Čudesne zvijeri: Dumbledoreove tajne – čudesno putovanje mračnih zvijeri

Oduvijek sam bio veliki ljubitelj čarobnog svijeta “Čudesnih zvijeri” kojeg je stvorila J.K.Rowling, tako da sam se itekako veselio povratku ove filmske čarolije u kina. Nakon “Čudesnih zvijeri i gdje ih naći, te “Grindelwaldovih zlodjela”, na velikom platnu smo napokon dočekali i treći nastavak, i to pod naslovom – “Čudesne zvijeri: Dumbledoreove tajne”. Kada su u pitanju prva dva filma, moram priznati kako mi je original više prirastao srcu, posebno jer je bio baš poput glavnog lika – neobičan, humorističan, ekscentričan, topao i iskren. Nastavak mi je, međutim, bio puno lošiji, ponajviše jer se fokusirao na puno stvari odjednom, te je na neki način bio samo zagrijavanje za sve ono što smo konačno dočekali u najnovijem filmu.

U tom pogledu treba reći kako su “Dumbledoreove tajne” dosta drugačije od prethodnika, i to u onom pozitivnom smislu. Definitivno najbolja vijest kada je u pitanju sam serijal svakako je angažman Stevea Klovesa, čovjeka koji je scenaristički adaptirao gotovo sve Harry Potter filmove, izuzev “Reda Feniksa”, što se itekako moglo primjetiti u jezgri same priče. Pa iako smo u novom filmu dobili i najgore i najbolje od prethodnika, nekako mi se čini kako su “Dumledoreove tajne” najbliže pokazale smjer u kojem bi budući filmovi mogli krenuti. Naravno, mnogima se taj put neće svidjeti, ali meni je itekako bio po guštu, posebice jer je zagrlio onaj mračniji dio tog svijeta koji mi je nekako bio puno privlačniji, bez obzira koliko obožavao humor i određenu “smotanost” prethodnika portretiranu prvenstveno kroz “Newtove simpatične zvijeri”.

Eddie Redmayne je i ovdje u naslovnoj ulozi, ali usudio bih se reći samo na filmskom plakatu, jer je fokus filma uglavnom stavljen na Dumledorea i Grindelwalda, i to je svakako dobra stvar. Da me se ne bi krivo shvatilo, moje obožavanje Eddiea nikada nije bilo upitno, ali njegovo stavljanje po strani stvorilo je od ovog filma jedan balans između zabave i onog mračnijeg dijela priče. Jer, ruku na srce, većina je prethodnike i gledala radi te zabavne avanture glavnih likova, tako da je ta promjena, bez obzira na neke nedostatke, itekako dobro došla. Film na neki način koketira i sa trilerom, i to onim političkim, što definitivno ne biste očekivali od “Čudesnih zvijeri”. Međutim, baš poput samog tona, tako su se i ti žanrovski balansi također jako dobro spojili.

Tijekom cijelog gledanja filma stekao sam dojam kako bi “Dumbledoreove” tajne jednako dobro funkcionirale i kao samostalan film. Naravno, puno je bolje imati uvid u cjelokupnu priču, ali u određenim trenucima sam ga uspio zamisliti kao posebnu cjelinu, i moram reći kako mi se itekako svidio taj dojam, možda čak i više nego kao dio čarobnjačke puzzle. No, opet, najbolje stvari u filmu ne bih ni mogao doživjeti bez poznavavanja prethodnika, tako da sam u ovom slučaju kontradiktoran sam sebi. No, bilo kako bilo, činjenica jeste kako mi se ovaj film svidio ponajviše iz jednog razloga, a to je definitivno Jude Law. Način na koji je on prikazao Dumbledorea kao ranjivog, odnosno kao osobu koja na umu nosi brojne nedostatke, učinio ga je bližim nama običnim smrtnicima. Ta promjena u odnosu na samouvjerenog čarobnjaka kojeg smo poznavali savršeno je pristajala njegovom liku i djelu, i to je svakako nešto što mi je taj lik učinila još dražim, ako je to uopće bilo moguće.

