Pad – visinski kino adrenalin

„Napravi nešto zbog čega ćeš se osjećati živom.“

Svaki put kada bi se pojavila neka lista najboljih filmova svih vremena, na istoj bi se na samom vrhu redovno našao film „Vrtoglavica“, redatelja Alfreda Hitchcocka. Da, nema nikakvog spora kako se radi o remek djelu, ali remek djelu kojeg s druge strane, bez obzira na status koji uživa s razlogom, nikada nisam poželio ponovno pogledati. Razlog je, pogađate, upravo strah od visine. Jako je malo stvari kojih se zbilja bojim, ali kada je u pitanju visina, onda uistinu postanem, blago rečeno, pravi paničar. Koliko mi osjećaj nelagode stvara visina, najbolje sam osjetio nakon gledanja filma „The Walk“ redatelja Roberta Zemeckisa. Jos se uvijek sjećam koliko mi je dugo vremena trebalo da se oporavim od onog užasnog osjećaja opasnosti od visine, tako da sam dugo razmišljao da li da uopće idem gledati u kino film „Pad“, najnoviji naslov u režiji Scotta Manna, a koji doslovno diše tu užasavajuću visinu, i čiji sam trailer jedva preživio. Znam, možda vam zvuči kao pretjerivanje, ali svatko tko ima taj osjećaj straha, a koji se opisuje kao akrofobija, itekako zna o čemu pričam. Pa ipak, nekako sam odlučio potisnuti sav taj strah, odnosno na neki način i poslušati jednu od glavnih protagonistica filma, te sam tako ipak izabrao osjetiti život, i to gledajući upravo ovaj nevjerojatan film.

Psihološka borba protiv straha zapravo je bila moja najveća pobjeda. Središnji koncept filma se i nalazi upravo u tom strahu od visine. Inače, ideju za film redatelj Mann je dobio za vrijeme snimanja filma „Final Score“ u Londonu, kada se nalazio na krovu stadiona nogometnog kluba West Ham. Ta prijetnja pada koju je tada osjetio, unatoč svim mogućim mjerama opreza, stvorila je u njemu priču koju je uspješno realizirao upravo kroz ovaj film. I uistinu, ako malo bolje razmislite, jako je malo filmova koji u fokusu same radnje obrađuje strah od visine. Toga je na neki način uvijek bilo više u određenim segmentima, ali je jako rijetko visina iskorištena kao prikaz jedne puno dublje i šire poruke. „Pad“ u tom smislu koristi strah za stvaranje psihološkog uzbuđenja, a koji film vodi u jednom potpuno drugačijem žanrovskom smjeru, nego što smo to uoči samog gledanja mogli pretpostaviti.

Glavni pokretač filma u prvom je redu uzbuđenje, odnosno traganje za istim. Redatelj jako pametno koristi osjećaje koji su nam svima poznati, i to ne samo kada je u pitanju čisti strah od visine. Naime, sama ideja o načinu življenja, odnosno obrađivanje smrti i gubitka voljenje osobe, te načina na koji se nosimo sa svim tim životnim nedaćama, kroz samu radnju filma obrađena je na jedan suptilan način. To je po meni bio pun pogodak, posebice što je u ovakvom tipu adrenalinskog filma itekako važno da sama priča i dijalozi između likova ne postanu previše dosadni i naporni, što bi kao posljedicu, naravno, utjecalo na sam doživljaj i konačnu ocjenu. Srećom, ne samo da se to nije dogodilo, već smo upravo zahvaljujući tom balansu između dijaloga i adrenalina dobili želju i da se sami nađemo u filmu, ma koliko god to nevjerojatno zvučalo, posebice od nekoga poput mene. Jer, bez obzira na sve, nekako se čini kako ljudima za oporavak od raznih životnih trauma i jest potrebno otići na ovako zabačena mjesta da bi se osjećali (ponovno) živima.

Premisa filma je poprilično jednostavna, i nije da već nije viđena. Dakle, mali broj likova, mjesto radnje koje ni Bog ne bi mogao pronaći, ali uz jednu gospođicu koja je stalno prisutna, odnosno dobro poznatu „šinjorinu tenziju“. Pa ipak, „Pad“ se po nečemu ipak izdvaja po tom pitanju izoliranih filmova s malim brojem likova. Naime, ta prijetnja od visine i samog pada prisutna je na način da vi tu prijetnju ne samo da osjećate, već je i gledate. Jer, samo mjesto na kojem se odvija radnja filma daje taj osjećaj širine koja nije inače tipična za filmove u kojima se protagonisti nađu u bezizlaznim situacijama i kada moraju donositi na „život ili smrt“ odluke. Tada i kreće ta emotivna vožnja koja nam uzima svaki komadić osjetila, kao da se u nama stvaraju one ljestve čiji korak udara prvo tiho i neprimjetno, baš poput vjetra u škure, a koji istovremeno stvara ushićenje ali i traumu. Taj nas osjećaj ne napušta od onog kadra kada tenisica jedne od protagonistica stupi na one rasklimane ljestve, a koje su u svojoj nesavršenosti poput simbola za nesavršenost samog filma. Jer, upravo ta nesavršenost, kada nam se zvuk čini poput pokvarene ploče, stvara od samog filma neku vrstu ljudskog horora koji upravo na taj (nesavršen) način savršeno funkcionira.

