Carrie – horor matura Briana De Palme

“It was bad, Mama. They laughed at me. Hold me, Mama. Please hold me.”

Ah, odakle uopće početi kada je riječ o ovom filmu, kultnom klasiku redatelja Briana De Palme. Najbolje se vratiti na same moje filmofilske početke. Dok sam bio u osnovnoj školi, često sam znao kriomice gledati filmove kada bi mi roditelji zaspali, stišavajući televizor koliko god sam mogao samo da ih ne probudim, jer sam znao da onda ništa neće biti od gledanja. Kasnije, kada sam otkrio čari snimanja na VHS bilo je puno lakše, pa kada bih ostao sam kući, onda bih ih upalio i guštao u njima. Jedan od takvih “gula” filmova bio je i film Carrie. Postoje neki filmovi koje ste prvi put gledali dosta mladi i koji su vam bili odlični, a onda kada biste im se vratili nekoliko godina poslije više vam ne bi bili toliko zanimljivi. Postoje i obrnute situacije, da filmovi koji su vam prije bili užas, nakon nekog vremena vam postanu odlični i posve vam narastu u očima. Kada je u pitanju Carrie, onda je sasvim svejedno. Jer, ako mene pitate, u kojem god periodu svog života gledao ovaj film, on će mi uvijek biti jednako strašan.

Sjećam se jednog intervjua u kojem je Stephen King pričao o ovom filmu, pa se tom prilikom podsjetio jedne anegdote kada je sa suprugom bio na premijeri filma. Ispred njih su bila dvojica likova, svaki od njih je bio kao od brda odvaljen. Kada se pojavila ona zadnja scena u filmu, obojica su se prepala i skočila sa stolice kao dvije uplašene curice. Tada se King okrenuo prema ženi i samo joj je rekao “uhhh ovo će biti nešto veliko”. I zaista je bilo, postalo i ostalo veliko. Iako je danas Stephen King poprilično jako vruća roba u filmskom svijetu kada se radi o ekranizaciji njegovih djela, treba spomenuti kako je Carrie bila prva filmska adaptacija neke njegove knjige. Ako mene pitate, jedna od najboljih, ako ne i najbolja. Iako ovaj film mnogi smatraju horor klasikom, on je za mene daleko više od toga. Jer ovo nije horor u klasičnom smislu te riječi. Da, ovo jeste horor film, ali na putu do horora dug je put, a upravo je taj put ono što ovaj film čini hororom.

Znate ono kada gledate neki film i kada se sve čini nekako savršeno, smireno, lijepo i predobro da bi bilo istinito, te kada pored sve te pozitivne atmosfere vi nekako imate osjećaj da će se dogoditi nešto loše. E, upravo sam takav osjećaj ja imao tijekom cijelog gledanja ovog filma. Upravo je ta Hitchcockova atmosfera ono što ovom filmu daje tu stalnu dozu napetosti, odnosno iščekivanja da se nešto dogodi. Iako znate da će se dogoditi, vi jednostavno ne možete predvidjeti taj trenutak koji vas, koliko god pokušavali, uvijek iznenadi i uplaši. Ne znam je li vi to radite, ali ja svaki put za vrijeme gledanja nekog filma imam običaj predviđati kad će se nešto dogoditi. I svaki put kad kažem “evo sad će, evo sad će”, uvijek, ali baš uvijek me baš to “sad će” uspije iznenaditi. Naravno, kod Carrie je to na nekom većem i nikad dosegnutom nivou. Ali zato je Carrie upravo to što jest.

“Film je najljepša prevara na svijetu.”

Ova kultna izjava o sedmoj umjetnosti najbolje bi se mogla oslikati na ovaj film. Tu posebno mislim na atmosferu filma koja vas tjera da budete napeti i na rubu sjedala, a kad pomislite da je opasnost prošla i kada se zavalite u naslonjač, tek onda slijedi onaj klimaks koji vam nikako neće i ne može izaći iz glave. Što se tiče same režije filma, tu sve pohvale idu legendarnom Brianu De Palmi, kojemu je ovo definitivno jedan od najboljih filmova koje je režirao u karijeri. Način na koji je on prikazao ovu priču graniči s genijalnošću, što se najbolje moglo očitati u sceni maturalnog plesa.

Korištenje više ekrana u jednom kadru nije novost za De Palmu, jer je takvu tehniku koristio i u svom filmu “Sisters”. Dojam podijeljenog ekrana daje gledatelju osjećaj klaustrofobije, pogotovo u trenucima kada horor počne, odnosno kada radnja filma kreće prema svom vrhuncu. Tada se osjećate kao da ste prebačeni u sam film i da nemate kamo pobjeći. Sjećam se kako sam prvi put kada sam gledao tu scenu, odmah bacio pogled prema vratima u dnevnom boravku koja su, srećom, bila otvorena. Sve ovo samo je dokaz koliko je film uspio u namjeri da atmosferu iz knjige prenese na veliko platno i na nas gledatelje. Ne znam da li ste primijetili, ali škola koju pohađa Carrie zove se Bates High, što je jasna referenca na kultni film “Psiho” redatelja Alfreda Hitchcocka. I tu ta posveta ne staje, jer baš kako rekoh, atmosfera filma uvelike podsjeća baš na neke Hitchove filmove.

