Nightmare Alley – del Torov san naših noćnih mora

“Gdje idemo? Idemo istražiti svijet i sve ono u njemu.”

Razmišljajući s kojim citatom da započnem ovaj svoj osvrt na film “Ulica noćnih mora”, redatelja Guillerma del Tora, nekako se upravo ovaj, i to baš iz tog filma, nametnuo kao idealan opis svega onoga čemu sam sinoć svjedočio u kinu. Zapravo, kada bolje razmislim, ove riječi bi se mogle primijeniti i na cjelokupnu kinematografiju ovog dvostrukog oskarovca, jer gledanje njegovih filmova na velikom ekranu, uistinu jeste poput istraživanja nekog novog i drugačijeg svijeta.

“Ulica noćnih mora” ekranizacija je romana Williama Lindsay Greshama objavljenog 1946. Međutim, ako ste mislili kako je ovo prva filmska adaptacija ovog djela, onda ste se prevarili. Naime, samo godinu dana nakon izlaska romana, snimljen je i istoimeni film redatelja Edmunda Gouldinga s Tyrone Power i Coleen Gray u glavnim ulogama. U vrijeme izlaska, film nije bio najbolje prihvaćen od strane kritike i publike, nego je tek s godinama uspio steći kultni status koji danas uživa.

Kada je u pitanju del Torova verzija, onda treba reći kako je poprilično drugačija, i ne samo kada je u pitanju usporedba s originalom, već i u pogledu prethodnih del Torovoh filmova. No, unatoč tome, film i dalje ima onaj redateljev potpis, ponajviše kroz likove za koje znate da će na neki način postati žrtve. Taj duh se ovdje najviše oslikava u kombinaciji posvete prema starim noir filmovima 40-ih i 50-ih, zajedno s modernim slikama ocrtanima kroz ogledalo društva – jučer, danas i sutra. Ako kojim slučajem niste upoznati s originalnim filmom ili niste uopće čitali roman, onda vas očekuje poprilično zanimljivo putovanje s gotovo svim likovima u filmu. Za nikoga od njih nećete biti sasvim sigurni kako će završiti, prvenstveno jel del Toro koristi više različitih podpriča, i to upravo s namjerom da bi nas za vrijeme filma vječno mučila sumnja i misterija njihovih sudbina.

Ovo je svakako jedan od onih kino filmova koji bi se mogao nazvati “film iskustva”, jer on to uistinu jeste. Kada kažem iskustva, onda prvenstveno mislim na ugođaj gledanja u kojem toliko uživaš, da se uopće i ne trudiš pohvatati sve te skrivene tragove koje nam film nudi. Tu lijenost lako oprostimo sami sebi, jer znamo da je to iskustvo uživanja upravo i glavni razlog zašto ćemo se filmu opet vratiti, ali ovaj put kao istraživači svega onog skrivenog što nam je prvi put promaklo. Pa ipak, to uživanje nije bezbrižno, jer osim što se brinemo za likove, bilo sporedne ili glavne, jednako tako se preispitujemo u koju će nas žanrovsku ulicu odvesti del Toro – hoće li to biti nešto nadnaravno, krimi priča, ljubavna priča ili kombinacija svega toga. I što je najljepše, to nas drži do samog kraja.

Uvod filma nas u tom smislu uvodi u jednu atmosferu koja diše prijetnju, što uz mračan ton itekako paše emotivnom stanju u kojem se nalazi glavni lik u izvedbi Bradleya Coopera. Simbolike radi, redatelj koristi putovanje u metaforičkom i u doslovnom smislu, i to na način da stavlja fokus upravo na njegovo lice, koje u prvih desetak minuta ne izgovara nijednu jedinu riječ. To mi nije nimalo smetalo, već upravo suprotno. Odgovarala mi je ta nedefinirana atmosfera u kojoj se tuga nekako mrvicu izborila za dominaciju, pa dok kamera fiksira njegovo lice, doslovno sam mogao osjetiti crte tuge na njemu. Kasnije, kada kamera vrlo dinamično prati njegovo putovanje, postalo mi je jasno kako nam je ispod te crte redatelj pripremio jako puno razlomaka koje ćemo tek morati podijeliti.

