Halloween Ends – završni obračun horor ikona

„Noć vještica je, dobro ćemo se zabaviti“

„Halloween“, najdugovječnija horor franšiza, priča koju su prije više od 40 godina stvorili Debra Hill i John Carpenter, definitivno je imala najviše utjecaja na stvaranje moje ljubavi prema horor žanru. Ne pamtim da je ikada prošla zadnja noć mjeseca listopada, a da nisam upalio originalni film iz 1978. godine, te na taj način odao počast jednom od meni najdražih filmskih zlikovaca svih vremena – Michaelu Myersu. Jer, uz dužno poštovanje prema svim kultnim horor likovima, Myersa sam uvijek smatrao pravom i istinskom personifikacijom zla. Nitko mi nikada nije izazivao toliku jezu na način kao što je to radio Michael, naprosto zato što u njemu nema ništa ljudskog. On je doslovno čisto zlo.

„On je uzeo naše snove i pretvorio ih u noćne more“ – možda najbolji opis ikone horora dala je upravo još jedna kultna horor ikona – Laurie Strode, u izvedbi legendarne kraljice vriska Jamie Lee Curtis. Kada god bi me pitali zašto toliko volim horore, uvijek bih spomenuo Laurie i Michaela kao idealan primjer moje fasciniranosti upravo tim žanrom. Iskustvo je zapravo ključna riječ ne samo za njihovu priču koju pratimo više od četiri desetljeća, već i za osjećaj koji nam samo hororci mogu pružiti, i to kroz sukob s nečim što ne možeš kontrolirati, a to je prije svega strah. Laurie je zapravo savršena slika te moje poveznosti s nekim filmskim likom, i to u onom pozitivnom smislu, jer svi smo mi na neki način doživjeli određenu traumu s kojom se moramo nositi na različite načine, i baš iz tog razloga su je mnogi i doživljavali kao sestru, kćer, majku, prijateljicu…Utjecaj „Halloweena“ je nemjerljiv, tako da sam s posebnim nestrpljenjem dočekao film koji je trebao dati završni pečat na ovu kultnu horor priču – “Halloween Ends”, redatelja David Gordona Greena.

Kada je 2018. godine izašao film koji je trebao biti nastavak originalnog filma, ignorirajući sve druge snimljene filmove, nisam imao neka posebna očekivanja. Rezultat? Jedan od najboljih filmova u cijeloj franšizi koji je postao itekako dostojan nasljednik nenadmašnog originala. Nekako sam stekao dojam kako je uspjeh i većinski pozitivna percepcija tog filma iznenadila i samog redatelja, pa iako se potiho i spominjala mogućnost trilogije činjenica je bila kako su svi čekali kako će taj prvi film proći kod publike, da bi se tek onda razmišljalo o potencijalnom širenju priče. Osim pozitivnih reakcija, film je i jako dobro zaradio na kino blagajnama, što je zapravo i bila najbolja ulaznica za službenu najavu još dva filma – “Kills” i “Ends”.

Prošlogodišnji „Kills“ nije ni izbliza toliko dobro primljen kod kritike i publike, iako je meni bio više nego solidan. Okej, dramski dio oko same priče i neprirodni dijalozi koji su više podsjećali na „Kalvariju“, a manje na ozbiljnu glumu, itekako je bio problematičan. No, s druge strane taj film je bio hard core slasher, i to je bilo nešto u čemu sam itekako uživao. Iskreno, priča mi tu nije bila toliko u fokusu, koliko sam imao osjećaj da je redatelj želio pustiti Myersa s lanca da radi što god hoće, a kad Myers radi što hoće, onda i dobijemo brutalno krvav film u kojem se može itekako uživati. No, ako sam i „Killsu“ i mogao oprostiti tu manjkavost u samoj priči, to nikako nisam mogao napraviti s ovim završnim filmom.