Ali nije samo atmosfera filma slična, već i glazba. Ne znam kad ste zadnji put pogledali film, ali primijetit ćete u jednoj sceni kako je mjuza iz “Carrie” uvelike slična onoj kultnoj iz “Psiha”. To zapravo ništa ne čudi jer je soundtrack filma “Psiho” radio veliki De Palmin prijatelj Bernard Hermann koji je trebao biti njegov suradnik i na ovom filmu, ali je nažalost preminuo baš prije snimanja samog filma. Njegova zamjena, jednako tako kultni skladatelj Pino Donnagio, tako je zajedno s De Palmom odao najveću moguću počast velikom Hermannu. Ovaj film bi zaista bilo nemoguće zamisliti bez hipnotizirajuće glazbe i u tom smislu zaista treba odati svako moguće priznanje Donnagiu. Glazba u filmu savršeno prati radnju, te doslovno svira atmosferu samog filma i tako tjera gledatelja da pleše zajedno s njom. Ali nije to ples u kojem uživate. On više podsjeća na onaj kada ste na nekom piru, pa vas baba natjera da bacite ples sa nekom curom koja vam se uopće ne sviđa.

Naravno, pričati o ovom filmu, a ne spomenuti Sissy Spacek bilo bi neoprostivo. Iskreno, meni je ona kao glumica u nekim filmovima predivna, toliko lijepa da bi se čovjek vrlo lako mogao zaljubiti u nju. A opet, s druge strane mi nekad izaziva takvu jezu, da bih pobjegao od nje glavom bez obzira. Taj Dr. Jekyll i Mr. Hyde efekt najbolje je prikazan upravo u ovom filmu. Vi gledate tu nevinu, slatku, sramežljivu curu koju svi maltretiraju i jednostavno ne možete a da ne suosjećate sa njom, toliko da biste ušli u sam film i odveli je negdje na sigurno. S druge strane, imate Carrie kojoj je dosta svega i koja pokazuje svoje drugo, opasnije lice. Međutim, ako bolje promislim, ovaj dio kada sam napisao da bih pobjegao od nje u trenucima kada postaje to što postaje, možda bih ipak povukao. Pa pobogu, kako je uopće kriviti za ono što je napravila svima njima? I je li uopće pogrešno od mene što branim njene postupke u filmu? Ne znam, ovakva pitanja su mi česti dio svakodnevnice kada pričam s curom o filmovima. Ovaj svakako (p)ostavlja takva pitanja i mišljenja sam kako nijedan stav nije u potpunosti ispravan ni pogrešan.

Ovaj film se u tom smislu zbilja može gledati kao sazrijevanje same Carrie kao osobe. Na početku imate sramežljivu curu koja nema pojma o nekim osnovnim stvarima, ovisna je o svojoj majci, dok je na kraju ona sama, samostalna i boli je briga za apsolutno sve. Kada sam već spomenuo majku, onda tu sve pohvale idu na adresu glumice Piper Laurie koja je u ovom filmu toliko jezovito dobra, da vas jednostavno njen lik nakon gledanja doslovno opsjedne na tako moćan način da vam treba jako puno vremena da se od iste oslobodite. Zamislite samo da imate curu i da vam punica bude baš poput nje? Često sam znao o tome misliti kakva bi to kazna tek bila. Srećom, takva sudbina me nije dopala, ali zato je jadnu Carrie dočekala ona najgora moguća, jer imati onakvu osobu za majku, prava je noćna mora u svakom mogućem smislu.

Odnos Carrie i njene majke je glavna nit vodilja koja i pokreće cijeli film. Svaki put kada bismo pomislili zašto Carrie reagira u nekim situacijama tako čudno, shvatili bismo to vrlo brzo upravo kroz taj odnos. To se najbolje vidjelo u sceni kada Carrie pod tušem pomisli da će umrijeti, a zapravo je imala običnu menstruaciju. U tom trenutku nam bude zbilja nelogična njena reakcija, ali kada kasnije upoznamo njen lik, odnosno lik njene majke, sve polako počinje imati smisla, bez obzira koliko besmisleno djelovalo. Valja spomenuti kako jednu od sporednih uloga u filmu ima i John Travolta, kojemu je upravo uloga u ovom filmu bila jedna od onih prvih zapaženih, te Amy Irving u koju sam, priznajem, bio zaljubljen iako je u filmu bila prava kučka. Kada su u pitanju nagrade, onda treba svakako izdvojiti dvije glumačke nominacije za Oscara. Onu za najbolju glavnu (Sissy Spacek) i najbolju sporednu žensku ulogu (Piper Laurie).

Carrie je film koji zaslužuje ponovno gledanje iz više razloga. Ponajviše radi tema koje sam film, odnosno knjiga obrađuju. Od vršnjačkog nasilja, preko zlostavljanja slabijih, pa sve do loših odnosa bilo da se radi o onim roditeljskim ili ljubavnim. Mislim da su baš te bezvremenske teme upravo ono što ovaj film čini bezvremenskim. Iako se Carrie čini kao film koji je prilično jednostavan, ako zagrebete malo ispod površine, on je itekako složen i zapravo najbolji izbor za raspravu nakon gledanja. Volim takve filmove koji te tjeraju na razmišljanje, ali i koji  daju mogućnost da čuješ i različita mišljenja o temama koje obrađuju.

Horor kao žanr je dosta podcijenjen u tom smislu, jer ga svi doživljavaju kao nešto negativno i loše, a nitko ne želi pogledati širu sliku. A istina je da su horori često prava slika društva. Ne znam, možda je baš to razlog zašto ih većina ljudi ne voli. Ali opet, i to dovoljno toga govori samo po sebi. Bilo kako bilo, Carrie je film koji ću uvijek svakom preporučiti za gledanje, odnosno one koji su ga već gledali na ponavljanje istog, jer to je film koji s godinama ne blijedi, već se crveni baš poput one krvi na Carrieinom licu.

P.S. Nakon gledanja ne preporuča se odlazak na maturalne večeri i(li) na proslave mature.