Lik kojeg tumači Cooper poprlično je intrigantan, pa je upravo iz tog razloga bilo veoma zanimljivo pratiti njegovo putovanje. U početku nam je on misterija, mi zapravo o njemu ne znamo ništa, tako da se ta atmosfera tišine jako dobro nadopunjavala prema njegovoj osobnosti. No, kako je radnja filma odmicala, tako sam se osjećao kao da gulim sloj po sloj njegovog karaktera. To mi je itekako pomoglo da shvatim sve ono što je radio, ali i što se predosjećalo da će napraviti u samoj završnici filma. Razvoj njeegovog lika teče dosta sporo, uostalom kao i sam film, a što će, vjerujem, biti glavna mana mnogim gledateljima. Ali koliko god se to možda i činilo tako, nekako ćete opet, paradoksa radi, imati osjećaj da film uopće ne gubi vrijeme. Istina, za taj dojam ćete se trebati poprilično načekati, ali to čekanje će vam se itekako isplatiti.

Pitanja iznad glave stalno se vrte tijekom cijelog gledanja filma, i baš zato je Cooper bio važan faktor u cijelom tom procesu. Naime, njegova pozadinska priča nikada ne izađe u potpunosti na površinu, pa se mi onda stalno preispitujemo na koji način njegovi postupci, a koje zapravo uopće ne razumijemo, utječu na našu percepciju prema njemu. Osobnost koju on krije iza te svoje fasade, zapravo postavlja neka moralna pitanja tog našeg odnosa, odnosno prema karakteru filma, pardon lika. Ta percepcija me u potpunosti dotukla sa prvim odjavnim kadrovima, doslovno me tjerajući da izvrtim film unatrag i da na većinu stvari (po)gledam sasvim drugačijim očima.

Na tom putovanju, bas poput našeg glavnog suputnika, upoznati ćemo poprličan broj jako zanimljivih karaktera, a koji će biti itekako važni kotačići u razvoju same priče. Teško mi je uopće nekoga u ovom filmu nazvati sporednim likom, jer koliko god se možda na prvu činili nebitni za samu radnju, vrlo brzo postajemo svjesni kako su svi oni tu s ciljem i svrhom. Svaki lik ima neki svoju ulogu koja nije tu samo radi forme, pa iako ni sami nemamo pojma o čemu se tu zapravo radi i što bi neki od njih trebali predstavljati, u trenutku kada se klupko počinje odmotavati zapravo uočimo sitnice koje film znače.

Najbolji primjer takve (ne)bitne bitnosti ocrtan je kroz lik kojeg tumači Tony Collete. Nevjerojatno talentirana glumica, zapravo je najbolji most prema svijetu u koji uvodi glavnog protagonistu. I opet, baš poput filma, ona nije jednodimenzionalna, te kroz njega izvršava dvostruku misiju. Jer ono što Collette radi prema Cooperu, to nama radi film. U prvom dijelu kreće vizualno zavođenje, da biste kasnije bili uvučeni u jedan svijet iz kojeg se ne izlazi tako lako, barem ne bez ogrebotina – fizičkih i psihičkih.

Rooney Mara u ulozi Molly, međutim, ovdje ipak nije došla u potpunosti do izražaja. Nekako imam dojam kako je to redatelj namjerno napravio, tako da bi se ovo moglo uzeti kao vrlina, ma koliko god to čudno zvučalo. Naime, ona djeluje dosta nevino i blago, što je u suprotnosti sa svijetom koji tu njenu slomljivost, ali ne i slabost, itekako želi iskoristiti. S druge strane, ma koliko god djelovala plaho, ona nije slaba. Dapače, ima u sebi i određenu dozu samopouzdanja kojeg ne skriva, ali koji uvijek nekako ostane u pozadini u odnosu na druge likove i sve ono što se događa oko nje.

