Moonage Daydream – san Davida Bowieja

„Na djelu je napetost koja se ne može pojmiti. Riječ želi biti shvaćena, želi imati značenje. Ali nekako osjećaš da se riječ ne obraća tebi. Preplavi te, razgovara s nečim drevnim, što možda nije ni smrtno. I ti si zaintrigiran, čak i zarobljen. Svjestan si dubljeg postojanja. Možda privremenog uvjerenja da uistinu nema početka ni kraja. I odjedanput si nadišao vanjski izgled značenja. I mučiš se s time da shvatiš duboki i zastrašujući misterij.“

Misterij. Zar postoji privlačnija riječ? Misterij. Čak i kada je izgovaraš na bilo kojem jeziku ona jednako zvuči u toj svojoj privlačnosti. Misterij. Riječ koja vas i napisana na papir tjera da se zaljubite u tekst u kojem je ona nit vodilja. Misterij. Trenutak kada slušate stihove neke pjesme čija vas mističnost čini zarobljenima u trenutku. Misterij. Osjećaj ogroman poput umjetnosti filma na velikom platnu koji se gleda i živi. Misterij. Pogled djevojke koja vam se sviđa. Misterij. Putnik koji vas tjera da istražujete svijet i ljude oko sebe. Misterij. Znak jednakosti za život. Misterij. Osjećaj za umjetnost – glazbe, slike, riječi i(li) djela. Misterij. Prostranstvo svemira. Svemir. Riječ za umjetnost. Umjetnost. Riječ za svijet umjetnika. Umjetnik. Riječ za Davida Bowieja. David Bowie. Ime za svemir. Hallo Spaceboy!

Sjedim u kinu u iščekivanju slike na velikom platnu. Kad odjednom, umjesto slike, pojavi se mrak. No, nije to onaj uobičajeni mrak kino dvorane, ovo je ipak nešto drugačije, nešto posebno. Zbunjeno gledam oko sebe, sve dok se na ekranu nisu počela pojavljivati slova. B…O…W….I….E. Tada sam tek shvatio kako se svemir spojio s nama kao gledateljima. Čiji svemir? Tko je taj David Bowie? Je li biće ili strana sila? Odakle dolazi? Iz vlastitog svemira? Kojeg svemira? Bowiejeva svemira! Bowie kao Mesija. Mesija koji je razmetljiv, ali i istovremeno nevjerojatno sexy. Mesija koji je slobodan poput orla. Orla koji poput sina samotnjaka leti tamo gdje se nitko drugi ne usudi. Mesija koji je poput kolekcionara skupljao vlastite osobnosti i ideje. Umjetnik koji je možda plod naše mašte. Umjetnik koji  možda ne postoji. Umjetnik koji je zapravo originalni lažni prorok. Umjetnik koji pliva u vlastitom kaosu kaotičnog svijeta.

Otvaranje dokumentarnog filma „Moonage Daydream“, redatelja Bretta Morgena, uz pjesmu „Hallo Spaceboy“, savršena je linija između kaosa i prolaznosti. Soundtrack za Bowiejev svijet kaosa tada se čini poput surfanja u tom istom kaosu za nas gledatelje. To je kaos u kojem uživamo, jednako kao što je to radio i Bowie. Film odjednom postaje prijenos jednog vremena, prava kinematografska Odiseja. Jer, ovo i jest film koji istražuje filozofiju Bowieja kao umjetnika i čovjeka. Morgan kao redatelj se u tom pogledu pokazao kao savršen izbor, posebice nakon prethodnih uspješnih dokumentaraca u kojima je na jedan intiman i empatičan način prikazao živote Kurta Cobaina (Cobain: Montage of Heck) te producenta Roberta Evansa (The Kid Stays in the Picture). Ova dva dokumentarca sam posebno izdvojio i to prvenstveno jer se u njima najbolje osjeća koliko Morgen razumije teme i ljude o kojima snima filmove. Naravno, izuzetak nije ni film „Crosfire Hurricane“, koji obrađuje rad legendarnih Rolling Stonesa, ali nekako ipak imam dojam kako Morgen tu intimnu poveznicu najbolje crta kroz pojedinca, a to je najbolje dokazao (po)najviše kroz „Moonage Daydream“.

Brett je na filmu radio punih sedam godina, i u tom periodu imao je pristup svim arhivskim i nikad neobjavljenim snimkama Davida Bowieja. Međutim, ovo nije tipičan biografski film, već više izgleda kao koncert, odnosno jedinstveno kino iskustvo u kojem plivate kroz Bowiejev um i kreativnu maštu. Jer ovo uistinu i jest film iskustva, a ne činjenica i podataka koje možete pronaći na Wikipediji. Upravo smo kroz to iskustvo dobili prikaz Bowieja koji je u svakom trenutku želio osjetiti i doživjeti život, tako da imate osjećaj kako je i obični odlazak u pekaru doživljavao kao avanturu. Bowie je bio istraživač koji je krenuo na putovanje kroz život bez povratne karte, uz onaj vječni rizik koji mu je bio suputnik, ali i suborac uz kojeg je ostvarivao kreativnu viziju osobne umjetnosti. U tom je pogledu Bowie bio veći heroj od bilo kojeg superjunaka. Njegova spontanost bila je enigma koja je privlačila ljude, i zahvaljujući kojoj su mu se i vlastite greške činile kao splet sretnih nezgoda.

