Ford v Ferrari

Znate onu priču o prvim ljubavima, zaljubljivanjima koja se pamte i koja ostanu vječna za čitav život? Takve priče su nešto što se može preslikati na bilo koju sferu života jer kad nešto volite, a pri tome je sasvim svejedno da li je to vaša srodna duša, posao koji vas čini ispunjenim, hobi u kojem guštate, strast koju osjećate radeći ono što vas čini sretnim, onda je to ono što sam život čini ljepšim i vrijednim življenja. Kada je moja strast prema filmu u pitanju, onda tu pamtim svaki trenutak, posebno onaj osjećaj kada je zaljubljivanje preraslo u ono što je danas – vječnu ljubav. Bilo je to u prvom razredu srednje škole kada sam prvi put pogledao film Američki psiho.

Ok, reći će netko, ako ti je zaljubljivanje u film krenulo radi filma o psihopatu koji ubija ljude, onda sa tobom nesto zbilja nije u redu. Ali to je ono površno gledanje na stvari, kao i u slučaju kada se osobe koji vole horore naziva psihopatima, iako je dokazano da upravo takvi imaju više empatije od onih koji na takav glup način etiketiraju ljude. Dakle, zašto Američki psiho? Vrlo jednostavan odgovor – CHRISTIAN BALE. Još i danas pamtim prvo gledanje tog filma, ponajviše radi maestralne Baleove izvedbe za koju mi ni dan danas nije jasno kako nije dobio najprestižniju filmsku nagradu Oscar. Ali nema veze, to ionako nije važno.

Ono šta je bitno u prvom je redu činjenica da je to bila uloga i film radi kojih sam se počeo upoznavati dublje i šire sa filmom kao umjetnosti , te se sa sigurnošću može reći da je upravo Bale jedan od glavnih razloga zašto volim film na način na koji ga volim danas. Zašto ovo pišem? Zato što mi od tog trenutka, svaka najava kako taj genijalni glumac snima novi film dođe kao neka vrsta filmofilskog orgazma, jer gotovo da ne postoji film u kojem me je razočarao. Možete onda zamisliti moje oduševljenje kada sam saznao da snima film Ford v Ferrari, nevjerojatnu istinitu priču o dvojici genijalaca automobilske industrije, što Ford i Ferrari svakako jesu.

Ford v Ferrari u kratkim crtama je film koji nam donosi priču o dvojici prijatelja, a koji pokušavaju Fordu omogućiti prednost nad trkačkim prvakom Ferrarijem tijekom utrke 24 sata Le Mansa u Francuskoj. Ta dva prijatelja se zovu Ken Miles i Carroll Shelby. Njih su u filmu savršeno odglumili Ford i Ferrari glumačkog svijeta – Matt Damon i Christian Bale. Kao da već sa angažmanom ove dvojice odličnih glumaca nisu stvoreni preduvjeti za odličan film, dodatni razlog za visoka očekivanja bio je izbor James Mangolda za redatelja filma. Ako niste znali, to je čovjek pod čijom su se redateljskom palicom snimili neki od najboljih filmova u zadnjih nekoliko godina. Tu prvenstveno mislim na film Hod po rubu ,te pogotovo Logan, a za čiji je scenarij bio nominiran i za Oskara. Od ostalih filmova, tu svakako treba izdvojiti Prekinutu mladost i Cop Land. Čovjek koji zna snimati filmove u kombinaciji sa glumcima koji znaju glumiti i sve to začinjeno sa intrigantnom pričom. Rezultat? Jedan od najboljih filmova prošle godine. Još od filma Rush redatelja Rona Howarda ne vidjeh na temu sportskog rivalstva ovako dobro režiran, savršeno napisan, izvrsno odglumljen i genijalno snimljen film kao što je to slučaj sa filmom Ford v Ferrari. Rekoh gore “sportskog rivalstva” ,međutim ovaj film je puno, puno više od toga.

Ovaj film je život u punom smislu te riječi. Sve ono što je moglo poći dobro u ovom filmu, prošlo je savršeno. Život kroz filmove je zbilja jako teško pokazati jer dosta često to uvijek ode u neku patetiku, ali ovdje je zahvaljujući svim akterima ovog filma jednostavno prikazan točno onakvim kakvim on zbilja jeste, bez ikakvog uljepšavanja, Tu prvenstveno moram pohvaliti odličnu režiju filma za koju nemam apsolutno nikakve zamjerke. Redatelj kroz predivne kadrove, pogotovo kad su scene utrkivanja u pitanju, na savršen način uvodi gledatelja u glavu glavnih aktera , toliko dobro da imate osjećaj kao da ste vi za volanom tih bijesnih hijena od auta. Ali ono što je posebno važno, redatelj ni u jednom trenutku ne gubi fokus sa glavnih likova, što je jako bitno jer ipak su oni ti koji pokreću cijelu priču filma. I ne samo to, redatelj jednaku pažnju daje i sporednim likovima u filmu koji su, iako formalno sporedni, itekako važni za cijelu priču. Tu bih poseban naglasak stavio na genijalnog, maestralnog i izvanrednog Josha Lukasa.

Moram priznati kako mi se davno nije dogodilo da sam gledajući neki film želio ući u ekran i doslovno zadaviti golim rukama neki lik , kao šta je to bio slučaj sa ovim Lucasovim. Ali to je samo dokaz koliko je glumac odradio savršen posao, jer kad izazove takvu emociju u tebi, pa makar ona bila negativna, onda znaš da je odradio vrhunski posao. U uvodu svog teksta sam napisao kako je ovaj film savršen prikaz života kakav on zbilja jeste. Ovaj film je upravo to, jer svaki od likova predstavljaju neku ljudsku osobinu, neke karaktere, postupke koje svakodnevno možemo vidjeti i sa kojima se i sami redovno susrećemo. Prijateljstvo, pohlepa, ambicija, zavist, podmetanja, dvoličnost, ljubav, strast – sve se to može očitati na licima likova u filmu. To je u ovom slučaju prikazano kroz rivalstvo Forda i Ferraria, ali se jednako tako može preslikati i na bilo koju životnu situaciju.

Jesam li vam zaboravio reći koliko su Matt Damon i Christian Bale odlični kao tandem u ovom filmu? Sad bih najradije napisao kako me Baleova gluma u ovom filmu nije nimalo iznenadila, jer što očekivati drugo od glumca njegova kalibra, nego maestralnu izvedbu. Ali koliko god bio spreman na takvo nešto, on me uvijek iznova uspije oduševiti. U ovom filmu je briljantan na svim razinama i zbilja je nepravda što nije uopće nominiran za Oscara, baš kao i njegov partner u zločinu Matt Damon, Moram priznati, ma koliko god objektivno bio odličan u svojim nekim prethodnim filmovima, Matt mi nikad nije spadao među omiljene glumce, ali isto tako mogu reći da se to promijenilo sa ovim filmom. Matt kao duša i Bale kao srce ovog filma, jednostavno vam se uvuku pod kožu, toliko da ne možete, a da vas nije briga za njih i njihove sudbine u filmu. Ono što me najviše oduševilo kod njih dvojice su kadrovi kada ništa ne govore, odnosno kada samo glume licem. U nekoliko scena je to savršeno prikazano i to su zbilja trenuci kada se obratite sami sebi govoreći – jebote koja gluma!!

Ono na što bih vam isto tako posebno htio skrenuti pozornost je vrhunski soundtrack filma, a koji tako fino prati priču. Tu bih izdvojio utrku na Daytoni koja mi je skoro pa najbolji dio filma. A kada za vrijeme gledanje te utrke u skoro pa prepunom kinu vidite vlastitu curu kako se diže na noge i sa rukama u zraku proslavi pobjedu svog filmskog junaka, onda znate da je film ispunio svoj zadatak. To su oni trenuci kada se film osjeća, a ne samo gleda.

“People love what other people are passionate about.”

Moja omiljena rečenica koja savršeno opisuje odnos koji ja i cura imamo prema filmu kao umjetnosti. A kada se pojavi fim koji tu emociju probudi na onaj strastveni i divlji način, onda je to nešto što bi je Tom Cruise jednom savršeno opisao samo sa jednom riječju – magija. “Nekad su riječi suvišne”… kaže u jednoj sceni Matt Damon. Isto bi se moglo i primijeniti na ovaj film. Što god da napisao i rekao o njemu je suvišno, pa ću samo još reći kako mi je baš drago što sam ga mogao doživjeti na najvećem mogućem ekranu multipleksa, jer jedino tako ga možete disati osjetila koja će ovaj film probuditi u vama. I zato bez suvišne priče, zavalite se u svoju udobnu fotelju, te uživajte u ovoj nezaboravnoj vožnji kojoj ćete se sasvim sigurno željeti vratiti opet. Ja znam da sigurno hoću.