The Last Voyage of the Demeter – Dracula raširenih krila

Horor kao žanr itekako je bitan za stvaranje filma kao umjetnosti. Uostalom, zar nisu braća Lumiere prikazivanjem filma „Dolazak vlaka u stanicu“ davne 1895. godine prvi put u gledatelju stvorili osjećaj straha, pa se tako još uvijek pišu članci o tome kako je tadašnja publika pobjegla iz dvorane kada se vlak pojavio na ekranu jer su mislili da će ih pregaziti. Iako se prvim horor filmom službeno smatra kratkometražni film „The House of the Devil“ iz 1896. godine, redatelja Georgea Meliesa, činjenica jest kako se o hororu kao žanru prvi put piše 1931. godine kada je u kina stigao film „Dracula“, snimljen po adaptaciji romana Brama Stokera. Pa ipak, postoji film koji danas mnogi smatraju prvim pravim dugometražnim horor filmom. Riječ je o nijemom filmu „Nosferatu“, njemačkog redatelja Friedericha Murnaua, a koji je snimljen davne 1922. godine. Film je bio također inspiriran Stokerovom „Draculom“, ali to ime nisu iskoristili jer za njega nisu dobili autorska prava. Pa ipak, sličnost je bila više nego očita. Dracula je tako na simboličan način zaslužan za urođeni strah koji otkucava u srcima svih ljubitelja horor žanra, sad već preko stotinu godina.

Dracula je s vremenom (do)živio niz filmskih ekranizacija. Mnogi su poznati glumci utjelovili ovaj kultni lik stvoren iz pera Brama Stokera. Bela Lugosi, Christopher Lee, Klaus Kinski, Gary Oldman, samo su neki od glumaca koji su imali tu čast portretirati vječnog Draculu. Također, impresivna je lista redatelja koji su svoju viziju Dracule prenijeli na veliko platno, poput Wernera Herzoga, Mela Brooksa, Wesa Cravena i posebice Francisa Forda Coppole. Velikog Coppolu sam namjerno izdvojio jer imam dojam kako je taj njegov film nekako najbolje prošao oceane vremena u očima publike. Ono što je posebno zanimljivo, barem ako mene pitate, svakako je različitost u interpretaciji Dracule. Iskreno, meni se nikada nije dopadala komičnost u nekim filmskim adaptacijama, jednako kao i romantiziranost Dracule kao lika, bez obzira koliko to možda i bilo filmski privlačno. Upravo se zato nisam mogao oteti dojmu kako nikada nismo zapravo vidjeli pravog Draculu, onog bez filtera i uljepšavanja. To mi je nedostajalo, posebice jer sam čitao roman, tako da sam se baš razveselio kada je u kina stigao film „The Last Voyage of the Demeter“, a koji je po samoj svojoj najavi nagovijestio upravo onakvu verziju za kojoj sam žudio na isti način kao što Dracula žudi za krvlju.

Prva pozitivna stvar uz ovaj film svakako je bio angažman Andrea Ovredala, redatelja koji se dokazao u horor žanru. Tu ponajviše mislim na „The Autopsy of Jane Doe“, film koji je po meni zaslužio puno veću pažnju i priznanje, bez obzira na kraj koji mi nije bio po guštu. No, ono što je on kao redatelj pokazao u tom filmu svakako je talent za stvaranje atmosfere, a koja mi je općenito u hororima uvijek bila bitna. Ovredalu nije strano prikazivanje horor priča, a što je pokazao u filmu „Troll Hunter“, kombinaciji lažnog dokumentaraca, found footage /horor/ trilera. Za razumijevanje i približavanje njegove redateljske slike možda je bolje spomenuti također podcijenjeni „Scary Stories to Tell in the Dark“, a na kojem je scenaristički surađivao s Guillermom Del Torom. Utjecaj Del Tora je vidljiv i u „The Last Voyage of the Demeter“, i to prije svega kroz prikaz i način otkrivanja glavnog čudovišta. U tome je Del Toro pravi majstor i zato mi je drago što u tom pogledu Ovredal nije zakazao, dapače pokazao je kako je itekako dorastao zadatku.

Stvaranje atmosfere, dakle, najbolji je dio filma. Napetost koju osjećamo od samog početka povezana je upravo s tim uspjehom skrivanja i otkrivanja glavnog negativca. Ovredal je točno znao kada će i u kojoj mjeri Dracula piti krv gledateljima. To je bilo posebno zanimljivo zbog činjenice kako ovakvog Draculu uistinu nismo imali prigode vidjeti u prijašnjim ekranizacijama. Film obrađuje samo jedan mali dio iz Bram Stokerovog romana, točnije sedmo poglavlje pod nazivom „Kapetanov dnevnik“, a koje do sada također nije bilo istraženo na ovako kreativan način. Jedinu poveznicu u tom smislu možemo napraviti s Draculom iz 1979. godine kojeg je portretirao Frank Langella, a gdje se također jedan dio filma odvija na brodu. I tu svaka sličnost prestaje, jer ovdje se radi o filmu koji u svojoj DNA ima vizualnost i atmosferu romana, posebice izraženu kroz svjetlo i tamu, odnosno kontrast koji je potreban i važan kada se radi film o Draculi.

Žanrovski bi ovaj film mogli opisati kao triler s elementima horora, dok je meni posebno bio zanimljiv taj povijesni dio koji je odrađen do najsitnijih detalja. Tu prvenstveno mislim na brod kao mjesto na kojem se odvija radnja, a koji je, uz prikaz limitiranih resursa, na najbolji mogući način oživio to vrijeme. Taj minimalizam poslužio je na najbolji mogući način za bildanje tenzije. Kadrovi broda su vizualno dojmljivi te su na jednako takav način pripremili savršenu podlogu za sve te likove s kojima ćemo pratiti ovo uzbudljivo putovanje. Prirodnost likova doslovno se može osjetiti kroz njihovu jednostavnost, pa se tako svi čine kao svaka druga posada bilo kojeg broda. Ipak, svi oni imaju neku suptilnu pozadinu, a radi koje i brinemo za njih tijekom cijelog trajanja filma. To mi je uvijek bitno kod svakog filma, posebice horora. Druga je stvar što ja većinom i navijam za negativce, ali ovaj put sam bio na strani dobra, i to nije bilo bez razloga.

Naime, svi članovi glumačke posade uistinu su bili na razini zadatka na ovoj filmskoj palubi. Tu svakako valja izdvojiti Coreya Hawkinsa, ovdje u ulozi doktora Clemensa, inače publici poznatog po filmu Straight Outta Compton. Ništa manje upečatljiv nije ni David Dastmalchian, glumac koji mi je uvijek imao neku jezu u sebi i skriveni bijes u očima, što mu je itekako pristajalo u ovom filmu i ulozi. Tu je još i kapetan broda Demeter kojeg je utjelovio uvijek rado viđeni Liam Cunningham. Kada sam prethodno spomenuo prirodnost likova tu sam najviše mislio na dječje uloge, a čija nevinost samu priču koju pratimo čini još tragičnijom. Definitvno najupečatljiviju ulogu imao je mladi Woody Norman, a koji me prethodno oduševio u hororu Cobweb, dok je svoj talent najbolje pokazao uz Joaquina Phoenixa u „Idemo, Idemo“, pravom filmskom dragulju kojeg svakako preporučujem za gledanje. Ne smijem također zaboraviti ni mladu Aisling Franciosi u ulozi Anne koja u sebi ima određenu misteriju koja savršeno paše samoj atmosferi filma. Tu je i Stefan Kapičić za kojeg sam uvijek smatrao da zaslužuje puno veće uloge, i zato mi je drago da ju je upravo u ovom filmu dobio i iskoristio na najbolji mogući način. Svi oni imaju kontrolu nad svojim likovima, oni ih posjeduju, oživljavaju, te stvaraju međusobne odnose na temelju toga.

Pričati o ovom filmu, a ne spomenuti genijalnog Javiera Boteta u ulozi Dracule bilo bi uistinu neoprostivo. Ovaj karakterni glumac doslovno je postao pravi Dracula, i to prvenstveno kroz fizičku transformaciju i praktične efekte koji će vas ostaviti bez daha, jednako kao i njegova izvedba. Botet glumi tijelom, a svaki njegov pokret kod mene je izazvao različitu emociju. Naravno, tu su efekti šminke itekako doprinijeli uvjerljivosti, ali Botet ne nosi samo šminku već doslovno oživljava svoj lik. On u sebi nosi tu ljudskost i monstruoznost kroz čisti govor tijela. Dracula kao lik, treba to također naglasiti, uopće nije toliko zastupljen u samom romanu, tako da je bilo zanimljivo gledati njegov razvoj upravo kroz ovo poglavlje, a koji se savršeno uklapa u taj cijeli Stokerov svijet. Ovdje ga tako prvenstveno upoznajemo kroz sjenu, dok se tek kasnije, kako se i radnja odvija, on razvija kao lik, te ga redatelj postepeno izvlači iz tame mraka. On je misterij o kojem želite znati više.

Kada je u pitanju vizualni izgled Dracule, onda je poveznica ili bolje rečeno posveta prema filmu Nosferatu itekako vidljiva. Kostur, zubi, očne jabučice, nos, odnosno cjelokupna silueta, uz većinsku upotrebu praktičnih efekata i impresivnu glumačku izvedbu Boteta, zbilja izgledaju itekako uvjerljivo. Kada tome dodamo taj konačni efekt vampira, odnosno njegovu motivaciju kroz jednostavnost, onda dobijemo lik koji savršeno paše Stokerovoj viziji, i zato mi se jako svidjelo što se film itekako vjerno držao romana. Dracula je ovdje upravo ono što treba biti, više čudovište a manje nekakav sexy lik na kojeg se pale teenagerice. On ne govori puno, te je stvorenje samo za sebe, nešto poput kakvog usamljenika na moru koji pokušava preživjeti i to uz posadu koja pokušava preživjeti njega. On je kombinacija šišmiša Nosferatua i čovjeka Nosferatua.

Ambicija koju je imao redatelj vidljiva je od samog početka. Ovo je bila prilika koja se nije smjela propustiti, posebice jer je samo okruženje radnje idealno za horor film. Naravno, dodatak koji uz sebe nosi misterija Dracule uvijek može biti poput češnjaka za bilo kojeg „vampirskog redatelja“. Jer, baš kako sam napisao u samom početku recenzije, naslijeđe Dracule je itekako veliko. On je uvijek bio prisutan u kulturi, tako da mi je drago što se kroz ovaj film na pravi način proširio taj mit o Draculi i to kroz jedan realan prikaz mjesta i svijeta gdje se odvija sama radnja. Moram priznati kako sam prvi put u nekom filmu o Draculi osjećao onu dramsku emociju njegovog lika, što prije svega treba zahvaliti redatelju koji je to uspio postići s paralelnim stvaranjem tenzije radnje i otkrivanjem njega kao straha koji nas cijelo vrijeme proganja. Sve je to upečatljivo kroz idealno korištenje prigušenih boja koje savršeno odgovaraju toj misteriji. Naša je jedina sreća što smo mi itekako svjesni da je Dracula vampir žedan krvi, za razliku od putnika na palubi koji nemaju blage veze što ih je snašlo, i upravo taj kontrast čini ovo putovanje brodom Demeter još više zanimljivijim i uzbudljivijim.

Film u velikoj mjeri ima Hitchcockovu napetost u sebi, kao da cijelo vrijeme gradi tenziju u pozadini, što se čini kao jako dobra povezanost sa samim Draculom, odnosno njegovim razotkrivanjem. Strah i neizvjesnost stalno su prisutni, baš kao što je prisutno i čudovište koje se ne može tek tako ukrotiti. Najbolji opis ovog filma, baš kao i samog poglavlja „Kapetanovog dnevnika“ kojeg obrađuje, bila bi tajanstvenost. Upravo je ta tajanstvenost ono što je stalno prisutno u ovoj priči, pa sam tako imao osjećaj kao da gledam kombinaciju nekog slučaja Agathe Christie i Egzorcista, dok glavni negativac zamišlja da je na party brodu u Splitu gdje su mu na švedskom stolu posluženi turisti koje s guštom ubija. Zapravo, mislim kako bi ovakav pogled od svih nas stvorio Draculu. No, šalu na stranu. Mislim kako neću pretjerati ako napišem kako je ovo svakako najstrašnija verzija Dracule. Jer, do sada smo uvijek u tim pričama imali samo elemente horora, dok je ovdje horor, baš kao i Dracula, u samom fokusu radnje.

Vizualno gledamo, „The Last Voyage of the Demeter“ u velikoj mjeri podsjeća na prethodni redateljev film „Scary Stories to Tell in the Dark“. Ta poveznica je najbolje vidljiva u trenucima kada vidimo likove kroz sjenu, a što je ovdje često korišteno, kako kroz ljude i čudovište, tako i za životinje. Sve se to jako dobro uklopilo u prekrasne vidike oko samog broda, intrigantne likove, ali i cjelokupnu priču o strahu od nepoznatog i preživljavanju. Uz sve to, treba dodati i preciznost pripovijedanja kroz sitnice, čime doslovno možemo osjetiti teksturu filma, baš kao i upečatljive zvukove koje čujemo izvan kamere, a koji također pridonose mračnoj atmosferi.

Kada su u pitanju mane, onda bih prvenstveno izdvojio onaj tehnički dio, prvenstveno kada je riječ o korištenju CGI-a. Iako sam ljubitelj praktičnih efekata, jasno mi je kako je u nekim scenama bilo nemoguće izbjeći CGI, poput recimo Draculinog leta nad morem. Međutim, itekako mi smeta kada se on koristi bez ikakvog opravdanog razloga. Naime, već sam pohvalio izgled i dizajn Dracule, a što je rezultat upravo praktičnih efekata i izvrsne vizualnosti glavnog glumca, tako da mi nije jasno čemu korištenje CGI-a koji samo kvari tu inače savršenu estetiku. Srećom, toga nije bilo previše. Mogli bismo, dakako, pronaći i rupu u samom scenariju, posebno po pitanju taktike borbe na brodu. No, moramo biti svjesni kako Dracula nije Diane Keaton kojoj će posada broda zatvoriti vrata u stilu Al Pacina u zadnjoj sceni Kuma. Oni se bore s nečim nepoznatim, oni nemaju blage veze o kome je riječ, tako da jedinu manu u tom pogledu mogu pronaći u nekim scenama koje su dosta slične, posebice kada dođe do sukoba. Ali opet, to je donekle razumljivo s obzirom na mjesto na kojem se odvija većina radnje filma.

The Last Voyage of the Demeter svakako spada među najugodnija (horor) filmska iznenađenja godine. Dracula je uvijek bio inspiracija mnogim filmašima, i zato mi je drago što smo u ovom filmu dobili jednu drugačiju verziju na koju bi, to sam siguran, Bram Stoker itekako bio ponosan. Ako ste ljubitelji Dracule, ovo je film koji nikako ne biste smjeli propustiti u kinu.