„Ends“ počinje četiri godine nakon događaja u prethodnom filmu, i tu je odmah po meni nastao veliki problem. Mislim kako je to bila kriva odluka, jer prvotna ideja nakon najave trilogije je i bila u tome da se cijela priča odigrava u toj jednoj večeri, točno 40 godina nakon događaja u originalnom filmu. U redu, ako ćemo gledati taj skok u vremenskoj radnji kroz lik Laurie, odnosno načina na koji se ona nosi sa svim onim što je ponovno proživjela, baš kao i utjecaj svih tih događaja na sam grad, onda to u jednu ruku i ima smisla. Jer, gledajući samo njen lik, stekao sam dojam kako je ona upravo u ovom filmu nekako bila najbolje prikazana u onom ljudskom smislu. To njeno procesuiranje svega onoga što se dogodilo iznimno je uvjerljivo prikazano, jednako kao i njena interakcija kako s članovima obitelji i prijateljima, tako i s ostalim stanovnicima Haddonfielda. Sve ono što joj je na neki način nedostajalo u prethodna dva filma, posebice u „KIllsu“, ovdje je nadoknađeno. To je ona verzija Laurie kakva se meni najviše sviđa. Jer, drama koja je nju oblikovala ovdje je prikazana na iznimno suptilan način, jednako kao i humor, tako da mi je baš drago što sam u ovom njenom oproštaju s franšizom barem donekle uživao. No, Laurie je u tom pogledu bila iznimka.

Sve ono što očekujete od ovog filma možete slobodno zaboraviti. Jer, smjer u koji nas je uveo Gordon Green jednostavno je bilo nemoguće za predvidjeti. Ono za što mu moram odati priznanje svakako je hrabrost da nas upozna s nečim novim i drugačijim. To je nešto što se zbilja treba cijeniti. Jer, uvijek kukamo kako su sve te horor franšize iste, kako ne nude ništa novo, pa kada se pojavi netko s mudima onda opet tražimo zamjerke. Ja sam veliki ljubitelj tih zaokreta u kultnim horor serijalima. Uostalom, sam „Halloween“ ima dva takva „odmetnika“ – Rob Zombijev iz 2007. godine, te „Halloween 3“. Taj rizik je u ova dva primjera možda i imao nekog smisla, bez obzira što rezultat nije bio najbolji. No, kada je u pitanju „Halloween Ends“, onda mi zbilja nije jasno zašto se redatelj odlučio za tako nešto. Jer, ovo je ipak zadnji film koji je trebao povezati cijelu priču s prethodna dva filma, a on je napravio sve suprotno od toga. “Kills”, bez obzira na sve mane, bio je prirodan nastavak svega onoga što se događalo u prvom filmu, dok za “Ends” ta dva filma gotovo pa da i ne postoje u pogledu te povezanosti, a na što bi se, posebno ako radiš trilogiju, trebalo itekako paziti. Zato i mislim kako je taj skok u radnji od četiri godine ipak bio pogrešan izbor.

Ako postoji nešto što na jedan pozitivniji način povezuje sva tri filma, onda su to prije svega odlično režirane uvodne scene. Ends u tom pogledu nije razočarao jer uvodna scena, prije pojave svima nam dobro poznate špice i kultne glazbe, jako je dobro režirana te je na najbolji način i predstavljen novi lik – Corey (Rohan Campbell). Moram priznati kako mi je njegova priča, posebice zbog te uvodne scene, bila itekako zanimljiva i privlačna. Nema sumnje kako je to lik koji se neće svima svidjeti, ali meni je ipak stvorio intrigu tako da sam bio baš znatiželjan u kojem će smjeru otići njegova priča i na koji će način biti povezana s glavnim likovima. Na kraju se ispostavilo da je upravo Corey taj glavni lik, dok su svi ostali sporednjaci, uključujući Myersa i Laurie.

No, to ne znači da film u potpunosti nema atmosferu Halloweena. Jer, baš kao što sam napisao, Corey je lik u kojeg je, barem u početku, jako dobro stavljen taj duh samog mjesta, odnosno svih događaja koji su obilježili grad, a koji je upravo on kroz osobnu tragediju jako dobro (pre)slikao. Po pitanju glume, također mu se nema što prigovoriti, ali za vraga sve to kada ta njegova priča ne vodi baš nikuda. U zadnjoj trećini filma doslovno osjetiš kao da nisu znali što napraviti s njegovim likom, što je zbilja šteta, jer ako si već htio staviti fokus na njega, i to u filmu u kojem bismo trebali dočekati završni obračun horor ikona, onda bi bilo fer da ta priča bude itekako jebena, od početka pa sve do samog kraja. To, nažalost, nismo dobili.

