Građanin X – čudovište u ljudskom obliku

Kada bilo koji film preskoči kino distribuciju, to obično nije dobar znak. Međutim, direktno na video/tv, kako se popularno voli reći za takve filmove, ne mora nužno značiti da je film loš. Najbolji primjer za to je upravo “Citizen X”, redatelja Chrisa Gerolma. Ako vam je kojim slučajem njegovo ime nepoznato, možda će vam kultni film “Missisipi u plamenu”, nedavno preminulog redatelja Alana Parkera, osvježiti pamćenje. Naime, upravo je Chris napisao scenarij za taj genijalni film. Režija za Chrisa nikad nije bila prva opcija, već je uvijek volio više pisati. Ako mene pitate, to je zaista prava šteta, jer je upravo Citizen X savršeno dokazao kako pored onog scenarističkog talenta, jednako tako posjeduje i onaj redateljski. Citizen X je inače adaptacija knjige pisca Roberta Cullena, a govori o lovu na jednog od najvećih serijskih ubojica u povijesti – Andreja Čikatila.

Iskreno, puno sam razmišljao o tome zašto filmofili vole gledati trilere, pogotovo one u kojima se lovi neki serijski ubojica? Zapravo, stvar je tu vrlo jednostavna, a mislim kako će se većina složiti sa mnom. Naime, svakom normalnom čovjeku sama spoznaja da bi netko mogao ubiti nekoga iz čistog zadovoljstva, izaziva jezu i tjera na povraćanje. Pa zašto onda to gledamo? Upravo zbog toga jer nam je to strano, nepojmljivo i nešto sa čim se nikako ne možemo poistovjetiti. Uz filmove, bili oni igrani ili dokumentarni, želimo barem pokušati razumjeti što je to u nekome, odnosno kakvo zlo mora živjeti u osobi koja je u stanju nekoga drugog povrijediti iz čistog zadovoljstva. Naravno da to nikad nećemo razumjeti, jer to je nerazumno samo po sebi, ali se želimo s time upoznati, i u tome nema ništa loše. Postoji jako puno filmova na temu serijskih ubojica, i mogu reći kako sam ih većinu pogledao, dok mi je Citizen X tek nedavno postao pravo malo filmofilsko otkriće. Nije da nisam čuo za taj film, ali mi nikako nije došao na red za gledanje. Nema šta, klečim na kukuruzu za kaznu, a dok to radim, vama ću napisati kratke dojmove za ovaj zaista odličan film.

Ono što Citizen X čini jeza filmom, u prvom je pogledu činjenica što je snimljen po istinitom događaju. Naime, ubojica imena Andrej Čikatilo, jedan je od najgorih i najbrutalnijih serijskih ubojica u povijesti. U bivšem SSSR-u ubio je 56-ero žena i djece. Njegova najmlađa žrtva bio je sedmogodišnji dječak. Lovili su ga 12 godina, a 1994. godine osudili su ga na smrt. Čitajući ovu njegovu “biografiju” ne možete ništa drugo nego osjećati mučninu, jer je zaista tiha jeza sama spoznaja da je jednom takav monstrum živio među nama. Nažalost, ovakvih čudovišta ima i dalje oko nas, i to je zapravo najveći horor od svih. Oni mogu biti svugdje – poznati citat Teda Bundya, zapravo najbolje opisuje tu spoznaju koja vas tjera da se naježite od nelagode. Čikatilo je najbolji primjer za tako nešto. Ugledni član društva i partije, zasigurno nije bio netko na koga bi uopće moglo pasti zrno sumnje.

Tu sad dolazimo do vremena u kojem je ovaj monstrum ubijao svoje žrtve. Naime, u doba Sovjetskog saveza komunistička partija je strogo odbijala i samu pomisao da bi se kod njih mogao pojaviti netko tko će bit opisan kao serijski ubojica. Toga ima samo na zapadu – reći će “mudro” jedan od glavešina komunističke partije. Ignoriranje ubojstava i naredba da se tako nešto uopće pusti u javnost, omogućili su Čikatilu da bez ikakvih problema, i to na najgori mogući način, masakrira svoje žrtve. Film u tom pogledu kritizira, i to s punim pravom, mračnu stranu komunističke vlasti, koja je zanemarivala očite dokaze protiv stvarnog ubojice. Žalosna je činjenica da su ga oni i uhvatili nedugo nakon što je počeo ubijati, ali su ga pustili zbog toga što je bio član partije, baš kao i što su (ne)namjerno krivo uzeli uzorke krvi. Ali su zato godinama hvatali nedužne ljude, prije svega homoseksualce, koji su po njima jedini bili u stanju učiniti takva zlodjela. Ta “promaja” u glavi, rezultirala je brojnim nevinim žrtvama.