Sve ono što nema Rooney Mara, kao da je sačuvano za Cate Blanchett. Dobra, loša, misteriozna Cate. Tako bismo je ukratko mogli opisati, jer njen lik uistinu može i jeste biti puno toga. Kada se ona pojavi u kadru, film odjednom dobije posebni sjaj, te postane istovremeno opasan i mračan. Zbilja je fascinantna njena lakoća uvjerljivosti, odnosno načina na koji uspjeva nositi ulogu. Velike zasluge za to ima i redatelj, posebice kada je fokus stavljen na njenu fizičku pojavnost kroz koju ona nosi svoj karakter, bilo da je riječ o običnom hodu ili odjeći koju nosi, sasvim je svejedno. Ona doslovno može biti sve – od femme fatale, pa sve do izazova kojem mnogi nisu dorasli. Upravo se kroz njen lik i otkriva film noir u svom punom smislu, i baš je zbog toga tako prokleto privlačan.

Prethodno sam spomenuo kako u filmu svatko ima neko svoje mjesto, odnosno trenutke u kojima zasjaju, iako to možda nećete odmah prepoznati. Najbolji primjer za ovu moju tvrdnju svakako je lik kojeg tumači karizmatično talentirani Willem Defoe. On i Copper u svakoj sceni doslovno jedu priču, što najviše dolazi do izražaja kroz njihov odnos. I dok je Cooper u tom uvodu tih i nekako smiren, Defoe je glasan i doslovno predstavlja one gadove koji će učiniti sve da dođu do svog cilja. Taj odnos je jako važan i bitan, posebice iz cjelokupne perpektive priče, pa ćete ipak trebati malo pričekati kako biste ga u potpunosti cijenili. Uz Defoea, svakako bih izdvojio Davida Strathairna koji je također jako dobar u ulozi mentalista, posebice kao sponu između grijeha prošlosti i sadašnjosti, te vječno nadrkanog Rona Perlmana. Moram reći kako me u filmu posebno dojmio lik Ezre, u izvedbi Richarda Jenkinsa. Ne zato što sam imao neku neku empatiju prema njemu, već sam ga više doživo kao kaznu nečijoj drugoj pohlepi.

Što se tiče samog stila i vizualnog dijela filma, onda smo već kroz trailere znali da će biti impresivni, posebno na velikom kino ekranu. Međutim, redatelj vizualne poslastice ne koristi samo da bi nam oku bile (ne)ugodne, već nam tu (ne)ugodnost servira kroz priču. Vizuali stvaraju atmosferu koja te opsjedne i koja kroz tenziju rađa anksioznost koje se ne možemo tek tako riješiti. Vizualni efekti, dakle služe priči, redatelj ih koristi suptilno, odnosno u sasvim dovoljnoj mjeri da osjetimo njihovu prisutnost, i na taj način savršeno odgovaraju priči. Može se tako reći da del Toro na taj način doslovnio manipulira s nama, na sličan način na koji to radi sa likovima u filmu.

Ton filma je poprilično mračan, ali opet posjeduje određenu iskru, a koja je najbolje vidljiva kroz kinematografiju i pojedine kadrove koji djeluju poput umjetničkih djela na zidovima muzeja. I baš kako film s vremenom postaje sve bolji i bolji, upravo zahvaljujući tim samostalnim kadrovima i scenama koje se na kraju savršeno spoje u jednu cjelinu, tako na jednak način kroz slike mi ulazimo u misli glavnih aktera filma. Zapravo, bilo bi bolje reći da im kroz oči gledamo u dušu, što je posebno vidljivo u igri svjetla i tame kada del Toro stavlja fokus na lice koje govori najglasnije upravo onda kada nastane najveća tišina. Sakrivanje sjene noći kroz korištenje plave boje, također djeluje na sam ugođaj atmosfere filma. Interijeri su tako većinom okupani mjesečinom i vatrom, dok eksterijeri na jednak način plešu toplinu i hladnoću priče. Glazba filma također pogađa ton atmosfere, te se doslovno može gledati kao dodatni lik, odnosno narator kroz čije tonove osjećamo i gledamo sve te karizmatično prijezirne likove.

Ako bih baš trebao izabrati najbolji razlog za gledanje ovog filma, pored svih ovih koje sam već nabrojio, onda bi to svakako bila maestralna režija Guillerma del Tora, koja je u ovom slučaju poput skladbe. Istina, na momente će vam se činiti preduga, ali samo u trenucima kada još niste svjesni kako je baš to tako trebalo biti. Iako nema nikakve sumnje kako je noir bio glavni vodič za del Tora, ne mogu se oteti dojmu kako ovaj film u sebi ima puno više od samog duha starih dobrih noir filmova. Ovo je film koji u sebi ima i psihološki triler, krimić i dramu, a sve to upakirano u celofan noira koji diše filmove legendarnog Orsona Wellesa. Stil filma je prilično zanimljiv, pa unatoč tome što možete i predvidjeti neke stvari, nekako vam to ne umanjuje konačnu ocjenu. Razlog za tako nešto leži u želji za ponovnim gledanjem filma odmah nakon što se pojavi odjavna špica na ekranu. Iskreno, razmišljao sam o tome da ostanem na idućoj projekciji, jer sam uvjeren kako bi taj povratak bio poput iskupljenja. Onog istog kojeg nemamo, niti ćemo ikada imati kada je u pitanju život.

Uistinu, ovo i jeste film koji ne izlazi iz glave, i od kojeg se uči, i to ponajviše o pohlepi, požudi, ljubomori, gnjevu i ponosu. Iako u filmu nema ničeg nadnaravnog, na što smo možda navikli kada je u pitanju Guillermo del Toro, postoji ipak nešto puno gore i strašnije – prisutnost ljudskog čudovišta. Ta čudovišta možda nećete odmah prepoznati, ali su upravo zbog toga najopasniji, ne samo za sebe, već i za druge ljude. Svijet je pun onih frustriranih pojedinaca koji će uživati u tuđoj patnji, i to samo zato da bi se na sekundu osjećali ugodnije u svojoj koži. Koliko je samo onih koji će vam glumiti potporu u teškim trenucima, ali ne zato jer vam žele pomoći, već da bi iskoristili vašu patnju i bol. Ljudi se vole time hraniti, i ne prezaju pred ničim da bi došli do cilja. Postoje i oni drugi koji vam mogu pomoći, ali to ne žele napraviti, naprosto zato jer ih užasava pomisao da bi nekome zbog toga bilo bolje u životu. Takvi su gori i od onih licemjera koji ti glume lažne prijatelje, a koje zapravo užasava i pomisao vašeg uspjeha, pa vam onda uz ples ljubomore okrenu leđa. Sve to i puno više od toga, poput filmskog psihologa, režirao je i napisao filmski vizionar Guilermo del Toro.

Moram priznati kako sam baš sretan što u svijetu filma postoje filmaši kao što je del Toro. Vizionar filma čiji je pogled na svijet drugačiji, maštovitiji i mračniji, i koji unatoč toj različitosti opet uspjeva približiti taj svijet svakodnevnice svima nama. Da, to je svijet koji je prisutan među nama, ali ga baš zato mnogi ignoriraju, odnosno ne žele ga upoznati. Jedni zato jer ga se boje, a drugi jer im pokazuje sliku koju ne žele vidjeti. Ovaj film upravo i jeste baš to – del Torov san naših noćnih mora.