Men – horor toksične muškosti

Prije negoli se otisnuo u filmofilske vode, posebice one redateljske, Alex Garland je bio poznat kao odličan pisac. Uostalom, upravo je „The Beach“, njegov debitantski roman, poslužio Dannyu Boyleu za ekranizaciju istoimenog filma. Tu njihova suradnja nije prestala pa se tako Garland okušao i u pisanju filmskih scenarija i za druga dva Boyleova filma – „28 Days Later“ i „Sunshine“. Kasnije je Garland napisao scenarij i za film „Dreed“, da bi, konačno, 2014.godine snimio i svoj prvi dugometražni redateljski film u karijeri – “Ex Machina”. Nakon toga, Garland snima film „Annihilation“ za koji piše i scenarij, da bi onda svoju kreativnost prebacio na „mali ekran“ kroz pisanje i stvaranje serije „Devs“. Konačno, ove godine je napokon izašao i njegov treći dugometražni film – „Men“, a kojeg možete upravo pogledati u našim kinima.

„Men“ je definitivno Garlandov vizualno najambiciozniji film. Upravo zato je odabir žanra, a koji u velikoj mjeri podsjeća na art house horore 60-ih i 70-ih, u kombinaciji s (grotesknim) slikama zapravo bio pun pogodak. Pa ipak, put do groteske je poprilično dug, pa se tako u samom početku filma stječe dojam da nas je redatelj, poput kakvog šamana, sjebao nekim teškim psihodelicima.  Šetnja šumom s glavnom protagonisticom taj osjećaj još više pojačava, posebice kada redatelj stavlja fokus na detalje, koji uz suptilni pokret kamere polako, ali sigurno pojačava rast tenzije, straha i paranoje. Dakle, svi preduvjeti za jedan psihološki horor triler su bili ispunjeni.

Garland kao režiser ima taj poriv za agresivnošću ideja koje želi prezentirati kroz film, što je, uostalom, i pokazao ponajviše kroz “Ex Machinu”. U mojim očima to mu može biti samo kompliment, posebice ako to radi na jedan pamet način. Pa ipak, kada je u pitanju „Men“, nekako sam stekao dojam kako je ipak tu dinamiku stavio po strani, pa je tako snimio dosta spor film, barem kada je u pitanju sama radnja, dok je s druge strane u onom metaforičkom smislu itekako zadržao tu svoju agresivnost za slanje jedne jako bitne poruke. U toj kombinaciji, Garland je stvorio film koji bi se ukratko mogao opisati kao horor o osjećaju užasa, i to onom unutarnjem, oku nevidljivom.

Glavna protagonistica filma, Harper, koju glumi nikada bolja Jessie Buckley, upravo taj i takav nevidljivi osjećaj paranoje ima u sebi. Iako bismo vrlo lako mogli skrenuti u ulicu gdje ćemo to pripisati kao posljedicu tragične smrti njenog supruga, redatelj nas korištenjem pametnih flashbackova uvjerava kako je taj vulkan terora davno bio iznad nje, spreman da eruptira svakog trenutka. To su, zapravo, posljedice koje su davno bile prisutne, samo što su sada u potpunosti izašle na površinu. Harper se u tom trenutku odlučuje na samovanje, iako se stječe dojam kako i jest oduvijek bila sama, samo što se sada ona fizička usamljenost pridružila onoj davno prisutnoj psihološkoj.

Buckley u glavnoj ulozi definitivno nosi teret ovog filma, bez obzira što se Rory Kinnear pojavljuje u višestrukim ulogama. Nekako mi se čini sasvim prigodno na taj način opisati njenu izvedbu u filmu jer je i sam njen lik na neki način pod teretom. Kako vrijeme odmiče, tako i nama kao gledateljima taj teret postaje sve jači snažniji. Različite točke u prostoru i vremenu u kojima se ona nalazi samo dodatno osnažuju našu privrženost prema njenoj osobnosti. Također, taj naš intiman odnos djeluje iskreno, i to ponajviše kroz izbor redatelja da te različite stadije prikaže kroz upotrebu boja, a koje na najbolji mogući način prikazuju njeno stanje u određenom momentu. Tijekom tog putovanja između prošlosti i sadašnjosti, zapravo su boje te koje određuju naš sud prema likovima, posebice prema Harper. Pa tako mi i vidimo njenu sliku prošlosti, bez otkrivanja previše detalja. Narančasta boja tada prevladava, ali onako suptilno, nenametljivo. Tu boju će, kasnije, na trenutak uspjeti svladati ruralni prikaz zelenila, ali čak ni to neće biti dovoljno da sakrije crvenilo unutrašnje borbe koje je veliko, baš kao i kuća gdje je odlučila baciti taj kist koji je crtao sve te pastelne boje njenog života.