Ono što je po meni najpozitivnija stvar ovog dokumentarca u prvom redu je redateljev izbor da dopusti Bowieu da bude naš narator kroz priču, tako da imate osjećaj kao da je on redatelj svog vlastitog filma. Svi drugi su manje bitni, odnosno u potpunosti nebitni. Jer, tko bi bolje trebao objasniti Bowieja od samog Bowieja. Uostalom, njega je i nemoguće definirati. On je enigma koja ga i čini magično privlačnim. Film i jest postavljen kao narativ, ali narativ koji je postavljen poput zrcala u čijem ćemo se odrazu izgubiti. Odrazi koji će biti različiti kod svakog pojedinca, ali koji će stvoriti rečenicu koju Bowie izgovara, i koja se u trenutku čini kao početak misterije – „Kada sam bio dijete, čuo sam Fatsa Domina na radiju. I nisam razumio riječ koju je izgovarao. I zato mi je to bilo intrigantno. To je bila misterija.“ Misterija koja je stvorila Bowijevu misteriju.

„Moonage Daydream“ je film poput kaleidoskopa kroz kojeg gledamo i osjećamo razmišljanje koje Bowie ima o smrtnosti, starenju, odnosno općenito načinu na koji je pristupao životu. To je zapravo i sam oblik filma koji u svojoj jezgri ima tu hrabrost, katarzu i inspiraciju. Jer, Bowie je svoj stav prema kreativnosti i umjetnosti primjenjivao i na sve aspekte života, i u tom pogledu se stvara i naša životna veza s njim. Instinkt je nešto što je njega uvijek pokretalo, tako da se i njegov život ne može ni ispričati kronološki, naprosto zato jer je bio baš poput uvoda – pun kaosa koji je i stvarao tu njegovu fragmentaciju postojanja. Prolaznost kao tema nikada kod Bowiea nije izazivala strah, već više privlačnost. To se najbolje vidi kroz poveznicu filmskih isječaka i Davidovih vlastitih konstrukcija poimanja svijeta koje je koristio redatelj, poput onih iz filmova „Metropolis“, „Paklena naranča“, „La Dolce Vita“, „Sedmi pečat“, ali i filmova u kojima je sam glumio.

Film poput ogledala kroz nikada prije viđene snimke koncerata i isječaka iza pozornice čine ga poput umivanja vlastitog života. Kapljice tog umivanja su zapravo Davidove pjesme kroz koje razumijevamo sami sebe, i koje nas tjeraju da razmislimo o vlastitim životima. David to čini na jedan intiman način dok priča o svojim roditeljima. Taj trenutak u filmu zapravo je i najbolji prikaz između onog umjetničkog i životnog, odnosno preklapanjem njegovih misli sa scenama iz filma „The Man Who Fell to Earth“, kada se sjecišta Davidovog kreativnog i osobnog života u potpunosti isprepleću. Film kao njegova životna izvedba. Umjetnik Bowie. Ideja postojanja. Emocionalno sakaćenje. Trenutak u vremenu. Pa iako se čini kako se i sam Bowie u velikoj mjeri kao osoba i žrtvovao za umjetnost, to se u njegovom slučaju na kraju ispostavilo kao uspješan recept. I ono što je posebno zanimljivo – što ga više slušate u samom dokumentarcu, to imate osjećaj kao da i sami sebe bolje poznajete. U tom procesu (raz)otkrivanja sudjelujemo zajedno.

Bowie je kao pisac bio poput nomada, što se savršeno uklapa u film kada ga vidimo kao putnika koji je promatrao i disao svijet. „Moonage Daydream“ se tada čini poput putopisnog filma u kojem Bowie režira svoje životno putovanje. To putovanje je zapravo umjetničko djelo svih njegovih slika, pa tako imate osjećaj kao da hodate kroz film, prepun zvučnog i vizualnog iskustva. Bowie, putnik bitnik, istraživač društvenog života opskurnih mjesta. Njegov um je poput skakavca, glava puna snova, što ga i čini umjetnikom koji je naučio trčati i prije nego što je prohodao. Umjetnik koji je doživljavao svijet kao dom, dok je istovremeno stvorio mikrosvijet unutar samog sebe. Bio je istraživač tog svijeta, stalno ga je otkrivao, poput slike koju dobijete nakon razvijanja, pa na njoj primijetite neki novi detalj koji vas zaintrigira. To putovanje je na neki način prikaz koliko je potrebno hrabrosti za izlazak iz zone vlastite udobnosti. Ili kako bi on sam rekao: „ Kad se nađeš pred izborom, učini oboje. I kad god se osjećaš ugodno u nekoj životnom periodu, onda je to baš znak da ne radiš nešto dobro.“