Žalosno je što se sve to moglo spriječiti, samo da je bilo malo više zdravog razuma. No, lako je meni s ove vremenske distance kritizirati. To je bilo neko sasvim drugo vrijeme i postupci onih koji su omogućili da toliko dugo bude na slobodi, jednako su nelogični kao i akti samog ubojice. Srećom, koliko god na svijetu bilo loših ljudi, nekako ipak vjerujem da ima puno više onih dobrih. Jedan od takvih je i lik ‘detektiva’ Viktora Burakova, a kojeg je u filmu odlično odglumio Stephen Rea. Zašto sam stavio ovo detektiv pod navodnike? Naime, Viktor po zanimanju nije uopće bio detektiv, već mrtvozornik. Nakon što su se ubojstva počela gomilati, partija ga je odredila kao glavnog i odgovornog u istrazi za ubojicom. Tu dolazimo do putovanja koje neću tako lako i brzo zaboraviti.

Osobno mi se najviše urezala u sjećanje scena kada se naš Viktor prvi put upoznao sa spoznajom da netko mučki ubija nevine ljude. Njegove suze na licu u tom trenutku su i naše suze, i to je nešto što neću moći nikad izbrisati iz memorije. Nažalost, to je bio samo početak, i zapravo kamilica, u usporedbi s onim što će tek uslijediti. Međutim, koliko god bilo tužno gledati fizičko i psihičko propadanje čovjeka, s druge strane ste se mogli samo diviti njegovom neslomljivom duhu. Nevjerojatna je ta snaga volje da u hladnim i tmurnim vremenima budeš i ostaneš čovjek. Viktor je u mojim očima čovjek u punom smislu te riječi, te može samo biti uzor i inspiracija kako se nikad ne smije odustati, bez obzira koliko bilo teško.

Njegov lik u filmu je jako složen i baš zato još jednom sve pohvale idu glumcu Stephenu Rei. Od sporednih uloga tu svakako treba izdvojiti legendarnog Donalda Sutherlanda, koji je jednako tako briljirao u svojoj ulozi. Donald je glumac kojeg uvijek rado gledam na filmu, tako da ni Citizen X nije bio iznimka. Odnos koji je on imao s Viktorom glavna je nit ovog filma. Iako sam ga u početku volio mrziti zbog nekih odluka, shvatio sam na kraju kako je on vrlo mudar čovjek. No, čak i ako tu mudrost stavimo po strani, ostaje nam jedna lijepa poruka, a koja je savršeno prikazana kroz njegov lik – bez obzira na mjesto, vrijeme i okolnosti, ljudskost je nešto što će na kraju uvijek pobijediti. Legendarni Max von Sydow također u filmu ima malu, ali značajnu ulogu psihijatra. Kroz njegov lik je prikazan sustav i društvo u cjelini, što je bilo dosta frustrirajuće za gledati.

Zamislite da se utapate u rijeci, ali ne želite uhvatiti ruku koja vam može biti spas, samo zato jer vam se ne sviđaju nokti na toj ruci. Zvuči smiješno? Ne samo da zvuči, nego i jeste smiješno. Ali metaforičkom smislu, to je tako  zbilja i bilo. Za nekoga tko nije odrastao u takvom sistemu, to mi je bilo zbilja jako teško za gledati. Nisam to nikako mogao razumjeti. Nažalost, moram spomenuti i monstruma Čikatila, a kojeg je u filmu glumio Jeffrey DeMunn. Jeziv u svakom mogućem smislu, Jeffrey je u potpunosti ispunio svoju zadaću – učinio je da jedino što osjećamo prema tom liku bude isključivo i samo mržnja.

Kažu kako nije dobro mrziti, ali najiskrenije ću vam reći – ovakve monstrume jednostavno morate. Za sve vas koji još niste pogledali film, a to planirate, moram upozoriti da u njemu ima nekih stvarno užasnih scena na koje nitko normalan ne može ostati ravnodušan. Redatelju u tom pogledu idu sve pohvale jer smatram kako se takvi zločini, bez obzira koliko bili teški za gledanje, upravo tako i trebaju prikazati. Uostalom, baš kao i sami monstrumi, pa se onda neće dogoditi da ih se romantizira, a što nažalost često bude slučaj. Ono što ovaj film čini posebno hororičnim, zasigurno je spoznaja da mi znamo tko je ubojica. Znači, nema te misterije gdje mi istražujemo tko bi to mogao biti. To je u suštini najveća jeza od svih, jer samim tim što znamo tko je, osjećamo veću nemoć i frustraciju.

Citizen X je mučan film, i bio bih najsretniji da ne postoji, jer bi to značilo da nikad nije ni živio monstrum kao što je to bio Čikatilo. Nažalost, realnost je puno drugačija. Ovo je film koji će vam pokazati kako će zlo uvijek bit među nama, ali i koji će nas podsjetit da bez obzira koliko ono bilo veliko, da će jednako tako postojati ljudi koji će učiniti sve da ga unište. Ovo je priča i film o njima. I baš zato ga morate pogledati.