Ono što je mene najviše smetalo kod ovog filma, prije svega je činjenica kako su Laurie i Michael postali sporedni likovi, i to u filmu u kojem bi to najmanje smjeli biti. I koliko god, ponavljam, priča oko Coreya bila zanimljiva, ona jednostavno nije smjela biti centralni dio priče. Možda bi to puno bolje ispalo da nam je predstavljen u nekom od prethodnih filmova, pa barem na kratko, nešto kao što su to napravili s Allyson (Andi Matichak), čiji je lik ipak imao neku vrstu razvoja koji je imao smisla. Pa ipak, sve to bi bilo nekako i prožvakao da je trenutak kada se redatelj napokon sjetio staviti fokus na završni obračun ispao u stilu kakav „Halloween“ zaslužuje. Nažalost, ništa od toga se nije dogodilo.

Glavni razlog zašto je klimaks filma zapravo postao antiklimaks, nalazi se u tome što je ovo prvi film u trilogiji u kojem sam osjetio najmanje napetosti, straha, uzbuđenja…Čak ni ubojstva, izuzev možda jednog, nisu bila toliko kreativna, što me baš neugodno iznenadilo. Okej, nisam očekivao koljačinu kao u „Kills“, ali barem mi malo daj da odglođem to meso. Ovako sam dobio samo kost na kojoj je malo toga ostalo. Jer, iščekivanje napetosti, pa čak i taj jebeni jump scareovi – ništa od toga gotovo pa da i ne postoji, jednostavno jer je izostalo to stvaranje i bildanje atmosfere, a koja je uvijek bila zaštitni znak ove franšize. Tako je najbitniji dio filma zapravo postao najslabiji.

Za razliku od same priče, film estetski izgleda jako dobro. U onom kinematografskom smislu podsjetio me na „Christine“, još jedan kultni film Johna Carpentera. A kada smo već kod njega, onda stvarno moram pohvaliti odličan soundtrack, za kojeg je uz oca (Johna) i sina (Codya) Carpentera bio i ovaj put zadužen Daniel Davies. U tome sam možda najviše i uživao jer ta glazba koja je imala jedan spoj modernog i klasičnog u potpunosti je odgovarala vizualnosti samog filma. I bez obzira na sve, treba se priznati i reći kako sva tri filma iz ove trilogije vizualno izgledaju baš „Halloweenovski“, odnosni kako dišu duh i samog originala. Jedna od glazbenih tema mi je stalno na repeatu od izlaska iz kina, tako da jedva čekam nabaviti i cijeli soundtrack. Također, svidjele su mi se i posvete originalu, jedan završni kolaž izazvao mi je baš trnce po tijelu, i samo mi je krivo što takvih trenutaka nije bilo više. Istinski fanovi prepoznat će i prisutnost Nick Castlea u filmu, originalnog “The Shapea”, što je također jedno lijepo ljubavno pismo ovoj horor ikoni, a kojeg je i ovaj put sasvim solidno odglumio James Jude Courtney.

Što reći kako konačan zaključak završnice? Nije da sam sada imao neka posebno velika očekivanja da bih mogao reći kako sam razočaran u potpunosti. Film svakako ima svojih prednosti, ponajviše u samoj ideji koja u suštini nije bila loša, ali koja jednostavno nije smjela biti dio baš ovog završnog filma. Jer, kada imaš film koji bi trebao biti epska završnica između dva kultna filmska horor titana, onda si nikako ne smiješ dopustiti da upravo oni budu pasivni promatrači.

Pa ipak, imam potrebu da na kraju zahvalim predivnoj Jamie Lee Curtis na jednom prekrasnom putovanju koje nam je pružila s likom Laurie, a uz koju smo se smijali, plakali, vrištali…Najveća vrijednost ove cijele trilogije upravo je Jamie jer se doslovno u svakoj sceni vidjelo koliko joj je stalo do uloge. Nekad je to funkcioniralo bolje, a nekad lošije, istina. No nitko ne može osporiti kako ju je ona, zapravo, na neki način i živjela zajedno sa svima nama. I baš zato će, bez obzira na sve, Laurie, zajedno s Michaelom, živjeti u našim horor srcima vječno.