Jurassic World: Dominion – svijet pred izumiranjem

Postoji nekoliko filmova uz koje vežem kino nostalgiju svog djetinjstva, ali pored svih tih priča koje su ispričane kroz kino projektor, nekako se u mom slučaju uvijek izdvajaju dva naslova koja će uvijek biti razlog zbog čega i danas tako zaljubljeno gledam u veliki ekran – “E.T.” i “Jurski park”, redatelja Stevena Spielberga. Ovaj potonji dobio je s vremenom i franšizu filmova koja je, nadam se, zaključena s posljednjim filmom “Jurassic World: Dominion”, a kojeg upravo možete pogledati u našim kinima. Kada ste toliko zaljubljeni u neki film, kao što sam to ja kada je u pitanju “Jurski park”, onda nekako emotivno doživljavate sve ono što se veže uz njega. Nažalost, ovaj posljednji film, bez obzira koliko na momente bio zabavan, učinio je da zaboravim zašto sam u startu i zavolio originalni film. Naime, “Jurski park” smo svi obožavali upravo radi dinosaura i nije nam bilo ništa drugo potrebno. Naravno, nitko nije ni očekivao da će bilo koji nastavak uopće doći i blizu prvom Spielbergovom filmu, ali bogami nismo ni očekivali da će se priča o dinosaurima zaključiti tako što će se pretvoriti u nekakvu špijunsku priču u kojoj su dinosauri u potpunosti stavljeni u drugi plan.

Od svih filmova iz trilogije “Jurskog svijeta” nekako sam najviše imao očekivanja upravo od ovog filma, i to naprosto zato jer je imao sve preduvjete da uistinu zaključi priču na jedan način koji bi bio zadovoljavajući za sve fanove franšize. Kraj prethodnog filma koji nas poput nekakve predigre uvodi u novi nastavak, odnosno svijet u kojem će dinosauri biti dio našeg svijeta, bio je i više nego dovoljan da se stvore velika očekivanja od “Dominiona”. Ta očekivanja rasla su sa svakim novim trailerom, odnosno najavom povratka nekih dobro poznatih imena, a koja su nam još više dala nadu kako bi ovo uisitinu mogao biti film koji će spojiti dvije priče na jedan spektakularan način i to sve s određenom dozom nostalgije, a koja je uvijek dobrodošla kada je u pitanju povratak nekim starim pričama.

Ako ćemo krenuti o pozitivnim stranama ovog filma, onda je to svakako njegov izgled odnosno kamera koja zbilja izgleda odlično, a koja posebno dolazi do izražaja na velikom ekranu. Ono što mi se posebno svidjelo, svakako je korištenje praktičnih efekata, što je na neki način i doprinijelo tom pozitivnom dojmu same kinematografije filma, iako ni CGI također nije loš, posebice u akcijskim scenama koje su također impresivne i zato je prava šteta da takvih, smislenih, nije bilo više. U njima sam najviše uživao, posebice u jednoj sceni jurnjave koja mi je na najbolji način pokazala kako bi ovaj film neusporedivo puno bolje ispao, samo da su se fokusirali na ono što im je prethodnik ponudio, bez suvišnih kompliciranja i stvaranja bespotrebnih podpriča. Ali da ne bude kako baš ništa u scenariju nije bilo dobro, moram ipak izdvojiti jako kreativan način kroz koji su scenaristi uspjeli povezati paralelno putovanje emocijama između ljudi i životnija, i to kroz pogled majčinstva. To mi se jako svidjelo i zato mislim kako je upravo to trebao biti pozadinski dio priče koji bi se savršeno naslanjao na onaj centralni, a to su dinosauri, odnosno njihov život među nama ljudima.

Istina, dinosaura ima svugdje, nije da ih ne nedostaje, ali prema njima nemamo baš nikakvu vrstu straha, jednostavno zato što ne postoji nikakva tenzija koja bi taj ili bilo koji drugi osjećaj izazvala u nama. Zapravo, lažem, postoji jedna scena koja je u meni izazvala onaj dobro poznati dojam iščekivanja, nervoze i momenta kada ti se znoje dlanovi dok strepiš da se pojavi T-Rex ili neki njegov “pajdaš”. No, ta scena je zapravo posveta originalu, i to je ujedno bio najbolji podsjetnik kako za dobru priču, odnosno efektivnu i jaku emociju, nisu potrebni glasni efekti, hrpa ubačenih elemenata u još bespotrebnije podpriče, nego obična jednostavnost koja će probuditi tu magiju u gledatelju, a koju je, upravo zahvaljujući tome, imao Spielbergov film.

Sve ono što je najavljeno kroz trailere, a to su dinosauri u stvarnom svijetu, zapravo je bila jedna velika obmana, jer smo umjesto toga dobili špijunski film o korporacijama, odnosno film koji u potpunosti izlazi iz okvira same franšize. Kao posljedica svega toga, kod mene je u potpunosti izostao onaj osjećaj nostalgije kada je u pitanju povratak dobro nam poznatih likova iz “Jurskog parka” – Sam Neilla, Laure Dern i Jeffa Goldbluma. Kada sam u najavi vidio da će se oni vratiti u franšizu, bio sam, blago rečeno, oduševljen. Istina, njihova međusobna dinamika možda nije ni približno snažna kao u prvom filmu, ali ona itekako postoji i to prvenstveno radi njihove karizme, tako da mi je taj dio bio poprilično dobar. Međutim, sve ostalo, odnosno način na koji su scenaristi potrošili njihove likove, naprosto je teško shvatljiv. Jer, kada imaš film o dinosaurima u kojem je fokus stavljen na nekakvu špijunsku priču, onda imaš dojam kako bi tome više pristajao, štajaznam, Ethan Hunt iz “Nemoguće misije”, nego ekipa stručnjaka iz originalnog filma koja s tim nema ama baš nikakve veze. Oni su, naprosto rečeno, u tom smislu pogrešni likovi za tu priču, tako da je, nažalost, taj moment nostalgije u potpunosti izostao. Okej, možda bi tu izdvojio Goldbluma koji svojim doskočicama djeluje kao da komenira sam film, tako da, ajde, to i nije bilo u potpunosti promašeno.

Glavni likovi, Chris Pratt i Bryce Dallas Howard, nisu se bitno promijenili u odnosu na prethodne filmove. Posebno se to odnosi na Pratta koji ovdje više djeluje kao stručnjak za hipnozu, s obzirom koliko je puta držao ruku u zraku, a manje kao lik koji bi se razvio kroz samu priču. Howard je u tom smislu puno bolja, posebice kroz prethodno spomenutu temu majčinstva, a koja je ovdje zbilja obrađena na jedan efektivan i kreativan način. No, bez obzira na to, scenarij filma u širem smislu nije ponudio ništa više što bi nas natjeralo da se povežemo s njihovim likovima, a to je uistinu bilo jako teško postići, izuzev kada se radi o buntovnim teenagerima, s obzirom da se radi o glumcima koje manje, više svi obožavamo. Na sličan način sam doživio i povratnike iz “Jurskog parka”, tako da smo umjesto odlične međusobne dinamike u kojem će “Jurski park” susresti “Jurski svijet”, zapravo dobili neku vrstu karikature njih samih, a koja više liči na onu kultnu epizodu iz Seinfelda, nego na franšizu koju toliko obožavamo, unatoč manama.

Kako najbolje spojiti nostalgiju s nečim novim i drugačijim, najbolje je pokazao film Top Gun: Maverick. To je film koji je imao baš sve, od akcije i klimaksa same priče, preko kombinacije novih i povratničkih likova pa sve do suptilne doze nostalgije koja je emocijom to sve povezala. Ovaj film to nema, što uopće ne čudi jer ovdje zapravo i ne postoji uvod, zaplet i rasplet, i to je zapravo najveći problem. Tenzije ne postoje, unatoč svim tim podpričama, pa se tako stječe dojam kako sve to što gledamo i nema neku pretjeranu važnost za kretanje radnje. Ona naprosto stoji na mjestu, tako da je, paradoksa radi, sva ta akcija i buka oko svega zapravo trebala poslužiti kao odvraćanje pažnje od te činjenice. Šteta, jer, ponavljam, prethodnik je uistinu postavio dobre temelje. Nažalost, ovaj film ne samo da se ponašao kao da ne postoji prethodnik, već je napravljen tako da imas osjećaj kao da se tu radi prvenstveno o nekakvim skakavcima, a ne o onome zbog čega je, vjerujem, većina ljudi i došla u kino, a to je priča o dinosaurima. Da, njih ima više nego ikada, ali oni su tu samo dodani uz repliku već viđenog, a ne jer su važni za samu priču.

Kada su u pitanju sporedni likovi, onda trebam izdvojiti DeWandu Wise koja je za mene glumački najbolje odradila svoj zadatak. Osim što je ukrala gotovo svaku scenu u kojoj se pojavila, što joj očito nije bio neki problem s obzirom na karizmu koju posjeduje. Ona je, zapravo, najbolji primjer kakav je trebao i biti sam film – zabavan i jednostavan. Nažalost, ispao je poput glavne negativke u filmu, a koja je prisutna na isti način kao i sami dinosauri – pojavi se, ode i nestane, bez ikakvog smisla i razloga. Čak i u ovakvom žanrovskom smislu, gdje je fokus više stavljen na korporacije tipa Biosyn, očekivalo bi se neko upoznavanje s pozadinom same te priče, i to upravo kroz te sporedne likove koji bi trebali biti bitni, a ne samo nevažni prolaznici kao u ovom slučaju.

Ako, ipak, od ovog filma očekujete samo hrpu dobre akcije i zabave, bez puno razmišljanja o prethodnicima, onda vjerujem kako će vam se itekako svidjeti. Zadnjih petnaestak minuta zadovoljiti će sve ljubitelje dobrog starog ljetnog blockbustera, čije scene podsjećaju na prošlogodišnji ljetni kino hit “Godzila protiv Konga”. Zapravo, koliko god mi bilo teško zaobići sve ove mane koje sam prethodno spomenuo, moram priznati kako mi je u tim trenucima čiste akcije, ipak bilo drago što gledam ovaj film u kinu. Što ću, jednostavno sam slab na ovakve filmove, pa im onda ponekad i opraštam puno toga, baš kao što je to ovdje slučaj. Ovo uistinu jeste zabavan film, samo je šteta da je pokvaren s toliko nepotrebnih elemenata. Imao sam dojam kako su scenaristi organizirali javnu tribinu na kojoj je hrpa ljudi govorila što želi vidjeti u filmu, i kako su oni prihvatili većinu tih prijedloga. Umjesto toga, mogli su samo slijediti formulu jednostavnosti originala, nadovezati uz to jednu modernu priču koja bi se spojila s nostalgijom prošlih vremena, i dobili bi kudikamo bolji film. Ovako je to, nažalost, nepovratno ostala propuštena prilika radi koje predviđam ovoj franšizi upravo ono što se dogodilo i dinosaurima – izumiranje.