Kada je riječ o njegovom suparniku, odnosno Grindelwaldu, stvari su ipak ponešto drugačije. Prethodno sam napisao kako sam ovaj film uspio donekle zamisliti kao posebnu priču, ali to mi nikako nije polazilo za rukom kada bi se u kadru pojavio Mads Mikkelsen. Naime, za mene je bilo gotovo pa nemoguće zamisliti bilo koga u toj ulozi, a da to nije Johnny Depp. Jednostavno sam cijelo vrijeme u glavi imao njegovu sliku, i umjesto da se skoncentriram na Madsa, stvarao sam u mislima Deppovu interpretaciju tog lika. Šteta za mene, jer Mads je definitivno odličan kao Grindelwald, i ako ćemo biti sasvim objektivni, koliko god je to uopće moguće, njemu ova uloga jako dobro pristaje. Mads ima taj pogled koji je istovremeno šarmantan i zao, tako da je vrlo lako shvatiti zašto ga se istovremeno voli, mrzi i plaši. No, s druge strane, jako se teško povezati s tim likom, ne u smislu kao kad je u pitanju Dumbledore jer je to nemoguće, već upravo zbog te promjenjivosti njegovog lika, odnosno tri dosadašnje različite interpretacije koje smo imali prilike vidjeti (Depp, Farrell, Mikkelsen), a koji su karakterno u potpunosti drugačiji.

Kada je u pitanju ostala glumačka ekipa, Dan Fogler kao Kowalski standarno je dobar, iako je njegova pojavnost više prisutna radi samog šarma priče, a manje radi samog utjecaja na glavnu radnju. Alison Sudol kao Queenie također treba gledati u tom smislu jer nije ni približno dobila onoliko minuta koliko biste možda očekivali, ali to nikako ne bih uzimao kao manu filma, posebice jer sam prethodno spomenuo kako je dobro što je fokus stavljen upravo na dva glavna suparnika – Grindelwalda i Dumbledorea.

No, ono što svakako jeste mana, svakako je prikaz Credencea u ulozi Ezre Millera. Ne znam kako ćete ga vi doživjeti, ali mene ovdje jednostavno nije bilo briga za njega, za razliku od prethodna dva filma gdje sam ga doslovno želio zagrliti svaki put kada bi se pojavio na ekranu. U ovom filmu je totalno bezličan, kao da nisu znali što bi s njegovim likom napravili, a nije da je baš nebitan za samu radnju. Iskreno se nadam da njegov slabo napisan lik u filmu nema veze s njegovim privatnim životom, baš kao i kad je u pitanju Katherine Waterson u ulozi Tine koja je ovdje totalno bačena u drugi plan. Mnogi su pisali kako to ima veze s njenim neslaganjem s nekim privatnim stavovima  J.K. Rowling, a koliko u tome ima istine saznati ćemo u nadolazećim filmovima. Odličan primjer jako dobrog sporednog kastinga svakako je Jessica Williams koja u filmu možda nema neku glavnu ulogu, ali dovoljnio bitnu da bude poveznica odnosa između likova i same priče.

Ako bih baš trebao izdvojiti najveću vrlinu filma, onda bi to svakako bili specijalni efekti koji uistinu izgledaju impresivno. Kada gledate ovakav tip filma za koji znate da vas vodi u svijet fantazije, ali u koji svjedno vjerujete da je realan i stvaran, onda znate kako je redatelj napravio odličan posao. David Yates se i ovaj put našao iza kamere, te je jako dobro balansirao zabavno mračan ton filma stvarajući od njega upravo takav identitet. Kamera je također impresivna, što posebno dolazi do izražaja kroz kadrove akcije. Kostimografija je pravi melem za oči, što, uostalom, nije ništa čudno kada su u pitanju “Čudesne zvijeri”, tako da ni ovaj film u tom pogledu nije razočarao.

Kada se sve zbroji i oduzme, mogu reći kako se meni ovaj film baš svidio, bez obzira na objektivne mane koje neosporno ima. No, sve to stane po strani kada se u kinu zavrti ona prepoznatljiva mjuza i kada se u kadru pojave moje omiljene “zvijeri”, posebno “šnjofavac” i “drvce” prema kojima imam posebnu privrženost, a koji su na neki način i najbolji pokazatelji te “slijepe ljubavi”. Ovo progovara onaj fan u meni radi kojeg ću uvijek imati simpatije prema ovim filmovima, ali isto tako mi je drago da je ovaj nastavak uspješno koketirao s onim mračnijim tonom same priče, što mi se čini kao savršeni balans nekog budućeg putovanja kojem se baš iskreno veselim.