Teme koje obrađuje ovaj film itekako su složene, ali zapravo ne bi trebale biti. Toksičnost u vezi česta je pojava, ali se nekako stječe dojam kao zapravo nitko ne razumije koje posjedice to može imati za bilo koga od partnera. U ovom konkretnom slučaju riječ je o muškarcu koji prijeti da će se ubiti, ako ga žena ostavi. Da, reći će netko kako ima i suprotnih primjera i neće biti u krivu, ali to nikako ne znači kako je argument „ima i toksičnih žena” dovoljan da se “Men” proglasi nekakvim feminističkim filmom koji je usmjeren protiv muškaraca. Ako, pak, među muškarcima postoje oni koji bi se našli uvrijeđeni s ovim filmom, onda je to zapravo najbolji dokaz kako baš zato treba postojati. Garland je u tom smislu imao jako težak zadatak obraditi temu koja je puno više od pukog komentara, jer ju je trebalo smjestiti na pravi način u žanrovski (horor) film. Izazov je, dakle, prihvaćen, pa smo kao rezultat dobili izuzetno hrabar film vrijedan gledanja.

Kreativnosti u prikazu toksične muškosti nije nedostajalo. Ona se najviše očitovala kroz samo istraživanje ljudskosti u različitim formama. Jednako kao što istražuje različite forme, na isti način prikazuje i različitost osjećaja s kojima se bori glavna protagonistica. Pa iako različiti, oni se u nijednom trenutku ne sukobljavaju, već se nadopunjuju i na taj način stvaraju prikaz u onom metaforičkom smislu nakon kojeg mi sami donosimo zaključke, odnosno vlastitu interpretaciju viđenog. Realnost same priče najviše stvara  upravo iskustvo koje je proživjela glavna junakinja. Taj dojam nije ništa manji u trenucima kada redatelj koristi dobro poznate (biblijske) simbole, ali istovremeno onaj životni sud današnjice u kojem se žrtva prikazuje kao objekt napada. Jer, kvragu, vjerojatno je ona nešto krivo napravila. Taj kontrast koji je zapravo poveznica biblijskog i životnog redatelj koristi kao prikaz drugih, jednako važnijih i snažnijih poruka.

Garland koristi precizni jezik filma kao komunikaciju, odnosno dijalog koji film vodi prema nama. U trenucima kada je vrlo lako zauzeti stranu i kada neke odluke djeluju i više nego razumno, gotovo pa da ne postoji pitanje što nakon toga. Primjerice, ako muž udari ženu, svi ćemo zauzeti stranu kako je on stvar prošlosti za nas gledatelje, jer prema njemu, barem ako smo normalni, ne možemo i ne trebamo imati nikakvo suosjećanje. Naravno, isto to očekujemo i od žrtve takvog napada. Pa ipak, kasnije se nikako ne može izbjeći osjećaj privatne sumnje, i to u smislu – što bi bilo da smo drugačije reagirali. Iako znamo da je naša reakcija bila sasvim opravdana, štoviše čak i poželjna, taj osjećaj sumnje stalno je prisutan među nama. U tom smislu sam napad koji glavni lik u filmu doživljava upravo na taj osjećaj sigurnosti stvara od filma najveću moguću jezu.

U takvom odnosu, posebno dolazi do izražaja višestruka uloga nevjerojatno talentiranog Rory Kinneara. Ono što je posebno zanimljivo kod njegovih interpretacija različitih likova kroz odnos s Harper, zapravo je prikaz tog osjećaja krivnje, pa čak i kada nismo za ništa krivi. Kroz svaki pojedinačni razgovor koji Harper vodi s njima, itekako je vidljivo kako svi oni podmuklo koriste činjenicu da sama Harper taj (neopravdani) osjećaj  ostavlja na mjestima gdje krivnja ne bi trebala živjeti. Pa ipak, ona to čini i nesvjesno sama sebi zavrće nož, dok to ostali itekako dobro koriste za prebacivanje “odgovornosti”. Neki od likova koje je portretirao Kinnear djeluju na granici humora, iako je situacija daleko od smiješne. To je zapravo i najbolji prikaz samog života, a koji istovremeno može biti zlokoban, mračan, jadan, smiješan i patetičan. I to je ono što je mene osobno najviše uznemirilo, činjenica da upravo takvi likovi na neki uvrnuti način bilo što mogu predstavljati, a kamoli ono najvažnije – život.

