Amsterdam – sigurno mjesto Davida O. Russella

Odmah na početku želim naglasiti kako obožavam filmove Davida O. Russella. Jednostavno obožavam taj njegov stil i način na koji nas uvodi u taj svoj svijet, a koji istovremeno uspijeva biti filmičan i životan. No, prije svega obožavam odnos koji uz njegove filmove, više ili manje, stvaramo s likovima, a koji su glavni razlog zašto toliko obožavamo sve te intimne priče, okruženja, strahove, želje, snove…Od trenutka kada je snimio svoj prvi film, neoprostivo podcijenjeni “Spanking the Money”, bilo je jasno kako Russell obožava svoje likove, ali na onaj prirodan način uz koji publika ima tu iluziju da gleda stvaran život. Iako mi je općenito teško izabrati omiljeni film nekog meni dragog redatelja, kada je u pitanju David O. Russell onda je za mene izbor poprilično lagan. Jer, da ništa u karijeri nije snimio osim “Silver Linings Playbooka”, za mene bi bilo i više nego dovoljno. Ako bismo trebali portretirati rad jednog redatelja, onda bi upravo taj film bila najsavršenija Russellova filmska slika. To su junaci koje volim u njegovom radu, onako neprilagođeni, svoji, a opet tako jedinstveno posebni. Russellova režija je uvijek bila neka vrsta hoda po rubu, uz uvijek prisutan rizik da sve ode u tri krasna, ali taj rizik se u velikoj većini njegovih filmova itekako isplatio, i zato nije bilo nikakvog razloga da sumnjam kako to tako neće biti i u slučaju njegovog najnovijeg filma, a koji je prije par dana stigao i u naša kina – “Amsterdam”.

Christian Bale. Margot Robbie. John David Washington. Anya Taylor-Joy. Robert De Niro. Zoe Saldana. Rami Malek. Mike Myers. Michael Shannon. Lista glumaca koja s ponosom, poput nekakve kandidacijske liste na izborima, vrišti s filmskog plakata “Amsterdama” uistinu se činila kao idealna kino karta za izbor. Jer, ruku na srce, koliko filmaša uopće ima tu privilegiju da okupi ovakvu listu imena u svom filmu? Okej, eventualno možda Wes Anderson. Pa ipak, Russell je uspio, i to ponajviše zahvaljujući Christianu Baleu s kojim je dogovarao priču oko samog filma punih pet godina. Kasnije su se projektu pridružila i ostala imena, tako da smo konačno dobili i ovo filmsko završno putovanje u Amsterdam.

Amsterdam je film koji uistinu jako dobro izgleda, što je zasluga trostrukog oskarovca Emmanuela Lubezkog. Sve te boje, posebice tople nijasne smeđe, najbolje djeluju na sam naš pogled prema likovima, a koji nam se čine stvarnima posebice jer promatramo radnju iz njihove intimne perspektive. Efekt je tim veći jer se radi o glumcima koje nismo navikli gledati u ovakvom tipu uloga, pa sam često znao pomisliti kako bi bilo zbilja cool družiti se s njima u svim tim njihovim avanturama. To je, dakako, sve na onom površinskom sloju koji film ima u svojoj naraciji, ali želja za druženjem potiče iz nečeg puno dubljeg i važnijeg, a to je iskreno i pravo prijateljstvo stvoreno u ne baš tako lijepim vremenima. I dok to njihovo prijateljstvo postaje sve veće, nekako bi se podrazumijevalo da i sama pozadina priče, koja i jest djelomično utemeljena na stvarnim događajima, postane jednako tako intrigantna i zanimljiva. Iako se radnja filma odvija najviše na relaciji New York – Amsterdam, gdje je Russell obuhvatio razdobolje od kraja Prvog, odnosno samog početka Drugog svjetskog rata, film opet uspijeva djelovati suvremeno. Zapravo, ovo i jest film koji u svojoj pozadini i ima poruku koju ćete, vjerujem, i u tom političkom smislu vrlo lako prepoznati.

Liječnik Burt (Christian Bale), medicinska sestra i neshvaćena umjetnica Valerie (Margot Robbie) i odvjetnik Woodman (J.David Wahshington), troje je glavnih protagonista koji upadaju u zavjeru oko ubojstva, odnosno različitih intriga koje su postavljene kao glavni pokretač radnje. Na tom putovanju rađa se prijateljstvo i ljubav, dok njih troje djeluju kao ekipa koja se jako dobro zabavlja u cijelom tom ne baš zabavnom vremenu. Oni su zapravo najbolji dio filma, posebice kada zajedno dijele scenu. Pronalazak tog smisla u besmislu, posebice nakon što su iskusili krv i nasilje rata, a što nam Russell na jedan poprilično dobar način objašnjava kroz nelineranu radnju, najzabavniji je dio ovog neozbiljno ozbiljnog filma.

Burt Berendsen u izvedbi Balea definitivno je glavni razlog zbog kojeg biste trebali pogledati ovaj film. Njegov lik je ujedno i karakterno najintimniji. Njegova osobnost kao da pleše na granici između tragedije i komedije, odnosno bol i patnja zajedno s optimizom i nadom. On je doslovno jedan od onih likova koji radije popravljaju stvari umjesto da ih bacaju. Tih, jedva pokretan, ali opet iznimno dimamičan. Suptilan, ali istovremeno urnebesno sarkastičan. To je vidljivo i kroz njegov fizički izgled, odnosno odnos koji ima prema prijateljima, a koji, u smislu topline i iskrenosti, nikako ne uspjeva ostvariti prema svojoj supruzi Beatrice (Andrea Riseborough). Pa ipak, stječe se dojam kako se on ne boji trenutka, odnosno ne bježi od života unatoč svim problemima u kojima se nalazi. Oni su, naravno, puno podnošljiviji kada uz sebe ima svoju “ekipu za očevid”.