„Život je kratak i treba ga živjeti punim plućima“

Glavni problem ovog filma nalazi se u samoj najavi, a koja je, po meni, otkrila previše. Ako kojim slučajem niste gledali trailer, onda vam ni ja neću otkriti što se događa u samom uvodu, ali vam mogu reći kako mi je drago što je redatelj iskoristio potencijal jednog prijateljskog odnosa kao podlogu za stvaranje, odnosno bilo bi bolje reći održavanje same tenzije filma. Glavne uloge u filmu tumače jako dobre Virginia Gardner (Hunter) i Grace Caroline Currey (Becky). Iako je sama situacija u kojoj su se djevojke našle sasvim dovoljna za stvaranje adrenalinske drame, redatelj je ipak odlučio ubaciti pozadinsku priču koja će biti neka vrsta nepozvanog suputnika na tom njihovom zajedničkom putovanju. Ono što je svakako dobra stvar definitivno je ta suptilnost kroz koju mi ipak ne trebamo znati baš sve detalje, već je dovoljno ono što nam one kroz dijalog otkrivaju. To bih mogao usporediti sa filmom „Shallows“ u kojem, istina, Blake Lively nema tu vrstu komunikacije, već je sličnost prisutna upravo u smislu same pozadinske priče likova. U tom pogledu možemo i gledati njihove buduće odluke, i to upravo kroz međusobnu potporu koja im je neizbježna ako žele preživjeti.

Strah kao inspiracija različito je djelovao na glavne protagonistice, što se čini sasvim prigodnim jer su im upravo takvi i karakteri. Hunter, koja je u svom pogledu više otvorenija i slobodnijeg duha, te Becky, koja je više opreznija i rezerviranija, savršeno pristaju u sam koncept filma, i to upravo kroz tu suprotnost. Također, redatelj na jedan prikriveni način upravo kroz Hunter i Becky šalje i određenu društvenu poruku, i to ne samo u vidu metafore strvinara kojima je potrebno zavrnuti vratom, već i današnjeg poimanja „učinit ću sve za gledanost i lajkove“. Dijalozi koji su često tihi, kao da sakrivaju napetost, svoju savršenu nadopunu dobivaju u glasnoći tenzije koja se na taj način savršeno rađa i koja raste sa svakom idućom sekundom. Iako film ima u sebi neke predvidljive trenutke, moram priznati kako su takvi momenti kod mene bili uistinu rijetki. Intriga je kod mene bila tako često prisutna, pa sam se tako znao dosta puta zapitati – što nam je iduće redatelj pripremio, a što je posebno došlo do izražaja nakon jednog velikog i uistinu neočekivanog obrata.

Ono što „Pad“ čini posebno vrijednim filmom za gledanje, prije svega je osjećaj koji je u meni stvarao dojam kao da sam i sam dio filma. Svaka odluka koju pratimo u filmu, a tiče se, naravno, sudbine glavnih likova, doživio sam kako u psihičkom, tako i u fizičkom smislu. Znojenje dlanova tijekom cijelog gledanja filma, držanje daha u nekim najnapetijim trenucima, odnosno pritiska u prsima koji se nastavlja čak i u nekim predvidljivim situacijama, čini gledanje „Pada“ uistinu jedinstvenim iskustvom. Tom dojmu je uvelike pomogla i odlična kinematografija filma, a uz koju imaš dojam kao da će opasnost iz ekrana ući u kino dvoranu. Ta opasnost koja je stalno prisutna najviše se osjeti u širokim kadrovima kamere, kada dobiješ punu perspektivu same priče koju tako napeto pratiš. Ništa manje nisu uvjerljivi ni krupni kadrovi platforme na kojoj se cure nalaze, pa smo ih tako često znali vidjeti i osjetiti iz više različitih kutova, što je bio pun pogodak. Treba također naglasiti kako je dio dijaloga doslovno improviziran, jer su lokacije snimanja bile autentične, uz upotrebu praktičnih efekata, što je uistinu za svaku pohvalu, posebice za kaskaderski dio ekipe.

Kada su u pitanju sporedne uloge, jednu od njih igra Jeffrey Dean Morgan, moram reći kako je film mogao biti i bez toga, i to ne zato što su likovi loši. Jer, iskreno, da ih je bilo tko odglumio mislim kako bi mi dojam bio isti. Naprosto, njihov utjecaj na samu radnju gotovo je pa beznačajan. A kad smo već kod mana, onda također treba naglasiti kako je kraj filma bio poprilično slabašan, ili bi bilo bolje reći dosta zbrzan. Šteta, jer tijekom cijelog filma se ta tenzija pametno gradila, da bi na kraju doživjela dosta predvidljivi klimaks koji je, realno gledano, malo koga iznenadio. Naravno, to ne utječe na ukupni pozitivni dojam filma, jer previše je toga dobrog prethodno viđeno da bi taj zbrzani kraj uspio bilo što pokvariti.

„Pad“ je prvotno trebao biti snimljen kao kratkometražni film. Međutim, sva ta adrenalinska napetost i tenzija same radnje doslovno se mogla rezati nožem, tako da redatelj nije želio propustiti priliku pa se ipak odlučio za cjelovečernji kino film, što se pokazalo kao pun pogodak. Gledanje ovog filma svakako spada među jedinstveno kino iskustvo, a ako znamo kako je film snimljen sa relativno niskim budžetom, što je samo dokaz kako za uspješan film nije potrebna hrpa novca već isključivo dobra ideja, onda mislim kako vam bolji razlog za odlazak na „kino toranj“ uistinu nije potreban. Jer, „Pad“ je u svakom mogućem pogledu pravi kino film, i zato bi jedini pravi pad za sve filmofile bio onaj kada bi ga propustili pogledati na najvećem mogućem platnu.

https://www.youtube.com/watch?v=aa5MXOMN1lM