Mješavina ljepote i užasa u onom vizualnom smislu prati i sama radnja filma, iako moram priznat kako bi mi bilo draže da je redatelj uz formiranje metafore i svega onoga što ona nama znači, još veći fokus stavio na samu priču. Pa ipak, jasno mi je da je cilj prvenstveno bilo razmišljanje o onome što gledamo kroz kadar, ali i sam odnos između likova. Simbolika je u tom pogledu neupitna, što je posebno zanimljivo u kontrastu, odnosno načinu na koji mi doživljavamo likove koje je interpretirao Kinnear. I dok ih Hareper vidi i u onom fizičkom smislu kao različite osobe, mi  s druge strane tu različitost primjećujemo kroz njihovo ponašanje prema njoj, odnosno kako njihovi postupci djejuju na njeno viđenje stvari. Kinnear u svakom tom razgovoru djeluje isto, bio on župnik, policajac ili barmen, što na neki način i pokazuje koliko je toksičnost slična, bez obzira na različita „pakiranja.“

Možda je u cijelom tom odnosu, posebice kroz onu freudovsku psihodeliju koja je prisutna u određenim trenucima, itekako bilo prostora i za malo više istraživanja seksualnosti, odnosno erotike koja bi se jako dobro uklopila u ovakav tip žanrovskog filma. Umjesto toga, redatelj se odlučio za grotesku koja, istina, na samom kraju djeluje porpilično efektivno i uvjerljivo, mada i ona sama po sebi postavlja nekoliko zanimljivih pitanja. Naime, dok sam gledao sve te scene, osjećao sam poprilično gađanje, što je zapravo pravi paradoks jer sve ono što u tim trenucim gledamo zapravo je dio nas, i događa se svakodnevno. Uostalo, zar u toj i takvoj groteski, kako je volimo nazivati, nismo i mi sami nastali? I baš kada očekuješ da čudovište postane najgore, ono zapravo na kraju djeluje najmanje opasno. I tako, unatoč mojoj prethodnoj primjedbi, redatelj ipak uspijeva srušiti sve konvencije horora stvarajući istovremeno mješavinu ljepote i užasa.

Iako ovo nije tipični body horor, itekako se primjeti utjecaj Davida Cronenberga, jednako kao i filma „Wicker Man“, upravo kroz te psihodelične aspekte. Naravno, nisu oni jedini uzori, pa je tako kroz kombinaciju suptilnog humora i horora prisutan utjecaj „Američkog vukodlaka u Londonu“, dok je prikriveni ali stalno prisutni osjećaj jeze podsjetio na najbolje filmove Johna Carpentera. Kada sam već spomenuo velikog Carpentera, treba posebno pohvaliti kreativnost u stvaranju soundtracka ovog filma. Naime, zbilja je fascinantno kako je redatelj iskoristio glas glavnog lika, odnosno jeku kao glazbenu podlogu. Ta jeka s odmakom vremena postaje sve jezivija, tako da je taj dio bio porpično zanimljiv i efektivan. Jeka kao jeza savršeno se stopila sa samim vizualima, odnosno pokretima kamere koja je često statična i udaljena. Pa iako se često čini kako se u tim trenucima ništa i ne događa, osjećaj opasnosti iz daljine itekako je prisutan.

„Muškarci“  su idealan naslov za ovaj film. On može sugerirati puno toga. Svi su muškarci isti, ali postoje žene koje to ne shvaćaju. Žene vide sve muškarce kao iste, ali oni to ipak nisu. Netko će ovaj film doživjeti kao film o toksičnoj muškosti i svim posljedicama koju ona može donijeti prema ženi. Drugi će, pak, reći kako je ovo film o ženama koje izluđuju muškarce. Slike koje donosi ovaj fim uistinu su otvorene za razna tumačenja, i tu je zapravo njegova najveća vrijednost. Jer, zapravo, svi bismo trebali imati sličan, ako ne i u potupunosti isti pogled na ovaj film, odnosno temu koju obrađuje. Redatelj, dakle, mudro koristi film kao argument, a koju će interpretaciju tog argumenta donijeti gledatelj, zapravo će govoriti više o toj osobi, a puno manje o samom filmu. Na vama je izbor.