Nepodnošljiva težina golemog talenta – Cageu s ljubavlju

Ako postoji izraz koji baš ne podnosim, onda je to definitivno “guilty pleasure”. Pa iako se taj izraz većinom koristi za filmove koje volimo, te bismo se baš iz tog razloga trebali nekome ispričavati jer, zamislite sramote, uživamo u nečemu što drugi smatraju lošim, još mi je odbojnije kada se ta etiketa zalijepi za nekog glumca. Iskreno, nekada se i sam ugrizem za jezik kada upravo tako opisujem neki film ili nečiju glumu, ali mi zaista nikada neće biti jasna ta potreba da se nekome opravdavamo za nešto što volimo i u čemu guštamo, bez obzira na percepciju većine. Najbolji primjer svega ovoga definitivno je glumac Nicolas Cage. Nekako imam dojam kako bi bilo lakše priznati kako ste serijski ubojica, nego javno reći da volite njegove filmove. Kazna strogog javnog suda, siguran sam, definitivno bi bila manja u tom slučaju. I što sada reći i napisati kada je u kina stigao njegov najnoviji film u kojem ne samo da ima glavnu ulogu, već i na neki način glumi filmsku verziju samoga sebe? Trebam li se, dakle, unaprijed ispričati jer sam se drznuo otići u kino pogledati taj film, i što ću, o svevišnji sude, sada napisati pozitivni osvrt na “Nepodnošljivu težinu golemog talenta”. Naravno da neću!

Ovo je film kojemu sam se već duže vremena veselio, tako da sam ga dočekao sa prilično velikim očekivanjima, što je svakako mogao biti dvosjekli mač, jednako kao i sam film. Naime, stekao sam dojam, barem po najavama, kako je film mogao krenuti u dva smjera. Onom pozitivnom, i to na način da bude savršena posveta Cageu kao glumcu kakav je bio, jeste, i kakav bi mogao biti. Ili pak onom negativnom u kojem bi sve to ličilo na neuspješnu parodiju same parodije. Srećom, dobili smo ovaj prvi scenarij, ali ne na način na koji sam, iskreno, zamišljao. Kada to kažem, onda mislim na činjenicu kako ovaj film ni blizu nije nekakva urnebesna fizička komedija, već je komedija “dvojice ljudi koji razgovaraju”, ali i puno više od toga.

Uživanje u iskustvu ovog filma najbolje se reflektira upravo kroz ostavštinu koja nam je predstavljena kroz filmski lik Nic(ky)a Cagea kojeg glumi Nicolas Cage. Savršena poveznica između fikcije i relanosti zapravo je i lik Nickya koji je na odjavnoj špici i potpisan kao Nicolas Kim Coppola, što je i Cageovo pravo ime. Naravno, taj detalj zapravo nitko živ u dvorani nije primijetio s obzirom da se i prije nego krene odjavna špica svi razlete van dvorane gore nego pčele u Wicker Manu. Šteta, jer taj lik, bez obzira koliko nevažno izgledao, zapravo je jako bitan. Razgovori koje međusobno vode Nicky i Nic ujedno su bili i meni kao gledatelju najbolji podsjetnik koliko zapravo (ne) poznajem stvarnog Cagea, jednako kao (n)i onog filmskog, koliko god mi to bilo teško priznati.

Cage je definitivno dio pop kulture, bez obzira kroz koje ga filmove gledali. I zaista, njegova ostavština se ne može osporiti, bilo da se radi o nekim od najboljih naslova koje je snimio ili je riječ o filmovima koje je prihvaćao samo da bi mogao platiti račune. Od njega smo vidjeli sve ono najbolje i najgore, a upravo to je jako dobro reflektirao i kroz ovu ulogu, i to na način da prihvaća samog sebe u svim tim izdanjima. Kada sam osjetio za vrijeme gledanja filma to njegovo prihvaćanje, bilo mi je puno lakše doživjeti scene koje bih inače gledao očima ismijavanja njegovog lika i djela, a što bi definitivno bilo pogrešno. Ne, ovaj film to ne radi, i ako se bilo čemu ruga, onda je to upravo percepcija koju Cage ima kod publike. Pored toga, film uspješno skida Cageovu realnost kroz fikciju lika, i to na način da i on sam prihvaća sebe kroz različitost drugih, što je posebno vidljivo u njegovom odnosu sa suprugom i posebice kćerkom.

Ne znam za vas, ali kada je riječ o Cageu, onda sam uvijek nekako imao dojam kako on baš gušta u onome što radi. I bez obzira što mu neki filmovi ne ispadnu baš najbolje, njegova uloga nikad nije imala sliku “bezvoljnosti”, i to je ono što sam kod njega uvijek najviše cijenio i poštivao. “Nepodnošljiva težina golemog talenta” svakako je film koji ima puno toga za pokazati, i to ne samo kada je riječ o njegovim ulogama i općenito njegovoj ostavštini, nego i reakciji publike i kritike na njegov rad, baš kao i načinu snimanja filmova danas, jučer i sutra, odnosno (ne)prihvaćanja nekih više i(li) manje popularnih filmskih žanrova. Kreativnost filma tada dolazi do posebnog izražaja, upravo kroz taj prikaz različitih ideja i same kreativnosti pojedinca da ih ostvari.

