Gotovo je pa nemoguće pronaći osobe koje filmovi s psima u glavnim ulogama ostavljaju bez ikakve emocije nakon gledanja. I zaista, ravnodušnost je zadnja stvar koju ćete osjetiti kod takvih filmova, posebice ako i sami imate posebnu povezanost s “čovjekovim najboljim prijateljem”. Naravno, to ne znači da su svi ti filmovi odlični, daleko od toga, ali oni se na neki način i gledaju drugačijim očima, i upravo ih radi toga toliko i volimo. Da, to su filmovi koji će nas nasmijati i(li) rasplakati, neki više, a neki manje, ali uz koje ćemo osjetiti priču uz koju se vrlo lako možemo povezati. U tom pogledu ništa drugačiji nije ni najnoviji film kojeg možete pogledati u našim kinima, simboličnog naziva “Pas”.
Upravo iz tog razloga od filma nisam imao nekakva velika očekivanja jer sam točno znao što od njega mogu očekivati, mada sam potajno želio da mi priušti nešto drugačije. Iako film uspješno izbjegava neke klišej zamke koje se vežu uz ovakav tip filma, ipak nemojte očekivati da ćete u njemu vidjeti nešto što već prije nije viđeno u brojnim drugim filmovima. No, unatoč tome, film uspijeva biti šarmantan, duhovit, topao i snažan. Pozadina same priče, već toliko puta ispričana, nekako uz formu filma ceste uspijeva biti intimno životna, i to je glavni razlog zašto je i vrijedna gledanja u kinu. No, ovo je daleko od filma u kojem ćete umirati od smijeha, kako su ga opisali u nekim najavama. Ovo nije takav film, tako da ste upozoreni na vrijeme, posebno ako od njega zaista očekujete nekakvu urnebesnu komediju.
Glavnu ulogu u filmu ima Channing Tatum, koji je ujedno i redatelj zajedno s Reidom Carolin. Ovo im je ujedno i redateljski prvijenac, tako da je zaista bilo zanimljivo vidjeti konačan rezultat te suradnje. Tatum je za mene oduvijek bio jako dobar glumac s posebnom karizmom. Da je tome tako, najbolje dokazuju upravo filmovi koji i nisu baš tipični za njega, tu prvenstveno mislim na film Foxcather u kojem je odigrao zaista jednu od svojih (po)najboljih uloga. Dramske uloge jako dobro leže glumcu poput njega, a to je u dobroj mjeri pokazao i u ovom filmu. Kada je u pitanju redateljski dio zadatka, moram reći kako ga je Tatum solidno odradio, malo manje dobro u pogledu žongliranja s različitim temama koje obrađuje u filmu, a više kroz fokus na sam prikaz jednog divnog odnosa.
Tatum igra ulogu vojnog rendžera kojem je dodijeljeno da se brine o vojno obučenom psu poginulog vojnika, te za misiju ima prevesti psa na drugi kraj zemlje kako bi prisustvovali vojničkom sprovodu. Odnos između psa i čovjeka ovdje je prikazan na jedan iskreniji i topliji način, posebice što se ispod tog mosta koji ih je povezao nalaze bol i patnja. Njihova sličnost najviše se oslikava kroz traumu koja ih je oštetila, što im stvara poteškoću da imaju bilo koju vrstu komunikacije s drugima, pa tako i onu međusobnu. Naravno, bez i da pogledate film, jasno vam je kako će taj odnos s odmakom vremena postati sve prisniji i intimniji. No, unatoč toj predvidljivosti te iako znamo što će se dalje događati, film i dalje uspijeva stvoriti onaj osjećaj uživanja, i to ponajviše kroz svoju šarmantnost koju neosporno posjeduje.
Film se također bavi nekim ozbiljnim temama, posebice posljedicama PTSP-a. Način tugovanja, bez obzira da li se radi o psu ili čovjeku, jednako je dirljiv, upravo zato što u tome i nema neke posebne razlike. Ta tuga je njihova povezanost, odnosno samim tim i snaga koja ih tjera dalje, unatoč problemima s kojima se bore. Također bih želio pohvaliti film u smislu prikaza općenito mentalnih bolesti, posebice kroz sliku suosjećanja i brige, a ne kao nešto čega bi se trebalo sramiti. U tom trenutku ovaj film postaje priča o prijateljstvu i izliječenu koja ima srce točno na pravim mjestima.
Humor je suptilan, sasvim dovoljan za samu priču. On je jednako efektivan bilo da se radi o okruženju u kojem se nalaze glavni junaci, ili kroz dijalog koji uspješno iznosi Tatum. I da se ne lažemo, iako ova njegova uloga može izgledati kao jednostavna, ona je daleko od toga. Puno je toga što je on kroz svoj lik morao iznijeti, i to kroz otkrivanje samog sebe te popunjavanjem unutarnje praznine kroz odnos s psom. Scenarij filma je u tom pogledu solidan, iako se na momente čini poprilično improviziran, ali te svejedno tjera da vjeruješ svemu onome što prolaze kroz tu avanturu jednostavne priče između čovjeka i psa.
Kada je u pitanju sama režija, mišljenja sam kako se redateljski par ipak malo pogubio u smislu balansiranja s različitim temama. To se najbolje može osjetiti kroz promjenu tona samog filma u pojedinim scenama, kada sam imao osjećaj da njihovim eventualnim odsustvom film ništa ne bi izgubio na dinamici. To nije ništa čudno, posebice što u njemu imamo ozbiljne teme poput posljedica rata i poštovanja veterana, ali i načina na koji se ljudi odnose prema tome, dok uz sve to film pokušava stvoriti onaj “feel good” osjećaj kod gledatelja kroz jedan uistinu divan odnos.
U tom pogledu moram reći kako je film puno bolji kada je ozbiljan uz suptilno humorističan ton što, istina, nije jednako prisutno cijelo vrijeme, ali ipak u velikoj mjeri oslikava sam film i priču. No, s druge strane treba i odati zasluženo priznanje redateljima, jer sam u pojedinim trenucima imao dojam kako gledam film ceste onih starih filmova u kojima je sve moguće. Ta određena ludost i hrabrost treba također dobiti priznanje, bez obzira na nekad veću ili manju uspješnost i efektivnost. Kinematografija filma je sjajna, i to treba posebno naglasiti, posebice u širokim kadrovima koji doslovno oslikavaju emociju glavnih junaka.
“Pas” je film koji se bavi smrću i gubitkom, i to kroz sudbine čovjeka i psa. Ožiljci koji su vidljivi iznutra i izvana jednaki su kod svih, i to je zapravo njegova najveća vrijednost. Svi smo mi prošli neku vrstu boli, ali ona je kudikamo lakša ako kroz to putovanje imamo suputnika, posebice ako se radi o psima, za koje sam nekada siguran da ih mi ljudi uopće ne zaslužujemo. Ne znam kako ćete vi doživjeti ovaj film, ali sam uvjeren da će vam biti toplo oko srca nakon što izađete iz kina.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena