postoji neko dodatno iznenađenje. Iako, ako ću biti savršeno iskren, i ove dvije dodatne scene bile su u potpunosti bespotrebne i to samo zato jer nisu uopće bile u tonu samog filma, odnosno ništa ono što smo gledali ranije nije stvorilo nikakve preduvjete da bi nas ti kadrovi mogli na bilo koji način zaintrigirati. Totalno su bespotrebno ubačeni, baš poput nekih sporednih likova koji su tu samo da bi bacili neki komentar, i da bi nakon toga misteriozno nestali bez neke bitne poveznice za samu priču i radnju. Umjesto toga, bilo bi puno bolje da su više iskoristili glumca kao što je Jared Harris, najpoznatijeg po ulozi u mini seriji “Černobil.”

Ovo nije negledljiv film, posebice kada je riječ o prvom dijelu u kojem se stvaraju odnosi između glavnih likova. Gluma glavnih protagonista, nažalost, vezana je uz jako problematičan scenarij, tako da nitko nije mogao doći u potpunosti do izražaja, posebice u smislu same karakterizacije kada likovi postanu kontradiktorni sami sebi. To je posebno vidljivo kroz, ajmo to tako nazvat, potencijalnu “hoću neću” romansu između Morbiusa i Martine (Adria Arjona). No, s druge strane, akcija je i više nego solidna, baš kao i  režija, posebice u onim mračnim trenucima kada je ton filma u potpunosti usklađen s radnjom. Zaključno, Morbius je film koji je mogao biti poput savršeno napravljene pizze, svi sastojci za degustiranje su bili spremni, ali, nažalost, “pizza majstori” su zaboravili u nju staviti ono najvažnije – tijesto. Šteta.