Film u filmu, ili film o glumcu golemog talenta, kada je u pitanju Cage, na neki način podsjeća na njegovu ulogu u filmu Adaptacija, redatelja Spike Jonzea. Naravno, to nije bio film o Cageu, ali u određenim momentima je djelovao, posebno iz današnje perspektive, kao kratko zagrijvanje za sve ovo što nam je ovdje isporučeno. Da, ovdje ima svega, pa iako je komedija u jezgri same priče, što nije nikakvo iznenađenje, mene je više iznenadila ta emotivna nota filma koja je prikazala Cageovu humanu stranu, unatoč prisutnosti svih tih stereotipa i općenite percepcije njegovog lika i djela. Također, scenaristički i redateljski film uspješno koketira s drugim (pod)žanrovima, od komedije, akcije, drame, pa sve do buddy filma koji na koncu sve to skupa povezuje, i to prvenstveno kroz odnos između dva glavna lika.

Ako bih trebao izdvojiti najveću vrlinu ovog filma, onda je to svakako odnos izmedu Nicolasa Cagea i Pedra Pascala. Njihova međusobna kemija podsjetila me na meni drage žanrovske filmove poput “Smrtonosnog oružja” i Tango i Casha”. Ovaj potonji i dalje stoji na tronu kao naslov kojeg sam najviše puta pogledao u životu, tako da otprilike možete dobiti dojam koliki sam ljubitelj buddy filmova. Broj vam, naravno, neću otkriti, jer su i normalniji likovi od mene radi puno manjih stvari završili u institucijama, tako da što je sigurno, sigurno je. No, šalu na stranu, činjenica jeste kako su Pedro i Cage u filmu imali interakciju koja je fino povezala sve (pod)žanrove. “Bromansa” između njih dvojice bila je ujedno i neka vrsta mosta u trenucima kada film skrene u špijunsku priču koja se naslanja na obiteljsku dramu. Doduše, taj dio mi je možda bio i najslabiji aspekt filma, ali to su uistinu sitni i sasvim nebitni nedostaci koji se vrlo brzo zaborave kada je fokus na avaturi između njih dvojice, tako da taj dio nije utjecao na moj konačan dojam nakon izlaska iz kina.

Ovo je film putovanja i samootkrivanja, i to ne samo kada je u pitanju Nicolas Cage. Da, on je u centru svega toga, ali nekako mislim kako se u njemu možemo svi prepoznati, posebice kada je riječ o ljubavi i strasti koju imamo prema nečemu. Naime, često se zna dogoditi da mi budemo uzbuđeni oko neke stvari i da osoba s kojom to želimo podijeliti nije ni približno toliko entuzijastična oko toga, bilo da se radi o nekom filmu, knjizi, glazbi, sasvim je svejedno. Tada je jako teško prihvatiti tu različitost, što je danas vidljivo više nego ikada. Međutim, upravo prihvaćanjem različitosti, zapravo na najbolji mogući način prihvaćamo i sami sebe.

Naravno, postoji i ona puno pozitivnija strana kada se u potpunosti pronađete s nekom osobom, upravo kroz tu zajedničku ljubav i strast koju imate prema istim stvarima. Upravo je iz tog razloga jako bitan taj odnos koji su imali Cage i Pascal u filmu, posebice u trenutku kada Pascal iskazuje divljenje prema njegovim filmovima, te gleda na njega kao dijete koje se divi svome heroju, što i Cagea natjera da se preispita oko svega onoga što je napravio u karijeri, odnosno svega onoga što ima i ponuditi u budućnosti.

Lokacije na na kojima je sniman film, treba li to uopće naglašavati, uistinu su prekrasne. Veliki dio filma se snimao u Dubrovniku, tako da ljepota kadra uistinu nije nikakvo iznenađenje. Pored toga, treba također naglasiti kako je ovo zaista jako fino režiran film, iako je (pod)žanrovski uistinu mogao skrenuti u krivom smjeru. U istom tom pogledu treba gledati i scenarij, posebice po pitanju humora koji nije prenaglašen u fizičkom smislu, već više upravo onom dijaloškom, što mi je svakako bio veliki plus. Kada je u pitanju glazba, mislim kako je dovoljno reći kako sam je odmah nakon dolaska doma, i to u dva sata ujutro, pustio na Youtubeu. Obožavam kada me soundtrack filma oduševi na takav način, posebno kada čujem ili otkrijem neku dobru (glazbenu) stvar, a upravo je takav bio slučaj kada je u pitanju ovaj film.

“Nepodnošljiva težina golemog talenta” je film koji bih ukratko mogao opisati kao ljubavno pismo fanovima Nicolasa Cagea, bez obzira što ćete u filmu moći uživati i ako niste neki poznavatelj njegove filmografije. Ovo nije samo film koji govori o Nicu “jebenom” Cageu, već i filmovima općenito, i to je meni kao filmofilu najveći mogući poklon koji sam mogao dobiti. Posvete u filmu su također velika vrijednost ovog filma, posebice jer su me podsjetile na vrijeme u kojem sam kao osnovac prvi put gledao Vrisak, i kada sam prvi put čuo za neke filmove koji su imali veliki utjecaj na mene kao filmofila. Uvjeren sam kako će upravo ovaj film napraviti sličnu stvar i za neke nove filmofile, jer otkriti filmove u filmu, povezati se s drugim ljudima radi toga, naprosto je nešto što se ne može s ničim mjeriti. I baš zato, sretan ti filmski povratak Nicolase Cageu, premda, baš kako si rekao – “nisi nikada ni otišao.”