Striptiz života koji Bowie radi kroz ovaj film vidljiv je kroz periode u kojima je djelovao kao umjetnik. Tuga i euforija umjetnosti vrlo lako se može preslikati na bilo koje umjetničko platno, a koji će mnogi doživjeti na različite načine. „Zašto osjećaji nisu isti na istu stvar“, pita se Bowie u jednom trenutku. Tuga i euforija umjetnosti povezana je i s različitim periodima njegovog života, kada se terapija umjetnosti čini kao idealan lijek za bijeg od mjesta na kojem ne želi biti. Kontakte s ljudima Bowie opisuje kao opasne situacije, dok se istovremeno osjeća ugodno u društvu brata kojeg opisuje kao svojevrsnog idola koji je utjecao na njega, odnosno njegov pogled prema umjetnosti – što slušati, čitati i gledati. Briga o vlastitom raspoloženju prožeta je cijelim filmom, što ga tjera na preispitivanje odnosa koji ima sa svemirom. Bowie tako živi neku vrstu labirintske stvarnosti, dok su elementi tog labirinta upravo njegove pjesme.

“Život bez osnove i cilja” tjerao je Davida na stalnu potragu jer, kako je sam rekao, „nikada nije postao ono što je trebao biti.“ On je volio život, i to na način da je predviđao budućnost koja će puno reći o prošlosti. Želio je stvoriti 21. stoljeće, i to 1970. godine. Osjećao je uzbuđenje kroz kretanje na pozornici koja je bila zabranjena u društvu. „Sve je smeće, a sve smeće je divno“. Opisujući sebe kao praznu ljušturu sve dok ne stvara, imao je i specifičan odnos prema osjećaju koji pokreće većinu ljudi, a to je ljubav. „Tko god žudi za ljubavlju, nikada neće biti dobar u pružanju ljubavi.“, reći će Bowie, te nadodati „kako se dugo vremena upravo zato i štitio od nje.“ No, nakon što upozna Iman, svoju buduću suprugu, Bowie će „zaljubljenost kao zarazu“ doživjeti potpuno različito, baš kao što ljudi doživljavaju različito istu sliku umjetnosti. Tada i kreće njegova umjetnička, duhovna i emocionalna sloboda koja ga tjera da preispita privatni život koji ne želi propustiti. Jer na kraju „bi svi voljeli da su cijenili više život, tako da je važno što radite, a ne koliko imate vremena.“

Novi glazbeni jezik koji je stekao u Berlinu, kada i osjećamo tu njegovu intimniju stranu, poslužio nam je kao svojevrsni portret vidljiv kroz platno slika. To je mjesto u kojem jedrimo zajedno s njim, dok svaka od tih slika iscrtava njegova emotivna stanja, ponekad čak i više nego same pjesme. Taj kolaž umjetničkih emocija čini njegov dom. On nije materijalan, niti ga je kao takav nikada zanimao. Bowiejev dom je pronalazak entuzijazma iz svakodnevnog života. Stvaranje procesa za ostvarivanje snova, jer taj proces je puno važniji od same želje. On se nije bojao potrage za procesom. Stil, šminka, glazba, sve je to dio promjena. Baš poput istoimene pjesme za koju će ga voditelj u jednom intervjuu zapitati o čemu se tu zapravo radi. „Kako o čemu, pa o promjenama, ludo“ – odgovorit će Bowie. Stilom, šminkom i glazbom Bowie se borio za osjećaj postojanja budućnosti, kada je svaka sekunda vrijedna te borbe. Tada i on postaje emotivan ne samo prema sebi, već i prema svijetu. “Let’s Dance” nije slučajno puštena u potpunosti u film. Jer, ples je savršena metafora za Bowieja.

Zvučni pejzaži filma djeluju poput psihodelije koja nam daje iluziju da se nalazimo na mjestu najintimnijih Bowijevih misli. Glazba i boja postaju kao jedno, naša opojna droga u kojoj uživamo i s koje se ne možemo, niti želimo skinuti. Zanimljivo, redatelj Morgen je u filmu koristio glazbu poznatog skladatelja Philipa Glassa, što se može činiti kao veliki rizik, posebice što je Bowie umjetnik pored kojeg je suvišno ubacivati bilo koga drugoga. Međutim, to se u ovom slučaju itekako isplatilo. Jer, pokreti koje Bowie u tom trenutku pokazuje u onom vidljivom fizičkom, odnosno prikrivenom psihičkom smislu, plešu, zvuče i izgledaju u savršenoj sinkronizaciji.

„Živim u nijemom filmu koji sam predočio u glazbenu formu.“

„Moonage Daydream“ je film koji djeluje poput pronalaska davno izgubljene umjetničke slike na prašnjavom tavanu, ali koju ne želite prodati, unatoč materijalnoj vrijednosti koju ima, već je sebično želite zadržati za sebe. Jer, ne postoji ništa materijalno što bi moglo zamijeniti bogatstvo osjećaja koju će vam ta slika pružiti za vrijeme gledanja ove jedinstvene kino Odiseje. Odiseje koja diše san. Bowiejev san. Moonage Daydream.