Kada su u pitanju ostali likovi, želio bih staviti poseban naglasak na Valerie i Woodmana, odnosno Margot Robbie i Johna Davida Washingtona. Pa iako su zajedno s Baleom u svakom pogledu jako zanimljivi, moram reći kako njih dvoje u onom ljubavnom pogledu imaju jako malo međusobne kemije. Taj ljubavni dio tako mi je u potpunosti izostao kada su oni u pitanju, tako da mi ih je bio veći gušt gledati u onom prijateljskom kada bi im se u kadru pridružio Bale. Dinamika između njih troje iznimno je zabavna, svježa i prirodna. Kemije zato nije nedostajalo u odnosu između Ramija Maleka i Anye Taylor-Joy. On, istina, nije “ljubica, bubica, ljubavi, mišice, kisi, kisi” moment, ali je baš u toj nekoj svojoj uvrnutoj hladnoći tako prokleto privlačan za gledanje. Šteta je samo da od njih nismo dobili malo više.

Od svih sporednih glumaca nekako mi se najviše svidjela uloga Mikea Myersa, i to kroz komunikaciju i dijalog koji je imao s Michaelom Shannonom. Taylor Swift se također jako solidno snašla u ulozi, koja, istina, jest bila mala, ali opet dovoljno bitna i upečatljiva za samu radnju. Također, dvoje detektiva u ulogama Allesandra Nivole i Matthiasa Schoenaertsa svakako su mogli biti bolje iskorišteni, baš kao i Zoe Saldana koja je ovdje poprilično potrošena poput najlošijeg klišeja. Kada je u pitanju De Niro, onda mi je drago da se vratio ulogama koje su dostojne njegovog imena. Nije to sad neka epska uloga koja će se nešto posebno pamtiti u njegov kinematografiji, ali je u usporedbi s nekim njegovim prijašnjim filmovima itekako ugodna filmskom oku.

Amsterdam je film čija se radnja temelji na intrigama i misteriji, a ujedno to postaje zapravo i njegov najveći problem. Jer, u tom pogledu on je poprilično predvidljiv film, a tome ne pomaže ni ubacivanje koktela žanrova, od trilera, preko drame i komedije, pa sve do te misterije koja na kraju samo na površinu izbaci možda i najveću manu filma. Naime, spomenuo sam kako su Russellu uvijek bili važni njegovi likovi, ali on je tu njihovu karakterizaciju uspješno spajao sa samom naracijom u većini tih filmova. Nažalost, u Amsterdamu to nije uspio na pravi način, pa tako imate scene u kojima su likovi puno važniji, odnosno bolje rečeno impresivniji od samog utjecaja koja ta pojedinačna izvedba ima za cjelokupni razvoj same priče koju pratimo. Tako i misterija nastaje upravo zbog likova, a ne zbog prirodnog tijeka radnje. Ovdje tako gledamo niz scena i događaja, poput kakvog maratona kratkih filmova. Tada i intriga, a koju je film imao u početku, postaje i više nego očita.

Iako film traje preko dva sata meni nije bio neki problem pratiti radnju, unatoč razbacanom scenariju. Međutim, ono što mi jest smetalo definitivno je gubljenje vremena na ponavljanje nekih scena, odnosno objašnjavanje radnje. Jer, doslovno postoje trenuci kada film uzima dodatno vrijeme da bi nam pokazao sve ono što smo već vidjeli, odnosno ono što je svima u kino dvorani bilo jasno. Zbilja ne vidim razlog zašto je to bilo potrebno, posebice što film izbacivanjem takvih suvišnih scena ne bi baš ništa izgubio. Jer, objašnjenja same radnje samo stvaraju kontraefekt, i to u smislu da i sam priznaješ da na taj način moraš govoriti gledatelju ono što bi mu trebao sam film reći u prethodna dva sata.

No, koliko god Ammsterdam imao problema, nekako imam potrebu obraniti ovaj film od sasvim nepotrebnih napada kojima je izložen. Nekako mi se čini kako su svi ti napadi više usmjereni na Davida O. Russella kao osobu, a manje kao redatelja posebice u pogledu najnovijih optužbi koji mu se stavaljaju na leđa. Opet kažem, film ima mana, ali ne baš toliko da bi ga se na tako brutalan način pljuvalo. Jer, Amsterdam je film prekrasne kinematografije, kostima, iznimno hipnotičnih dugih i krupnih kadrova, a koji posebno dolaze do izražaja kada se kamera zamrzne na licu prekrasne Margot Robbie. Ovo je film koji u sebi ima jako bitne poruke. Počevši od one političke, odnosno ignoriranja opasnosti koju nam može dovesti fašizam bilo koje vrste, pa sve do iskrenog pisma prema gledatelju u kojem Russell ispusuje važnost prijateljstva i stvari koje su bitne u svijetu kojeg ne možemo kontrolirati.

Amsterdam je divno mjesto, metafora za one male sitne stvari koje postaju bitne kada ljubav i povezanost s drugim ljudima postaju najvažnije i kada je ljubaznost lijek koji je namoćniji od svih. Svi mi trebamo svoj Amsterdam, svoj kutak u kojem će sitnice postati bitne i važne. U onom filmskom smislu Amsterdam je film koji je uistinu okupio neku vrstu glumačkog “Dream Teama”, i od kojeg smo svi mi očekivali jako puno u ovoj filmskoj igri pod vodstvom trenera Davida O. Russella. Istina, medalja je osvojena, i to je svakako pozitivna stvar. Samo je šteta da je to napravljeno većinom uz polaganje, a ne uz brutalno zakucavanje.