Čovjek koji je rekao : “Radije bih bio sretan, nego dobar, zapravo je zavirio duboko u srž samog života.” Ljudi se boje suočiti sa činjenicom koliko je stvari u životu koje nam se događaju ili će nam se tek dogoditi povezano sa srećom. Zapravo, poprilično je zastrašujuće kada promislite koliko je toga van naše kontrole. Postoji trenutak u teniskom meču kada loptica u djeliću sekunde stane točno iznad mreže, te kad može proći naprijed ili se vratiti nazad. Uz malo sreće, proći će naprijed i pobijediti ćete. Ili možda neće, i onda gubite.”
Kada sam prije par godina pogledao ovaj film, sasvim slučajno, na televiziji, nisam imao pojma ni tko ga je režirao, ni o čemu se radi. Znači, baš ništa. Gledajući film, totalno uvučen u radnju, sve si mislim, ma idem samo upaliti teletekst da vidim režisera. Ali svaki put kad bih htio sekundu saznati tu informaciju, nešto bi se dešavalo u filmu, pa sam si uvijek govorio, evo sad ću, evo sad ću. To “sad ću” došlo je tek na kraju filma. I kada sam ugledao na dnu teksta redatelj Woody Allen, kunem vam se, mislio sam da je neka greška. Allen mi je zadnji redatelj koji bi mi pao na pamet kad je ovaj film u pitanju, tako da je moje iznenađenje bilo poprilično veliko. Ali bilo je to ugodno iznenađenje, da se odmah razumijemo. Sjedio sam ja tako dugo vremena nakon odgledanog filma, razmišljajući o njemu, odnosno fasciniran načinom na koji je sama priča režirana, napisana i odglumljena. Kako sam sve više ulazio u bit samog filma, a poznavajući neke ranije Allenove filmove, zapravo sam shvatio da upravo ovako nešto, samo Woody može napisati na tako kreativan i zanimljiv način.
Priča filma u suštini nije ništa novo, međutim kada imate talent za pisanje i režiranje kao što ga ima Woody, onda i najobičnije stvari postaju zanimljive. Match Point je u tom smislu film poput finala Wimbledona između Ivaniševića i Raftera 2001.godine. Napet i uzbudljiv do samoga kraja. Nisam slučajno ovaj film usporedio sa teniskim mečom, jer tenis kao metafora u filmu ima jako veliko značenje. I kada bolje promislite, tenis kao sport je itekako životan. Jer baš kao u životu, nekad pobijedite, nekad izgubite. Isto tako, neki većinom igraju život u singlu, neki u paru. Ali na kraju, svi većinom ovisimo o toj loptici na vrhu mreže o kojoj puno toga ovisi. Loptica kao sudbina o kojoj ovisi naša budućnost zapravo je jako zastrašujuća. Jer koliko god mislili da je život pod našom kontrolom, to je daleko od istine. Jer puno stvari u životu nisu pod našom kontrolom i to je ono što nas kao pojedince najviše plaši. Upravo je to razlog zašto sam na kraju ovog filma teško mogao opisati svoje osjećaje naspram sudbine glavnih likova.
Kad smo kod glavnih likova, onda tu svakako treba spomenuti meni jednog od najdražih mladih glumaca, genijalnog Jonathan Rhys Meyersa, te prekrasnu Scarlett Johansson. Od sporednih, tu nikako ne smijem zaboraviti Emily Mortimer. Glumci u filmu su u gotovo savršenoj simbiozi sa scenarijem i režijom. Isto tako, glazba filma je naprosto hipnotizirajuća, pogotovo u onim napetim trenucima filma. Kažem trenucima, ali zapravo cijeli film je napet, baš poput praćke koja se sprema za opaliti vas po sredini lica. Match Point je film koji ima apsolutno sve što bi film trebao imati.
Njegova posebnost najbolje se ocrtava u vanjskoj i unutarnjoj ljepoti koju posjeduje. Unutarnja obogaćena porukom i Allenovim scenarijem, te ona vanjska ispunjena prekrasnim glumcima Myersom i Scarlett. Možda je baš ta ljepota razlog zašto se ovaj film gleda u jednom dahu i bez da se skrene pogled u stranu. Postoji jedna scena kada Myers kaže Scarlett kako ima senzualne usne. Možda i najsenzualniji kadar i trenutak u filmu, baš kako i senzualna Scarlett i zaslužuje. Match Point nije samo priča o sreći kao takvoj, već i o tome koliko vrijedi ona priča kako si mi sami krojimo sreću, odnosno da li se sreća događa samo dobrim ljudima, dok se onim lošima kad tad zlo mora vratiti u životu. Odgovore na ta pitanja teško da ćemo ikada dobiti, ali ovaj film vam ih barem u nekoj mjeri može ponuditi.
Ono što ja volim kod ovakvih filmova upravo je činjenica da se nakon gledanja itekako može raspravljati o njemu. A ima li bolje stvari za filmofile, nego kada pogledaju neki film, pa onda sjednu na piće ili večeru, pa onda dijele dojmove o pogledanom. Ako se u tome prepoznajete, onda je ovakav tip filma baš kao stvoren za vas. Znate onaj osjećaj kad gledate neki film pa kad naređujete glavnom glumcu nemoj to napraviti, ili u mom slučaju, kad je ovaj film u pitanju :”budalo šta radiš, jesi normalan?”. Taj feeling je u ovom filmu stalno prisutan, samo šta je moje vikanje bilo uzaludno, kad me kreten nije htio poslušat. Kako je taj “kreten” završio, za sve vas koji ovaj film niste pogledali, naravno da vam neću otkriti, već ću vam samo preporučiti da ga pogledate. Budite sigurni da nećete požaliti.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena